Ulovili su ga spuštenih gaća s njenom kolegicom s fakulteta!

Još od doba Maksa Luburića i Ante Pavelića, koji su zakrvavili Hrvatsku i ostavili najbolnije ožiljke u zemlji vrativši se u nju kao imigranti s putešestvija po Italiji, Mađarskoj i Beču, nismo svjedočili snažnijem influensu na domaću političku scenu povratnika iz iseljeništva! Batarelo i Bartulica, Stier, don Damir Stojić i Željko Glasnović, ljudi koji su došli iz Australije, Kanade, Argentine i Missourija, u Hrvatskoj danas promoviraju i posve novu desničarsku ideju, rigidnu i konzervativnu, donedavno gotovo nezamislivu u nas. Njihov utjecaj je jak, pa o njima, čak i kad se neki čine kao posvemašnji lunatici, mora voditi računa i sam premijer. No na scenu - bar sudeći po koricama jedne fascinantne knjige - stupa još jedno ime iz dijaspore. On je silno talentiran, kreativan i nadahnut, zna najmračnije tajne svih hrvatskih političara, ali gotovo sigurno ne pripada crnom ideološkom spektru. Pa ipak, možda ga šalju iste službe, možda je u funkciji istog udara na okoštalu poziciju i opoziciju, na postavljanje novih paradigmi u domaćim centrima moći? Ime mu je Ante Wice Picarello...  U njegovoj knjizi - zapanjujućem spoju fakcije i fikcije, fake i fuck newsa - u češkoj se maniri prikazuje hrvatska politička scena, a političarima se udjeljuju i public relation savjeti o tome kako političkom aferom sakriti seksualnu ili pak kako seksualnom aferom sakriti zamračivanje narodnih para ili kakvu drugu svinjariju kojoj su oni tako nepopravljivo skloni. 24sata u ekskluzivnom feljtonu u pet nastavaka donosi Picarellov uvid u bespuća putene zbiljnosti.

Poglavlje 7. LOŠE STVARI SE UVIJEK DOGODE DOBRIM LJUDIMA

Kao što sam već rekao, Iva i ja smo si bili dobri. Daleko od toga da smo se družili. Jednostavno smo se kretali u sličnom društvu, pa smo bili sugovornici na tim druženjima.  Ne bih mogao reći niti da smo bili prijatelji, a ne mogu se sjetiti da smo se ikada u tom razdoblju našli na kavi, zvali se ili nešto slično. 
Srećom, rekao bih. Jer kao što sam već zaključio, beznadno bih se zaljubio u nju i bio jako nesretan. Jer koliko god čovjek zavarava sebe, negdje duboko u primozgu zna kad kod nekoga nema nikakvih šansi. Bar prije nego se beznadno zaljubi. Kad se to dogodi, onda je potpuno slijep i glup. Uostalom, nakon oporavka od Višnjine lekcije bio sam u nekim beznačajnim poluvezama. Nikako nisam želi biti subjekt tragične ljubavi. To je  jedna od onih stvari koje zaista razumijete samo ako ste je i samo doživjeli.  Odnos u kojemu jedna osoba pronađe drugu koja je savršena za nju a iz bilo kojeg razloga ne može biti s tom osobom je nešto razorno i strašno. A ja si razorne i strašne stvari nisam htio priuštiti.  Zato sam uvijek naspram nje držao pametno rastojanje.
Zbog tog druženja na distanci nisam prisustvovao Ivinom i Igorovom brodolomu iz prvog reda. Ali kao što je bilo u mom slučaju sa Višnjom, kada se takav brodolom dogodi, pa makar i najciviliziraniji način, vijesti se društvom šire brže nego svjetlost. Nema stvari s kojom bi se brzina glasina mogla uspoređivati. Ljudi su o tome jednostavno ovisni. Jedan je francuski filozof, valjda dokon, pobrojao prije nekoliko stojeća ljudske strasti. Nabrojao ih je preko tisuću. A na vrhu svih stavio je takozvanu „leptirastu strast“ – to je strast za prenošenjem tračeva. Dao joj je ime po leptirima koji lete s cvijeta na cvijet, kako trač ide o d usta do usta.  U toj hijerarhiji, među onim vijestima koje se najbrže šire jesu one o brodolomima. A njihov brodolom je bio u najmanju ruku Titanic.

SEKS VODIČ ZA POLITIČARE, 1. DIO Oči ka u varena zeca: Šarao je sa strane, ali nije vidio kameru

Igor mi nikada nije bio simpatičan, pa ću biti potpuno neobjektivan. S tom ogradom, otvoreno kažem: pizdek koji vara curu kao što je Iva stvarno ne zaslužuje da se prema njemu bude objektivan. A tek to s kim ju je varao! I kako! Pa to je bio goli užas. Bar su tako govorile glasine govorile, a ja sam im vjerovao. Tada sam im samo vjerovao, odnosno, smatrao sam ih vjerojatnima ili vrlo izvjesnima. Sa sadašnjim iskustvom mogu reći da je sve to bila istina, možda samo deset posto gore ili dolje. Ivu nikada nisam pitao, ali glasine su tvrdile sljedeće: bilo su tu šest više manje ustanovljenih prevara, sa sumnjom u mnogo više, ali najgora činjenica bila je ta što je ulovljen spuštenih gaća sa njenom kolegicom s faksa. I još je gore bilo to da je cura bila, pa reklo bi se, priličan gabor. Imao sam ju prilike vidjeti. Mogu to potvrditi i na sudu. Recimo da je u najboljem slučaju bila prosjek, a usporedbi s Ivom, teški gubavac. Još je gora činjenica bila ta što to nije bila prevara, pijano valjanje s komadom jer eto, mozak ti ne radi, ali drugi organ radi sto na sat. Nije neko opravdanje, ali ljudi smo, griješimo, može se to shvatiti. Bila je to, kako se kasnije ustanovilo, dulja veza. I što je još gore, takvih je paralelki u ljubavnoj idili Ive i Igora, koja je trajala nekih sedam godina, bilo nekoliko.
Kako se točno sve to raspetljalo, kako je Iva to sve saznala, iskreno govoreći -  ne znam. Ono što je sigurno jest da ga je ulovila u krevetu s njom, a klupko se zatim samo razmrsilo. Ne, nije on priznao, kao i u većini takvih slučajeva. On je nijekao. Ispričali su drugi, oni koji su znali cijelo vrijeme i šutjeli. Jer zlatno je pravilo da je onaj koji je prevaren to posljednji sazna.
- Ma napucao sam ju. Dosadila mi je, tvrdio je poslije Igor. Bio je, što mu je bio čest običaj, pripit.  Tome sam svjedočio. Iako bih se mogao zakleti kako je to bilo samo frajersko kurčenje pred drugima i da bi se najradije rasplakao i molio za milost. Što bih mu iskreno savjetovao. Jer kasnije je završio sa nekom oštrokondžom koja ga je pretvorila u poslušnog muža i debeljka kojem je, kako je sudbina kurva, nabijala rogove s kim je stigla. Tako vam to ide. I Rudolf Valentino, kojemu se na pogrebu okupilo oko sto tisuća žena, i bio je najveći latinski ljubavnik ikada – u mašti žena – u stvarnosti je bio gadan pehist, cura ga je varala s nekim majstorom za perlice rublja, ili tako nekako, a on sam bio je sa njih jako malo iako je za njim uzdisalo pola planete.
I da, tu kod Igora i te njegove nove žene, situacija je bila obratna nego s Igorom i Ivom, prije nego što ga je utovila, on je za nju bio premija, a ona gabor, što je obilato ispravljala činjenica da joj je tata budžovan te da je njena pozicija u svijetu i životu osigurana rođenjem i tatinim laktovima.
Dakle, Igore se kurčio da je napucao Ivu, što je mogao, jer se od čitavog tog sranja Iva sakrila od svijeta, zatvorila u svoju studentsku sobicu i nije izlazila van skoro mjesec dana. Ili dulje. U nekoliko navrata pomislio sam da ju posjetim i pružim joj utjehu, ali sam si nekako mislio da je takvih tipova, koji su, kao, došli pružiti utjehu, a ustvari je žele kresnuti sad dok je ranjiva, cijela vojska. Zato sam ju pustio na miru. Nekako sam i sam znao da kada si ponižen, a ja sam to osjetio, želiš biti sam i sve progutati.
Kažem, sve je to dolazilo do mene na ovaj ili onaj način i nisam se u to previše miješao jer sam imao svog posla. Bavio sam se preživaljavanjem. Točnije, traženjem kakvog posla koji neće biti povremen i bijedno plaćen. Već sam slutio da za znanstvenu karijeru po institutima nemam dovoljno veza ni strpljenja, pa sam pokušavao svašta -.  od reklamnih agencija, preko raznih consultinga,  do fizičkih poslova utovara i istovara kad je bila frka i u razdobljima kada bih bio između dva posla. Nekako sam uspio domoći se poslića u jednoj od agencija koji mi se činio pristojnim. Pristojnim u smislu da me se neće riješiti odmah, nego da ću imati kakvu takvu šansu. Znate već kakve su to agencije - reklame, pr, media consulting. Ukratko, sve.
Sve to spriječilo me da vidim nastavak drame sa Ivom, jer kao što je otkrila da je cijela njihova ljubavna priča bila jedna velika zabluda, tako se otkrilo da je cijela ljubavna priča njenog gradića i tvornice oko koje je nastao, također jedna velika zabluda. Točnije, da je njen otac ostao bez posla i da je njeno studiranje postalo upitno.
Kada me nazvala i pitala da li joj mogu srediti kakav honorarni poslić, hostesiranje ili nešto slično, kurčevito sam rekao da mogu. Naravno da nisam mogao, jer sam bio na dnu hranidbenog lanca. Ipak,  imao sam sreće jer smo baš organizirali neki mega event (ja sam tu bio pomoćna radna snaga zadužen za sve, od nošenja stolica do donošenja vode i razvoženja plakata i materijala), pa sam pitao tipa koji je bio zadužen za angažiranje hostesa za nju. Nemam pojma zašto je pristao da se nađe s njim, ali čim ju je vidio bila je angažirana. Nije to neki posao, ali Iva je bila skromna i ta sitna lova bila je dovoljna da joj spasi studiranje sada kada je roditeljska, ionako skromna, kasa potpuno presušila.
Uskoro sam je počeo viđati na svim našim događajima. Bila je zvijezda. Kao što sam rekao, ne pamtim da sam vidio ljepšu curu, a sad kad bi se uredila i našminkala, obukla kratku suknju i visoke pete, bila je predivna. Redovito bi ljepotom zasjenila sve te zvijezde koje smo također angažirali.
Ni tada nismo postali prijatelji, jer velim, na svim tim događajima ja sam bio sporedni lik, pomoćna radna snaga, koju je bolje ne vidjeti sa svim tim uglednim gostima. Pa još da priča sa zvijezdom večeri i ljepoticom oko koje su se motali ama baš svi. No, kratak osmijeh i kimanje glavom bilo mi je dovoljno da shvatim koliko mi je zahvalna na tom, ustvari bijednom, poslu.
Par mjeseci nakon toga, kada sam već mislio da je moj probni rok sretno završen i da sad polako mogu početi razmišljati o karijeri, a ne o tome kako se ujutro dići na posao nakon što si cijelu noć pospremao ili razmještao stol i stolice, obratio mi se bog glavom i bradom. Šef agencije. Ljigavi odvratni tip sa puno previše veza i poznanstava da bi mu bilo koji posao propao. Jer vjerujte mi u tim marketinškim, media consulting, pi-ar sranjima, nije važno da stvarno znaš posao, nego koga poznaješ. Nije vam ovo Amerika ili što ja znam, Britanija. Ovdje je puno važnije od toga što znaš to koga znaš, a on je znao sve.
- Ti si doveo onu malu? Tko ti je ona? Neki rod? Ne vjerujem da ti je pička, preveliki si papak da bi imao takvu pičku, obratio mi se.
Već sam taj njegov jezik kojim je, kao, htio reći evo ja sam jedan od vas, govorim kao i svi vi, „nisam budžovan i faca“, u stvari je potvrđivao nešto drugo: „zato jer sam budžovan i faca, ja mogu tako govoriti, ti ne možeš.“
- Nitko, samo cura koju poznam. Frendica, odgovorio sam.
- E pa jebi ga, više ti nije frendica, sad ti je odgovornost, rekao je.
Blenuo sam u njega ne razumijući što govori. Ništa mi nije bilo jasno, kakva odgovornost.
- Što buljiš. Toliko si glup da nisi vidio tko se sve mota oko nje i sa kim je?
I dalje sam ga zbunjeno gledao. Naravno da sam vidio da se svi motaju oko nje. I ništa više. Jer dok su partiji i eventi trajali ja sam bio daleko u pozadini, negdje gdje je trebalo odlagati stvari, pozdravljati nekog gosta, brinuti se o kaputima, ukratko raditi bilo koji ponižavajući posao. Daleko od lijepih hostesa i stolova sa skupim pićima i hranom. I on je znao da sam bio tamo, duboko u podrumu, u tami, a ne pod svjetlom reflektora. Zatomio sam u sebi poriv da mu to kažem, pa sam samo slegnuo ramenima rekao.
- Pojma nemam.
- Naravno da nemaš pojma. Cijela vaša generacija ni o čemu nema pojma, samo serete i glumite pedere iz američkih filmova, važnije vam je kakva vam je frizura nego kako raditi posao...
Bila je to njegova česta tirada o tome kako je on pametan, a mi mladi, iako sam već imao tri banke, glupi. Ali što sam mogao, samo šutjeti, bio je to jedini koliko toliko perspektivan posao koji sam imao. Valjda vidjevši da me dovoljno podvrgnuo mukama prestao je.
- Ta mala je sa Petrom Velikim (naravno da se nije tako zvao, ne pada mi na pamet da vam otkrivam imena) i kreten je zaljubljen u nju kao školarac. Mislim mala je stvorena za  fuk, ali opet...
Zašutio je na trenutak. Petar Veliki bio je faca nad facama, bankar koji se ponašao kao da je banka njegova. Što će reći, pravim je ljudima dijelio šakom i kapom, a drugima na kapaljku. Kako je politička situacija nalagala. Biti dobar sa Petrom Velikim značilo je imati posla. I to milijunskog. Biti loš - e, pa to je značilo da ćeš možda i dalje imati posla, ali će tvoja konkurencija imati duplo više.
- Znaš što ti je činiti, rekao je šef. 
Naravno da pojma nisam imao što mi je činiti. Od kud bih znao? I on je znao da nemam pojma i da čekam da mi on to kaže. Sve je to bio dio njegove igre u kojoj te ponižava i stavlja na mjesto na kojemu jesi, negdje tamo pri dnu hranidbenog lanca. I još važnije, na mjesto gdje je on. Na vrhu. Da znaš da je mrvica koju ti on dobaci velika poput sunca, a za njega je i dalje samo mrvica. Srećom, nije me dalje mučio.
- Trebaš se pobrinuti da to znamo samo ti, ja, mala i Petar. Ustvari, trebaš se pobrinuti da to nikako ne sazna njegova žena ili neki politički krugovi. Svejedno mi je kako. Da li da prekinu, da li da ih skrivaš, zabole me. A svakako se trebaš pobrinuti da što god se dogodilo niti Petar, niti bilo tko drugi sazna da to ima ikakve veze s nama. Ukratko, trebaš se brinuti za malu.
Eto, voda je postajala sve vruća, a ja pojma nisam imao. To je bio prijelomni trenutak kada sam ušao u cijeli ovaj posao. Ili je to bilo kada sam upoznao Igora i preko njega Ivu. Ili je to bilo kada sam varao Višnju i razradio čitav niz tehnika, doduše loših, da to prikrijem. Ili je to bio ovaj trenutak kada sam mogao reći ne i pokupiti svoje stvari. Pojma nemam koji je trenutak bio presudan. 
Znam samo da sam rekao: Da, šefe…

PRAVILO 7

Kada se loše stvari počnu događati, događaju se u lavini.
Kada se otkrije jedna prljava tajna, otkrit će se i sve ostale.
Zato ni ne pokušavaj zataškati tajnu koja se prva otkrila, već spriječi lavinu koja dolazi iza nje. Preusmjeri je, zavrti na drugu stranu ili se jednostavno povuci dok ne prođe.
I da, budi svjestan da će najviše stradati oni koji su to najmanje zaslužili. Zato ne žali sebe, već njih.

Poglavlje 8. TEORIJA NESPOJIVIH TOČAKA

Kada sam rekao to „da šefe“, ušao sam u posao o kojemu pojma nisam imao. Nisam ni znao da takav posao postoji osim u američkim filmovima. Znao sam da postoje ljudi zaduženi da se neke stvari dogode, ali nisam znao da postoje ljudi koji su zaduženi da se neke stvari ne dogode. Logički , to je bilo glupo razmišljanje. Ako postoje ljudi zaduženi da se neke stvari dogode: poslovi, sporazumi, ljubavne veze, brakovi, onda je logično da postoje ljudi koji su zaduženi da se te iste stvari ne dogode: poslovi, ljudi, ljubavne veze, brakovi. Svemir tako nekako funkcionira -  postoji par i nepar. Ili ljudi tako funkcioniraju. Nebitno. Ono što je važno jest to da pojma nisam imao kako raditi to za što me šef zadužio i što je očito bilo njemu, firmi, pa i naciji (jer tako je on uvijek trkeljao, kao da je svaka kurčeva stvar koju radi bitna ne samo za njega i firmu nego za cijelu naciju, tip je jednostavno bio megaloman, iako sam nekad imao osjećaj da se samo dobro zajebava i da se sprda sam sa sobom).
Pojma nisam imao što znači brinuti se za malu. Za Ivu. I još gore, pojma nisam imao da li ona uopće treba znati da se brinem za nju. Tko što treba znati. Bio sam dovoljno pametan da to pitam. I moram reći da mi je to, teoretski, olakšalo posao. Praksa je nešto sasvim drugo. U praksi se snađeš sam ili potoneš.
- Stvarno si glup, kao i svi ti balavci koji su vidjeli tri case studyja, dve prezentacije, završili neki bezvezni faks, pa misle da sve znaju i da imaju dozvolu za ubijanje kao James Bond. A kurca moga znaju. Ustvari ne znaju ni mog kurca, moj kurac zna više, krenuo je šef s uobičajenom tiradom, ali je brzo prekinuo. Inače su te tirade znale trajati koliko i govori Fidela Castra. Nekad i dulje. To mi je bio dodatni znak koliko mu je sve to bitno.
- Gle, ti je jedini poznaješ. Je li fufica? Hoće li radit probleme? Da li će brbljati? Hoće li izmusti pare, što hoće?
- Rekao bih ništa. Koliko ju znam, ona je najpoštenija cura koju sam ikad upoznao, odgovorio sam. I to sam doista i mislio.
- Stvarno si gluplji nego što sam mislio. Netko uvijek nešto hoće. Nećeš mi reći da se takva pička iz čista mira zaljubila u starog konja kao što je Petar Veliki, prosiktao je.
Prilično tiho, inače je uvijek galamio, ali reći da je Petar Veliki stari konj, to se čak ni bog glavom i bradom ne bi usudio. Preko Petra se sigurno par milijuna slilo u blagajnu firme godišnje. Ovako ili onako.

SEKS VODIČ ZA POLITIČARE, 2. DIO Lik je stigao na jahtu, a ona ga je po guzi morala tući perajama

Ovdje moram napraviti stanku i reći nešto o Petru Velikom. Tip je u biznisu bio morski pas. Uvijek je plivao i uvijek je tražio plijen. I napadao ga bez milosti. Ali ovako, privatno gledajući, čak i po mojim kriterijima, i uz svu ljubomoru i zavist što je u Hrvatskoj nacionalna disciplina, moram reći da je bio popriličan frajer. Imao je blizu pet banki, ali je izgledao kao da mu je 40, sportski građen, ne previsok, ali dovoljno visok da većina cura može nositi najviše pete dok ga drži za ruku. Nije se preseravao i isticao svoje bogatstvo, ali ga nije ni skrivao. Oblačio se jebeno ukusno, ali ne napadno, a pod skupim odijelima, koja nisu vrištala seljački bogatstvom, nazirali su se mišići od svakodnevnog vježbanja. Možda se vidio koji trag početka ćelavljenja, ali kosa mu je bila tamna i sa tek pokojom sijedom, zli jezici su govorili da se farba. Nije bio filmski ljepotan, ali je imao muževne i ljupke crte lica, sa tek pokojom borom, opet su zli jezici govorili zbog operacija. No, na stranu to, bio je duhovit, elokventan, prilično moderan tip, koji je nešto znao o glazbi, knjigama, filmovima, serijama, koji se nije preseravao. Ukratko, tip u kojeg bi se barem pola cura zaljubilo, da se nije držao na priličnoj distanci od svih njih.
Pristojan, uglađen i nekako normalan. Što je za naše balkanske prilike rijedak fenomen. Bio je oženjen, ne nekom fufom, nego ženom svojih godina koja je bila netko u poslovnom svijetu. Vidio sam je, otprilike bi je mogao opisati kao i njega, samo u ženskoj varijanti. Imali su dvoje djece, blizanaca koji su tek krenuli u školu. Zli jezici su pričali da su dobiveni umjetnom oplodnjom, jer on ne može. 
Sve se o njemu znalo, ali se nije znalo ništa. Ali tvrditi da se u njega mlada i zgodna cura ne bi mogla zaljubiti bilo je suludo. Kao što sam rekao, trčale bi za njim.
Vidjevši da sam odšutio njegovu primjedbu, šef je nastavio što mi je činiti. U teoriji, zvučalo je prilično jednostavno.
- Kad jebeš sa strane, onda se moraš pobrinuti da ne postoji veza između osobe koju jebeš i osobe koja nikako ne smije saznati da jebeš. Razumiješ?
Kimnuo sam glavom.
- To bi za siromašne jadnike poput tebe značilo da ne smije postojati veza između osobe koju jebeš sa strane i tvoje legalne djevojke. Veza koja bi mogla izlajati nešto. Uključujući i samu curu ili dečka kojeg jebeš. Tu si maestralno zabrljao, ali nadam se da si nekog kurca iz toga i naučio, rekao je posprdno se nasmiješivši.
Dakle, i on je znao za moj i Višnjin slučaj. O tome vam pričam. Kad se dozna, dozna se sve i doznaju svi, pa ti je bolje naučiti se živjeti s tim nego se truditi da što manje ljudi dozna. Ako je puklo doznat će svi, ponajviše oni za koje ne želiš da doznaju.
- A kod ovakvih kao što je Petar Veliki postoje brojne točke koje se ne smiju spojiti. Nadam se da je dovoljno pametan da se pobrinuo da mu žena ne sazna. Da ne saznaju oni koje je zajebao pa da joj kažu, jer ako pukne skandal, bit će sranja. I za nas, ako se skuži da je malu upoznao kod nas. Da je naša. Još ćemo mi ispasti krivi da smo ih spojili, objašnjavao je.
- A koliko ga ja poznam, nije da si nikad nije priuštio nešto mlado i dobro, to ne vjerujem, ali nikad za to nisam čuo, što znači da je bio diskretan i da je bilo na jednu noć. A sad se ponavlja, viđa se s njom, a to znači da su sve te točke sve više i više spojive.
Opet sam kimnuo glavom.
- Ne mogu se pouzdati u njegov oprez. Nije iskusni jebač kao ti, da zna sakriti tragove, tu se opet posprdno nasmija, ali je nastavio:
- Prvo treba vidjeti je li mala pouzdana. Drugo, moraš se pobrinuti da se nikad, ali baš nikad, njegova žena, mala i on ne pojave zajedno na istom eventu. Treće, vidi gdje je sve nešto propustio, gdje se sastaju, da li treba sakriti neki trag, potplatiti, upozoriti na opasnost, što god. To je tvoj posao. Jesi li razumio?
Odgovorio sam mu da jesam. Iako ustvari nisam. Vidio je to.
- Vidim da si glup. Ali nemam izbora, ti jedini znaš malu, pa ćeš možda morati intervenirati kod nje ako dođe do sranja. Možeš čak prikazati da si sve to radio za njeno dobro. Bajdvej, ima i dobra vijest. Čestitam. Unaprijeđen si u šefa odjela.
- Kojeg odjela, zbunjeno sam pitao.
- Što te boli kurac kojeg, nikojeg. Glavno da si šef, napiši na vizitku titulu koju hoćeš. Evo ti ključeva od službenih kola i baci se na posao. Ako sve dobro prođe, slijedi povišica, a ako ne prođe dobro...
Ostavio je visjeti u zraku što će biti ako ne prođe dobro. Znao sam što. U ovom gradu za mene baš i više neće biti posla.
Zbunjeno sam stajao sa ključevima u rukama.
- Što gledaš, ajde na posao. Sve sam ti objasnio, izderao se.
Ali ja sam stajao na mjestu ne znajući od kud da krenem. Prošlo mi je jednom, pa sam odlučio još jednom odglumiti glupana i pitati.
- Pa od kud da krenem?
- Sve sam ti rekao. Glupane. Od toga da se točke ne smiju spojiti.
Okrenuo se na prstima i otišao. Prvo što sam napravio, pogledao sam sve evente u sljedećih par dana koje smo imali. Srećom nije ih bilo puno. Provjerio sam i spisak hostesa. Na tri od pet bila je i Iva. A na listi uzvanika na svakom je bio i Petar Veliki. Srećom njegova supruga dobila je zasebni poziv samo na dva od tih evenata.
Fuck, pomislio sam.
Što da radim?  Ne mogu je fizički spriječiti da dođe. A ne mogu ni prepustiti slučaju da se sve troje sretnu. Ustvari bolio me kurac za to hoće li se sresti, bilo mi je bitno da ih veliki šef ne vidi svi troje na jednom mjestu.
Još jednom sam odlučio progutati poniženje i obavijestiti šefa o tome i pitati što da radim.
- Ha. Ipak nisi toliko glup kao što sam mislio. Relativno si glup, nisi najveći moron među debilima kao što sam mislio, rekao mi je.
To sam shvatio gotovo kao kompliment.
- Gledaj sad magiju, dodao mi je namignuvši. Uhvatio se mobitela. Obavio je jedno dvadeset telefonskih poziva čiji je sadržaj neprepričljiv jer se sastojao od najodvratnijih šala, preko ulizivanja i prijetnji, do prepričavanja školskih zgoda….
Da me sad na policiji pitaju o čemu je pričao- ma, pojma ne bih imao! Ne bih mogao reći ni pod najgorim mukama, vjerujte mi. No rezultat toga je bio da je žena Petra Velikog na kobne datume naših evenata neodgodive pozive i uvjeravanja da mora doći na nekoliko drugih događaja, dodatno potvrđenu i time da će na tim drugim događajima biti ljudi koje bi htjela upoznati, koji su joj važni za posao ili koji joj na neki način imponiraju. Ukratko, gotovo je sigurno da će dok Petar Veliki očijuka sa najzgodnijom hostesom na našem partiju, njegova žena biti negdje drugdje. I to vlastitom voljom i željom.
- Eto to ti je magija. Da se točke ne spoje, rekao je slavodobitno.
 Shvatio sam da je sve to već imao pripremljeno, da je i sam provjerio spiskove i da je ovo bio test. Srećom ili nesrećom, prošao sam ga.
- Ajde sada, rekao je.
Nisam pitao. Znao sam što mi je činiti. Doznati sve ono čega nema u spiskovima i sakriti što više tragova ili barem znati za njih kako bi mogao tražiti pomoć da se sakriju.

PRAVILO 8
Pobrini se da ne postoji veza između osobe koja nešto zna i osobe koja to nikako ne smije doznati.
Nažalost, uvijek postoji veza između osobe koja nešto zna i osobe koja ništa ne smije doznati. Zato se pobrini da osoba koja nešto zna ima razlog da ne govori onoj osobi koja ništa ne smije doznati.
Čim je više osoba koje znaju i osoba koje ne smiju doznati, to ti je teže održati stvar tajnom. Zato budi pametan i pobrini se da čim manje ljudi nešto zna. To sam već rekao, dva je najbolji broj, ako već ne može biti jedan.

Poglavlje 9. ULICA JE UVIJEK NAJBOLJI UČITELJ. I NAJGORI

Prvo što sam napravio je što sam cijela dva dana potrošio na kave sa ljudima koje znaju Ivu, a koje ujedno i ja znam. Većina ih je bila iznenađena što ih uopće zovem, jer nije da smo bili prst i nokat, ali nešto sam trtljao i prtljao da mi treba za posao. Pi-ar, consulting i slično pokrivaju sve, pa sam mogao to lagati, Lagao sam naravno i to da bi tu moglo biti nešto i za njih. Nakon trkeljanja o nekom izmišljenom poslu, istraživanju ili čemu već, o čemu mi slučajno treba baš njihovo mišljenje, krenuo bih na raspitivanje o tome gdje je tko iz starog društva. Moram reći da sam se naslušao gomilu tračeva i gluposti. Kao što bi rekao gospodin Franjo u filmu: "Ljudi su, Perice, svinje. Nemoj nikome otvoriti svoje srce".
Beskrajno su prepričavali najgore tračobe o svojim dojučerašnjim prijateljima. O Ivi ni riječi, ni vijesti, ništa. Iako su mi dvije njene kolegice rekle da se priča da ima nekog frajera. Ama baš svi su rekli da ju ne viđaju na starim mjestima, već tek na faksu, i to rijetko. Znao sam da, ako itko nešto zna, to može biti samo Maja, njena cimerica i najbolja prijateljica, ali do nje nikako nisam mogao doći.
Čak sam popio kavu s Igorom i morao odslušati nepregledan niz njegovih preseravanja i hvalisanja. Kad bi me pitali o čemu mi je govorio,  morao bih vam iskreno odgovoriti - pojma nemam. 
Nekako sam uspio skrenuti razgovor na Ivu.
- Tu sam stvarno zeznuo, bio je iskren.
- Baš sam govno. I to mjesec dana prije nego što će joj stari ostati bez posla. Stvarno sam idiot i jadnik, bio je iskren. Gotovo bih rekao da sam se sažalio nad njim, unatoč gađenju koje sam prema njemu uvijek osjećao.
- Ali čujem da je stari opet zaposlen. U nekoj banci. Ne možeš vjerovati, stvarno luda sreća, rekao je, i opet krenuo u svoje fidelkastrovske monologe preserantskog tipa.
Zaključak ovog istraživanja bio je to da nitko ništa nije znao.  Pričalo se samo to da ima nekog frajera, i to su rekle tek dvije cure, a ni one u to nisu bile sigurne. Informacija koja me kopkala bila je ta da joj je stari dobio posao. Jasno mi je bilo kako, jer da čovjek u njegovim godinama dobije posao u gradu u kojem je propala jedina tvornica,  bilo je ravno čudu. A ja sam znao tko je to čudo izveo. To je bio trag na koji je trebalo paziti.
Nekako sam uspio popiti kavu i s Majom. Ona o Ivi nije progovorila ni riječi. Ali baš ni riječi. To mi je bio znak da nešto zna, ali da šuti. Jebi ga. Nije dobro, ali nije ni najgore.
A onda sam ju pratio. Šef baš nije bio velikodušan sa službenim, autom, bila je to Škoda Fabia, dovoljno neupadljiva, ali ne odviše udobna kad kao manijak moraš sjediti u njoj na parkingu pred Ivinim ulazom.
Jednom su se sastali u nekoj kući kraj Samobora. Pomislio sam da je vikendica, ali bila je to kuća za iznajmljivanje. Neću reći kojim metodama sam doznao da nije iznajmljena na njegovo ime. Ni njeno. Onda su se sastali kod nje. Srećom, došao je, Uberom a ne sa službenim vozačem. Jedan je srpski visoki dužnosnik – odat ću vam, bila je riječ o predsjedniku republike -  svojedobno ljubavnici odlazio  ne samo službenim kolima, nego u koloni sa službenom pratnjom, pod rotirkama! Kolona bi došla, cijeli grad bi znao, dobro, možda ne baš grad ali kvar sigurno, predsjednik bi se iskrcao – isprcao? I ujutro su svi znali sve. Ujutro? Ma već istu večer. E sad, je li to bilo pametno? Naime, logično je pitanje ako sam ja to u Zagrebu saznao da su to onda saznali svi koje to zanima i, gore od toga, i svi oni koje to nije zanimalo. Logično se onda dalje postavlja pitanje  - ako su to saznali svi koje to zanima,  pa i svi oni koje to ne zanima, kako to da za tu stvar nije saznala njegova žena?
Čovjek, sada već bivši predsjednik republike Srbije, onda je kao i danas, naime, bio u sretnom braku. E sad, ovdje bi ljudi koji se bave mojim poslom mogli razvijati cijele case study, studije slučaja, ako već ne i doktorate. Naime, njegovo je ponašanje bilo ekstremni primjer u našem poslu. Ok, nasumnjivije stvari se ostave na mjestu koje policija najlakše uoči, na sred sobe, na stolu, što ja znam, ne skrivaju se – ali možete li si dozvoliti taj luksuz da pištolj koji se dimi ostavite u sred sobe u kojoj ste zatečeni vi i truplo? Priča se kako je neki Francuz, kad ga je žena ulovila s ljubavnicom, ženu upitao – dobro, vjeruješ li ti meni ili svojim očima, a ići ljubavnici pod rotirkama i uz pratnju policije nalikuje na tu vrstu izazovnog ludila.
No, znate što me zbunjuje? Taj je predsjednik – a on je, pogađate, bio konzervativac i zagovornik tradicionalne srpske obitelji, neke vrste srpskog hrastovca  - bio i ostao u sretnom braku s istom ženom, iako je ona ove priče sasvim sigurno saznala prije mene. Tu se, dakle, otvara velika tajna našeg zanata: kako mu je to pošlo za rukom? Ona je vjerovala njemu, a ne svojim ušima. Zašto?
Jedna hipoteza je da je on s njim bio impotentan. Tu nije pomagala ni afrička šljiva. Ona je, dakle, saznala da on ide „ljubavnici“ pod pratnjom rotirki, pa se  – znajući za njegove ljubavničke dosege -  u sebi nasmijala i rekla: znamo se, predsjedniče…
Druga hipoteza je da je ona ipak dobila napad ljubomore: ljubavnica je mogla biti mlađa i ljepša, seksualno izazovnija, pa je moguće da se u nju usadio crv sumnje  i ljubomore. Ona ga je  - ne pretjerano agresivno, ali podozrivo – upitala: dobro, Vojislave, kakve su to avanture, pod rotirkama kod ljubavnice? On joj je mogao odgovoriti: Isuse, pa zar ne shvaćaš o čemu se radi? Znaš da me žene ne zanimaju, samo sudbina zemlje i naroda! Ali naš narod ne želi da ga vodi neka impotentna stara mrljaga, nego jebač, švaler, zavodnik. A kako da im to sugeriram, da platim oglas u Politici ili  Skandalu? Ima li, ženo, boljeg načina od ovoga? Ne mahnitaj, dakle, nego razumij što je državni razlog…
Treća hipoteza je da je čovjek bio budala – što mi se nekako čini i najvjerojatnijim, jer moderna povijest svijeta, uključujući i povijest najjačih „švalera“, ne pamti ovakve poduhvate. No, iskreno ću vam priznati -  i to se priznanje neće razlikovati od generalne linije ove priče – pravu istinu ni sam ne znam. Velim, najvjerojatnije je momak bio budala. Ali, bilo kako bilo – brak je sačuvao, vlast nije. To je jedino sigurno.
O vezi Ive i Petra Velikog se inače pletu različite priče. Nisu se nalazili na javnim mjestima. Nisu se nalazili na večerama. Nije ga pratila na službena putovanja. U stvari, nalazili su se rijetko. A kad se nisu nalazili, Iva je uglavnom bila na faksu ili doma. 
Da, pratio sam ju…
O svemu tom sam izvijestio šefa. Nije ništa komentirao.
- Znači to ide dalje. Nije se valjda zaljubio?
 Rekao je to zamišljeno.
Nisam mu htio odgovoriti. Meni je bilo jasno da to nije samo fuk. Pogotovo zato jer sam znao Ivu. Ne kažem da je bila zaljubljena u njega i htjela mu roditi djecu, ali sigurno nije bila sponzoruša. Ona nije bila tip sponzoruše, ako me razumijete. Vjerojatno je nešto osjećala za njega. Uostalom, lik je bio šarmantan. I dalje je hostesirala, a to je značilo da joj i dalje treba lova, čak i sad kad je opasnost da je obiteljska blagajna presušila prošla.
A onda su viđanja postala češća. Vikendica kod Samobora opet, tu me napao neki pas lutalica dok sam kružio oko kuće da vidim ima li netko drugi tko ih prati. Pa, vikend u Opatiji. Tu me neka baba vidjela kako satima sjedim u autu,  pa je pozvala policiju. Slagao sam im da spavam u autu jer nemam love za hotel, a imam ujutro sastanak. Smilovali su se, ali su me svejedno potjerali s parkinga.
Kako se njihova veza zahuktavala tako su postajali sve neoprezniji. Kava u Esplanadi bila je teška glupost. Tu ih je mogao vidjeti bilo tko. U redu, držali su se na distanci, ali opet.
A onda je došao kobni trenutak. Ona ga je čekala u hotelu kraj Zagreba, a on nije došao. Prvo je bila ljuta jer su joj se za hotelskim barom upucavala bar tri kretena. Možda ih je bilo više jer sam sve promatrao iz vana.
Onda sam vidio da je pijana. Da uzima mobitel. Da zove.
 I to je bilo to. Ni sam ne znam kako, odlučio sam se umiješati.
Nije se iznenadila što me vidi.
 Niti kada sam joj rekao:- Ne zovi.
Nismo bili najbolji prijatelji, ali smo se razumjeli. Nije mi trebalo puno da joj objasnim što radim tu i zašto.
-Mogu pretpostaviti nekoliko razloga zašto si tu, rekla je.
-Nekoliko, začudio sam se.
-Pa, barem dva, rekla je.
-Koji je drugi, upitao sam nonšalantno, blefirajući.
Drugi je da si zaljubljen u mene, i da me pratiš, ali ne vjerujem, rekla je. Nisi ti neki kompulzivni manijak.
Bio sam uvjeren da zna.
A prvi?
Prvi je da si plaćen da se pobrineš da se ne sazna za mene i Petra…
Bingo, rekao sam.
Njenim licem preletio je bijes, razumijevanje, pa opet bijes, pa rezignacija.
Ali, njega nije bilo. Nešto je krenulo po krivu.
Uspio sam joj objasniti kako bi najgluplje bilo da ga zove. Vjerojatno postoji razlog zašto nije došao. No, prije nego sam ušao već je imala tri poziva. Srećom, nije slala poruku.
Mobitel je zavibrirao. On je zvao. Njenim licem se razlio osmijeh i krenula je rukom da se javi. Bio sam brži.
- Halo.
Iva mi je htjela uzeti mobitel, ali pokazao sam joj rukom da ne. Srećom, čula je da je s druge strane ženski glas. Glas njegove supruge.
Nešto sam smuljao oko nekog odobrenja ugovora oko kojeg zovem, predstavljajući se svojim imenom i firmom u kojoj radim. To je bilo dovoljno uvjerljivo. Laž pomiješana sa istinom. Još sam se ispričao što zovem ovako, ali moj šef inzistira na tome, i to je bila istina koja je potvrđivala laž. Svi su znali da je moj šef neviđeni gnjavator. 
Ukratko, razgovor je, bar mi se tako činilo, dovoljno dobro prošao.
Iva me gledala.
- Blizanci su završili u bolnici s trovanjem želuca. On je s doktorima.
Objasnio sam joj. Nije joj trebalo puno da shvati. Otkazao sam sobu predstavljajući se kao asistent gospodina Petra Velikog. Velikodušno sam turnuo 100 eura ako rezervacija nestane iz sistema kao da je nikad nije bilo. Tip na recepciji bio je dovoljno iskusan da shvati. Rekao je samo:
- Nikad čuo za gospodina. Takva rezervacija ne postoji.
Prije nego sam obavio tu operaciju, izveo sam iz bara Ivu i smjestio je u svoju škodu, prije toga sam platio račun. Zagrlio sam je vodeći je do auta. Iz dva razloga, prvo jer je bila prilično pijana, što i nije neko čudo, jer koliko sam je se sjećao s tuluma nakon jedne ili dvije cuge bila je gotova, a drugo, da misle da sam ja taj kojeg je čekala. 
To, ruku na srce, baš i nije bilo uvjerljivo s obzirom na to kako ja izgledam, a kako ona, ali jebi ga, i veća čuda se događaju.
Kad sam obavio posao s recepcionarom, ona je već lagano hrkala na suvozačkom sjedalu.
Iskoristio sam priliku, znam da sam smeće, da uzmem njen mobitel i obrišem sve sumnjive poruke. 
Nikakvih fotografija, na svu sreću, nije bilo.

PRAVILO 9
Ako moraš lagati, uvijek laž pomiješaj sa istinom.
Što je omjer istine u laži veći, to je tvoja laž sigurnija i uvjerljivija.
Kažem, ako baš moraš lagati, najbolje je da jednostavno prešućuješ i da te nitko ništa ne pita. Ako do pitanja ipak dođe, a gotovo uvijek dođe, pametno pomiješaj istinu i laž, tako će jedno biti sakriveno u drugom.
Također: Ako već moraš lagati, budi kratak. U dugim lažima svako se zapetlja.

U petak novi eksplozivni nastavak feljtona na 24sata.hr. A na svim kioscima potražite integralnu verziju bestsellera Ante Wice Picarella "Seks vodič: Za političare i one koji to žele biti"  za samo 19,90 kuna!