Oči ka u varena zeca: Šarao je sa strane, ali nije vidio kameru

Još od doba Maksa Luburića i Ante Pavelića, koji su zakrvavili Hrvatsku i ostavili najbolnije ožiljke u zemlji vrativši se u nju kao imigranti s putešestvija po Italiji, Mađarskoj i Beču, nismo svjedočili snažnijem influensu na domaću političku scenu povratnika iz iseljeništva! Batarelo i Bartulica, Stier, don Damir Stojić i Željko Glasnović, ljudi koji su došli iz Australije, Kanade, Argentine i Missourija, u Hrvatskoj danas promoviraju i posve novu desničarsku ideju, rigidnu i konzervativnu, donedavno gotovo nezamislivu u nas. Njihov utjecaj je jak, pa o njima, čak i kad se neki čine kao posvemašnji lunatici, mora voditi računa i sam premijer. No na scenu - bar sudeći po koricama jedne fascinantne knjige - stupa još jedno ime iz dijaspore. On je silno talentiran, kreativan i nadahnut, zna najmračnije tajne svih hrvatskih političara, ali gotovo sigurno ne pripada crnom ideološkom spektru. Pa ipak, možda ga šalju iste službe, možda je u funkciji istog udara na okoštalu poziciju i opoziciju, na postavljanje novih paradigmi u domaćim centrima moći? Ime mu je Ante Wice Picarello...  U njegovoj knjizi - zapanjujućem spoju fakcije i fikcije, fake i fuck newsa - u češkoj se maniri prikazuje hrvatska politička scena, a političarima se udjeljuju i public relation savjeti o tome kako političkom aferom sakriti seksualnu ili pak kako seksualnom aferom sakriti zamračivanje narodnih para ili kakvu drugu svinjariju kojoj su oni tako nepopravljivo skloni. 24sata u ekskluzivnom feljtonu u pet nastavaka donosi Picarellov uvid u bespuća putene zbiljnosti.

1. Oči k'a u varena zeca

Pogledajte samo tu radost! Sreću koja zrači sa te fotografije viđate vrlo, vrlo rijetko.  Gdje ste vidjeli išta slično? Osmotrite potom oči koje vas gledaju raširene kao u djeteta koje liže prvi sladoled. U njima se zrcali sama bit života. Ma što bit: bitak. Bitak i batak zajedno!  Zjenice su raširene do maksimuma, kosa je uredno počešljana, u razdjeljak te ljubim, a jezik – vidimo – smješten između njenih nogu...

Glava koja vas gleda s fotki sijeda je, proćelava. Vidi se da je prošla teške bitke. One političke, naravno. Njih je uglavnom dobivala. Ne svojom zaslugom ( „Glava osijedjela a pameti ne donijela“).  Ali,  u političkim bitkama pamet često i nije presudna, više puta tu je važna lukavost, prepredenost, veze, ustrajnost, spremnost na gaženje principa, na dizanje ruke, spuštanje gaća, širenje nogu…  Glava je, to se odmah vidi, prošla i bitke s vremenom, koje je uglavnom izgubila. I to se vidi. Ali dok jezik paluca među nogicama dvadesetogodišnjakinje, glavu nije briga ni za politiku ni za vrijeme ni za parametre opstanka. Jedina briga koja opterećuje unutrašnjost te sijede starine leži u pitanju hoće li druga glava biti dovoljno čvrsta da obavi posao. Jer, ne pruža se ovakva prilika baš svaki dan, a on je ipak čovjek u godinama. Ne moramo biti pretjerano pametni da zaključimo, vidimo to iz tih očiju iz kojih isijava radost, veselje kao da pjeva zbor tisuća kerubina, kako je  jedina  misao koja tu iskače briga da je i sa donjom glavom sve u redu, da će biti na visini zadatka. A možda zbor i pjeva, jer zvuka nema. Bar ga mi ne čujemo. Jedan je američki pisac maštao da umre u avionu, na grudima neke stjuardese, u trenucima snošaja – kakva bi to bila smrt, mislio je. Lijepa i časna, slavna i ugodna. Nema bolje. Naš junak na smrt nije ni pomišljao. On je bio pun života, neočekivano živahan za svoju dob, štoviše. On je mislio samo na život. Jer, ona stenje dosta uvjerljivo, a sa svakim uzdahom njegove su oči sve raširenije, izbečio ih k'o varen zec, rekao bi jedan uvaženi bivši parlamentarac, u međuvremenu osuđen za razna sitnija zlodjela milijunskih vrijednosti, a njegove se grud nadimaju od ponosa i sreće.

Ta priča, naravno, nema nikakve veze sa ovom pričom. To sa varenim zecom. Vareni zec terminologija, da tako kažem, bila je upotrijebljena za jednu sasvim drugu radnju a ne cunnilingus. Nije bilo baš definirano koju, ali možda fellatio, a fellatio i cunnilingus su po svemu brat i sestra pa je, eto, slobodno i ovdje možemo upotrijebiti. 

Dakle, liže li ga on liže, cura uzdiše, dosta profi reklo bi se, ali kad je toliko profi, onda više i ne znaš je li pravo ili glumljeno. To ustvari i nije bitno. Jer, učinak je isti. Liže li ga liže -  a kamerica škljoca. Niti on čuje škljocanje, jer je bešumno, niti ga je briga, jer je i sam okinuo par fotki, za uspomenu. Onako, da se pohvali samom sebi, prijateljima, kolegama jebačima. Svi dobro znamo onu staru balkansku, ako si jeb'o a nisi se pohvalio -  k'o da nisi jeb'o. Zbog toga se mnogi hvale, a da i nisu jebali, pa je tu teško razmrsiti žito od kukolja. To sa tim jebačkim pričama. Slične su kao lovačke, medvjedi teži od slona, jeleni veći od žirafe, a trofeja - nigdje. Zato pravi jebač-hvalisavac uzme neki trofej, a moderna tehnologija je tu dala svoj obol. Što je problem okinut koju fotku mobitelom, pogotovo ako se cura ne buni. Dapače, i sama je okinula koju. 
E, zbog toga sam tu ja.  Upravo radi te nepatvorene gluposti koja te može koštati zdravlja, braka, ugleda. Što je ustvari manje važno. Može te koštati političke karijere, što također u ovom slučaju nije pretjerano bitno. Ali, ako to sjebe one druge, one koji su iznad tebe, onda je to, brajko moj, jebeni problem. Nebeski problem. No, velim, zato sam ja tu, jer je moj posao da takve stvari ne dođu od točke a do točke b. 
Ok, o tome ćemo poslije. Ima više tih točaka do kojih takve stvari ne smiju doći ili do kojih bi trebale doći, a nekad istovremeno treba doći i ne treba doći, drugi put pak ne treba doći sada, nego kasnije. Isto tako, nekad uopće treba točke podesiti, točnije, podesiti događaje organizirati ih, provesti, a nekad spontane zatajiti. Velika je to zbrka, a nije baš da takve stvari učiš na fakultetu ili školi. Zato i postoje ljudi poput mene. O tome ćemo, obećavam, poslije a sad se vraćamo ravno u krevet u kojemu smo upravo vidjeli najsretnije oči na svijetu, pravilno smještene između jednog privlačnog međunožja sa bujnim, zlaćanim grmom (bush).

- Jeee, jeeee, viče, dakle, ona. Duboko diše, zvuci su glasni i strastveni. Stvarno je teško pogoditi da li za stvarno ili žena treba dobiti par oskara i nagradu hrvatskog glumišta pride. Kod naše mudre glave oskara je dobila, a što se tiče nagrade hrvatskoga glumišta, tu nema problema, to joj on sredi dok si rekao keks, jer on je stup hrvatske politike, skoro pa otac nacije, bar u svojim očima, nije neka klatež. Kod nešto ozbiljnijih ljudi on je, pak – u toj je slici puno više realizma, mada ni ona zbog prekomjernog omalovažavanja nije sasvim istinita -  provincijski političar koji je pažljivo birao strane i mudro lobirao za svoj kraj. To bi u prijevodu značilo -  priklanjao se pobjednicima u svojoj stranci, kako bi njegov stranački rajon dao čim više kadrova za razna ministarstva, nadzorne odbore, direktorske fotelje. To je u politici, naročito hrvatskoj politici,  jedno od osnovnih izvorišta moći. Mogućnost zapošljavanja. Znate te priče. Imate nezaposlenu nećakinju.  Završila neku srednju upravnu, ili fakultet, svejedno. Pred njom je nikakva budućnost. Ali, ako ima nekoga u stranci, pa se spremna potruditi i nazvati, da je zaposli, pa pritom uzeti i stranačku iskaznicu, ta sumorna budućnost odjednom postaje ružičasta. A naša sijeda glava – otac nacije ili provincijski političar, ovisno kako ga promatrate -  ima mogućnost zaposliti. On može.  On je zato moćan. On može dati posao – a to je bingo. On može, ako je našao zajednički jezik sa čelništvom stranke, masu svojih ljudi zaposliti u općinu, grad, županiju, vladu, Europsku uniju, UN, samo nebo je granica. A to je samo jedna dimenzija njegove moći. Druga je novac. Treća su privilegije. Četvrta su slava. Ma, ima toga koliko hoćete.

Narod se o tome, naravno, pitalo od izbora do izbora, a kako stvari idu u njegovu kraju, možda će mu sljedeća izborna jedinica biti u Njemačkoj ili Irskoj, jer je njegova županija postala izvor nove dijaspore. Ljudi bježe u masama. Egzodus biblijskih razmjera, kako bi rekao jedan od njegovih uzročnika. Zbog takvih politika i takvih političara. No, njemu se jebe. Njega zanima samo njegova glumica. Unatoč svojoj nebitnosti, mislim da bi joj rečenu nagradu mogao zboksati, kad bi nju to zanimalo, ali nju to ne zanima, jer ona nije glumica, osim možda u ovakvim situacijama. A tu ni ja, unatoč dugogodišnjem iskustvu, nikad u potpunosti nisam siguran je to li gluma ili nije.

Ali, to sadi nije važno jer sad nastupa, kako bi filmadžije rekli, fade out. Mudra glava se odvojila od najslađe stvari i sad kreće u akciju. A tu dolazi fade out.
Mislim ne pravi fade out, nego fotki više nema, bar ih vi nećete vidjeti. Uglavnom daljnji bi dijalog i radnja mogla biti sljedeća.
Ona (sa udivljenjem u glasu): Ti si stvarno, mmmmmm, vjerodostajan…
On: Zna se.
Ona: Ah. Oh. Aaaaa. Ah…
On: Citirat ću ti nešto biblijsko.
Ona: Reci.
On: Lijepa si i strašna kao vojska pod zastavama…
Ona: Digni malo glavu…
On: Fotkaš me?
Ona: Ptičica… Nasmiješi se.
On: Jel ovako? (Zaroni u nju, lickajući je).
Ona: Čuj, sviđa mi se ovo. Hotel sa pet zvjezdica, keramika Versace, zlatne slavine, kraljevski suit…
On: Zlatna pipa..
Ona: Zlatna pica, aaaa. (on je licka)
On: Misli svatko da je nama lako, ne daj bože, nikome ovako…
Ona:  Moramo ovo ponoviti,aaaaaa, sjajan si… oh, tigre, samo nastavi, ah…
Važno je reći da se ovo sve zbiva u prilično skupom hotelu, što je sasvim u redu, a također je važno reći da se zbiva i na poluslužbenom državnom poslu. Kažem poluslužbenom, jer u našoj prćiji sve može biti i službeno i neslužbeno istovremeno. Ako te netko besplatno časti nečim onda naravno da je poluslužbeno, kao moraš biti zbog viših interesa da ne ispadne da je mito. Tako je to i službeno i neslužbeno, ako netko pita, nije platio porezni obveznik, ako netko pita tko je platio i na to imaš odgovor, a ako netko pita zašto je plaćeno, pa zna se, jer je važno za zemlju.
Ovaj dio što se odvija poslije, koliko je to važno za zemlju teško je reći, ali to je ionako stvar koju vi ne bi trebali znati. Osim što ćete saznati.

PRAVILO 1:
Uvijek pazi na kameru. Svoju. Tuđu. A ponajviše na one kamere koje ne vidiš. Ako misliš šarati sa strane, uvijek pazi na kameru.

2. Nikad ne podcjenjuj prevarenu ženu

Pa što ako čovjek ševi? Koga za to briga, neka mu je sa srećom. Naravno, ako ga ne uhvate. Znate kako se kaže: nije lopov tko ukrade, nego koga uhvate.  Jer zeznuto je ako te uhvate ako si oženjen, ako si političar, i još k tomu konzervativan. Tim više što, eto, nije baš da si Casanova pa ti je dvadesetogodišnja seksi lolita uletjela u sobu očarana tvojim šarmom i ljepotom.  Nego si star, ocvao i izdrndan, a ona u cvijetu mladosti. Tu se odmah rađaju najstrašnije sumnje, a to ostavlja i ružnu sliku o tebi i tvom karakteru…
Odmah da kažem - ne mogu ja sad tvrditi da je on nešto platio. Ne. To ne mogu. Ali,  da je stvar nekako plaćena, to je valjda svima jasno. 
E sad, pitanje je -  tko i zašto?
 Ima tu puno razloga, govorim vam iz svog dugogodišnjeg iskustva u tim stvarima - nekad se plati tek tako, jer je red, jer se to radi na tim i tim događajima, uključeno je, recimo to tako, u cijenu. All inclusive. Drugi puta se plati da se tip udobrovolji pa da nešto lakše prođe. Nekad zato jer i drugi jebu plaćeno, pa onda je red da svi jebu, kako nitko ne bi kasnije zucnuo. Nekad je to mito, nekad sredstvo ucjene, nekad ti se cura nudi sama radi raznih razloga, a nekad je to, eto, jedini način da dođeš do pičke, pa platiš sam. To se, moram vam odmah reći, kod naših političara događa rijetko. Neviđeni su škrtci po tom pitanju. A vole jebat, tko ne bi, ako je besplatno. Ili ako vi to plaćate. Jer na kraju krajeva, kad se sve zbroji i oduzme, na kraju to sve vi ionako plaćate.
I sad dok se djevojka oblači u svoju seksi robicu, jer stvar je završena i druge runde neće biti, mogu vam reći da je tip počinio bezbroj neviđenih pogrešaka. Druge runde nema jer je, kao što rekoh, čovjek u godinama. Medikamenti tu pomažu da stvar stoji, ali nije samo da je tu jedino taj organ bitan, tu su pluća, trbušni mišići, leđa, guzica, noge... Svi ti mišići rade, a tip, kao što rekoh i nije u nekoj formi, osim kada treba brbljati, tu je jak, prirodno je logoreičan. Zato je izveo onu seansu sa jezikom, jer jezik mu je prilično razvijen mišić. Jezik može podnijeti kvantitetu, kakva je kvaliteta tog rada -  o tom-potom. Možda je zato, pouzdajući se u snagu jezika, a sumnjajući u snagu onog drugog organa, i izveo tu seansu, jer, nemojte me držati čistuncem  pošto ja to sigurno nisam, to ipak ne radiš u ovakvim situacijama.

Ne mogu sto posto tvrditi, ali cura je tu ipak više-manje bila profi, tako da to što je uvaženi zastupnik lizao bilo je tko zna gdje i s kim prije njega. Ponavljam, nisam čistunac, meni je to svejedno, ali njemu sigurno nije. No, glupander o tome naravno nije razmišljao. Kao što nije razmišljao ni o čemu drugome, misleći da su sve baze pokrivene, daleko je od kuće, na službenom događaju koji je dovoljno neslužben da ne bude nikoga tko bi ga mogao otcinkati. Stvar se ionako uzimala kao nešto što je uključeno u put, pretpostavljalo se da je to tako, a ne zaboravimo da se sve događa u euforiji i slavlju, pa se i to podrazumijeva. Možda je čak i pomislio kako je svojim neviđenim šarmom sve to sam izvojevao. Malo morgen. Ali o tome poslije. Ovako kada nabrajam ove stvari reklo bi se da je situacija savršena i kao stvorena za vanbračni izlet.

E, to je neviđeni prvi zajeb! Profesionalni jebač s obavezom (onaj u braku) nikad si takvu glupost neće dopustiti, jer zna da su velike šanse da bude ulovljen ili barem osumnjičen. A ako te supruga osumnjiči, to je kao da je vrhovni sud donio presudu, nema tu više natrag. Na stranu što se kreten slikao i dopustio da se fotografira. Na stranu to. Profesionalni jebač bi jako pažljivo sakrio tragove i to tako da ih svima stavi pred nos. Naučio sam to još prije nego što sam se bavio ovim zanatom. Ako je ovo što radim zanat. Ja bih rekao da je više riječ o umjetnosti, no o tome ću nešto kasnije.
Dakle, i sam sam nekada volio malo zastraniti, mogu vam to priznati. I sve sam naravno komplicirao, te hotel van grada, te strogo pokriveni alibiji, te skrivanje tragova, te ovo te ono. A kad to radiš onda si se prekombinirao, a vjerujte mi ne postoji nijedan CSI koji tragove otkriva bolje od prevarene žene. To još nije izmišljeno. Uostalom, u gomili laži lako se izgubiti, zaboraviti, previdjeti, a žene ništa ne previde i ništa ne zaborave. Tako da sam bio uhvaćen jer sam se prekombinirao. Dobio sam nogu, srećom nisam bio u braku, na prilično ponižavajući način. Još gore, nisam točno ni znao gdje sam pogriješio, u čemu me ulovila. Ženska intuicija je moćna stvar, ali ona stvara samo sumnju. Ovdje su bili nepobitni dokazi, pitanja postavljena preciznije od Tomahawk raketa, kratka i neumoljiva. I moja je obrana, savršeno sazdan zid laži, lažnih dokaza i alibija bio je razbijen u par minuta.
- Pa možda bi bilo najbolje da se na privremeno raziđemo dok ne vidimo je li naša veza dovoljno čvrsta da ovo prebrodi, rekla mi je Višnja, tako se zvala moja tadašnja "ozbiljna veza" i cura s kojom sam već nekih šest mjeseci živio.

Previdio sam kako je to rekla smirenim, gotovo pomirljivim tonom i okrutnim smiješkom koji joj je titrao u kutu usana. Ili sam to krivo preveo kao opraštanje, pa sam izveo pravu bravuru pokajanja, moljenja, moljakanja, histeriziranja, plakanja. Uz ono klasično, ona mi ništa ne znači, volim samo tebe, to je bila glupost, bio sam slab, jadan, zaveden... Skoro pa da nisam rekao da je sve to bilo slučajno. Stoički je to podnijela.
- Molim te, odvojimo se na par dana. Ne obećavam ti da ću ti oprostiti. Ali ako želimo sačuvati našu vezu treba nam nekoliko dana da razmislimo, drhtavim glasom je rekla Višnja.
Taj drhtavi glas me zeznuo. Previdio sam da je ona uvijek govorila o ljubavi, a ne o vezi. Velim vam ja, čovjek je glupan u takvim situacijama. Trebao sam znati da ako ovo između nas naziva vezom, da je to već odavno bivša veza. A i to da je prilično mirna. Jer ona je uvijek bila, što se ljubavi tiče, neviđeno emotivna i otvorena.
Skrušeno sam pristao na tih par dana začinivši to zaklinjanjem, moljenjem, pljuvanjem po toj bezveznoj avanturi, pa i po samoj djevojci. To sam još ranije procijenio da je donekle mudro, uzdizati Višnju, a blatiti tu kurvetinu, nevažno je sada kako se zvala. I to mi je bio glupu previd.
Uglavnom pogrbljenih ramena, na rubu plača (stvarnog, molit ću lijepo) napustio sam stan.
Napominjem kako se cijela scena odvija nakon što sam se vratio sa dvodnevnog puta u Minhen, pa sam u cijeloj toj brzini uzeo samo taj koferčić. A cijeli ovo razotkrivanje zbilo se čim smo ušli u stan, tako da se od dnevne sobe nisam ni maknuo. Čak ni na wc, a pišalo mi se, samo, kad si u ljubavnom škripcu, zaboraviš na to.
Kad sam otvorio vrata svog deset godina starog i polovnog golfa (u Minhen sam išao avionom) imao sam što vidjeti - sva moja odjeća, ploče, knjige, cipele, ukratko sve iz stana bilo je uredno složeno. Golf je nepodnošljivo smrdio po kremi za brijanje, mom parfemu, losionu poslije brijanja, jer je sav sadržaj istih bio proliven po mojim stvarima. Negdje u primozgu sam shvaćao što se dogodilo, ali sam svejedno pojurio stepenicama natrag u stan, da se razjasnimo. Iako nisam točno znao što. Gurnuvši ključ u bravu, shvatio sam da je i brava promijenjena. Iza vrata se čuo ledeni, nimalo drhtavi, Višnjin glas.
- Ako smjesta ne odeš zvat ću policiju.
U bijesu sam lupio nogom po vratima.
- Ali ljubavi, volim te. Molim te oprosti mi, histerično sam povikao, ali s druge strane nije bilo odgovora.
- Višnja, Višnja, molim te, histerično sam vikao, a na stubištu je moj glas odjekivao još patetičnije, dublje, dramatičnije.
Kao da ta ponižavajuća i glupa situacija nije dovoljna, počeo sam histerično zvoniti i lupati po vratima. Naravno da je cijela zgrada sve to čula i postojala je opasnost da policiju ne pozove Višnja već netko drugi. Dakle, da iz govna padnem u septičku jamu.
- Odlazi, zovem policiju, rekla je Višnja još hladnije. I moj mozak se zamrznuo. Slike policajaca kako me odvode bile su dovoljne da se momentalno skuliram.
- Sused, kaj se događa, rekla je nevino, stara vještica, iako joj se po faci i zlobnom smiješku vidjelo da sve zna, odnosno jako dobro pretpostavlja.
Tu mi je, srećom, proradio mozak. Čuo sam ga kako mi sažalno šapuće:
- Stari poražen si. Popušio si. Jedino što možeš je pokupiti prnje. Nije tako strašno, događa se. Jebi ga, sada se povuci jer je pravodoban uzmak bolja polovica hrabrosti.
To mi je rekao moj mozak.
Bilo je to pametno s njegove strane.
I poslušao sam ga.
Ali naravno da nije bio potpuno u pravu. Hororu tu nije bio kraj.
Staroj babi nisam ništa odgovorio, već sam ispravio leđa i polako i ponosno se spustio niz stepenice, iako me svaka stanica u tijelu tjerala da potrčim. Nisam, jer sam znao da nakon ove galame svaki susjed gleda u špijunku. Pa sam zaveden glupim filmovima i knjigama glumio nekog junaka koji uzdignute glave ide na stratište. Realno, bio sam glupavi šonjo kojeg je cura uhvatila u prevari. Ali dobro. Odglumio sam ponosnog, spustio se niz te stepenice prema giljotini i krenuo prema mom autu punom odjeće i stvari koje ću uglavnom morati baciti.
- Zaboravio si svoje pomoćnike, meni ne trebaju, ja ću si naći frajera koji to može sam.

Začuo sam Višnju. Govorila je smireno, ali glasno, tako da čuju svi koji su bili na balkonima, a naravno da je cijela zgrada htjela odgledati ovu tragikomediju. Ustvari, zakleo bih se da su i balkoni okolnih zgrada bili puni.
I prema meni se sručilo 5-6 dilda i vibratora, glasno pljasnuvši na asfalt. Sa balkona se zaorio gromoglasni smijeh. Naravno da ništa od toga nije bilo moje, niti Višnjino. Nikakve igračke, nažalost rekao bih, nismo upotrebljavali. Ali poniženje je bilo potpuno. Dok se smijeh orio sa balkona, pojurio sam prema svom golfiću koji je nepodnošljivo smrdio.
Srećom upalio je iz prve i uz škripu guma pojurio sam što dalje iz kvarta u koji, vjerovali ili ne, neću nogom kročiti sljedećih deset godina. Punih pet godina dulje nego što se Višnja iselila sa svojim novim tipom u Kanadu.
Glup kakav jesam, a vjerujte mi svi muškarci koji ševe sa strane su glupani kad ih se ulovi, nazvao sam svoju kobnu ljubavnicu. Mislio sam joj smuljati kako sam prekinuo s Višnjom radi nje, kako sam odlučio, kako želim biti s njom. Bedast kakav sam bio, smetnuo sam s uma da to nikad među nama nije ni bilo pitanje. Jednostavno smo se ševili i to je bilo to. Ali trebala mi je neka utjeha. Pa makar bila i samo seks. A bogme ne bi bilo loše ni da negdje prespavam.  Nazvao sam njen broj. Javila se čim je mobitel zazvonio. Nisam stigao ništa ni reći.
- Ja sam beznačajna, bezvezna, obična kurvica koja te zavela, loša u seksu, puna celulita, koja te mora napiti da te pojebe... Govnaru!
To je bilo to. 
Ne znam jesu li to točno bile moje riječi dok sam histerično preklinjao Višnju da mi oprosti, ali bilo mi je jasno da je dio te predstave čula. Odvrtivši film, sjetio sam se kako je cijelo vrijeme dok smo razgovarali Višnja držala mobitel u ruci. Očito je s druge strane bila ona druga.
Šah-mat. Hladnokrvna egzekucija po svim parametrima.
Nikada mi nije bilo jasno kako je Višnja doznala za moju prevaru. Kako je došla do njenog broja. Niti kako je tako hladno pripremila ovu velebnu egzekuciju. Znam samo da sam se od ovoga oporavljao mjesecima. Jer naravno da su svi živi koje znam čuli za ovo, a glas me pratio još par godina.
 Ali s druge strane, pomoglo mi je u poslu kojim se sada bavim. Barem mi se tako čini.

PRAVILO 2:
Nikada ne podcjenjuj detektivske sposobnosti žene koju varaš.
Nikada ne podcjenjuj bijes prevarene žene.
I nikada nemoj zaboraviti da je i ljubavnica isto prevarena žena.
Ukratko, nikada ne zaboravi da se "boriš" na dva ili više frontova i da si u slučaju poraza suočen sa potpunim uništenjem.

3. Kada svi vide, nitko ne vidi

Kao što rekoh, kada se stvari pretjerano zakompliciraju, onda budeš uhvaćen. Pogotovo ako si siguran da nećeš biti, a pritom si idiot koji sam sebe snima ili pušta njoj da te snima. Hoću reći, uvijek je važno ostaviti mogućnost da se sve negira. A ako snimaš, nema negacije, mislim nema uvjerljive negacije. Što ćeš joj reći – vjeruješ li meni ili svojim  očima? To više ne pali.
Kako bi rekao jedan moj prijatelj, ako već varaš ženu ili ona tebe, i ako sumnje prerastu u ozbiljno preispitivanje, ostaje samo jedna ispravna stvar koju oboje možete učiniti, a to je:
Lagati, lagati i samo lagati.
One gluposti kako istina oslobađa, kako je nakon priznanja sve lakše i slično, to si ostavite za onda kada je stvar više-manje dokazana. Do tada je negiranje jedini ispravni put.
Dakle, cura je napustila hotel, naša mudra glava je zaspala snom pravednika. Ujutro se javila svojima - doma, u stranci, u bazi. Veseo i poletan. Možda je i pregledao slike i divio se samom sebi u nedostatku pametnijeg posla.
- Daleko sam od kuće. Nema šanse da me itko vidio. Stvar je bila sređena. Nije da ću je više vidjeti. Nema šanse da me netko ulovi. Osim mojih dečki, ali to je ionako poželjno, nisu ni oni sveci, a ova stvar je svakako za pohvaliti se, mislio si je premotavajući u glavi užitke prethodne noći.
Kreten je zaboravio da su u mobitelima pohranjeni određeni dokazi koje ni najupornije negiranje neće moći izbrisati.
Velim,  bio je pretjerano siguran u cijelu stvar. Činila mu se prediskretnom. Ponajviše zato što je daleko od kuće. Daleko i nema šanse da te netko vidi kako s curom odlaziš u sobu, kako ju hvataš za dupe još u liftu, kako joj pripito šapućeš na uho dok ti se oči cakle od požude. Ili kako ona očijuka s tobom, kako križa noge, kako te gleda... Ili jednostavno, kako dolazi u tvoju sobu, poslana ili pozvana. 
Tko to može vidjeti iz daleke domovine? Pa nitko.
Glupan. Lokacija ne pruža nikakvu sigurnost da nećeš biti ulovljen. Kao što se vidjelo iz mog slučaja. Ja sam uvijek ševio daleko od grada u kojem sam živio. Dobro, ne baš na Madagaskaru, ali za ono vrijeme i mogućnosti prijevoza, prilično daleko. Dovoljno daleko da me nitko ne pozna. I mogu se zakleti da me nitko nije prepoznao ni vidio u tim hotelima. Ali i dalje se pitam kako je Višnja saznala. Možda me ipak netko vidio. Dugo sam razmišljao o tome, vrtio u glavi svaku lokaciju, svaki kadar, svako mjesto na kojem sam bio, ne bih li odgonetnuo kako je do toga došlo. Nisam našao odgovor. Nemam pojma, ali sa sigurnošću mogu tvrditi da udaljena lokacija nije nikakav osigurač da nećeš biti ulovljen. Baš suprotno. Udaljena lokacija ti umanjuje mogućnost alibija i negiranja. Smanjuje ti manevarski prostor.  Ako odeš na Madagaskar, vjerojatnost da ćeš biti ulovljen nije manja, nego, naprotiv, veća. Nakon moje epizode s Višnjom, za koju je naravno čulo cijelo moje i njeno društvo, a sumnjam da se priča proširila i na par okolnih gradova i država, došao sam i do nekih korisnih saznanja za posao kojim se sada bavim.
- Što je polovni jebaču? Mlad i neiskusan. Ništa vi klinci ne znate, pa ni jebat.
Ti mi se riječima, samo par dana nakon tragikomedije koju sam odigrao, obratio jedan poznati hrvatski znanstvenik s kojim sam, stjecajem okolnosti, tada surađivao. Nisam još bio u ovom poslu čovjeka koji razdvaja točku A od točke B. O tome ću poslije.
Pogledao sam ga bolnim pogledom, ne znajući da li me zajebava zbog onih dilda koje su sugerirale moju spolnu nemoć ili, što je gore, da imam maloga, ili me podjebava zato što sam uhvaćen.  Osjećao sam se nelagodno, posramljeno, ne samo zato što mi je ta priča bila neugodna, nego i zato što nisam razumio što on u stvari smjera.
Srećom, mislio je na ovo zadnje.
- E jebi ga, vi mladi mislite da sve znate, a nemate pojma. Pojma vi ne – ma – te!  Jebu vas ti vaši mobiteli, interneti, kurci-palci. To ti je sve kurac, pravo znanje je u iskustvu. Šteta, jebi ga, što čim je iskustva više, to su mogućnosti manje… Govorio mi je utješno me tapšajući po ramenu, tako da sam razlio kavu koju sam upravo prinosio ustima.
Napominjem da je čovjek bio u godinama, ali da su kružile legende da dok je bio mlađi, i to ne puno mlađi, da je bio kao smrt i kosio sve redom. I onda i tad bio u je u skladnom braku. Drugom po redu, ali opet, legenda je bila impresivna. Malo me šokiralo i to što mi se uopće obraća, a bogme i to što ama baš nikad od njega nisam čuo niti jednu prostu riječ. Činilo mi se kao da ih ni ne zna. Odnosno da ih zna samo kao knjiške fakte, jer tip je bio hodajuća enciklopedija. Enciklopedist i prosvjetitelj.
- Mislim na to da kad stekneš toliko iskustvo da ti se kurac više baš i ne diže, objasnio mi je zadnji dio svojeg izlaganja, misleći da me upravo to zbunilo, a ne sve skupa. Kao i to da mi se uopće obraća, što je prvi puta učinio, osim pristojnog dobar dan, doviđenja.
- Evo ja bi i dalje mogao jebati koliko hoću. Znam i kako. Znam i kako da me ne ulove, ali što mogu, diže mi se tek dva-tri puta tjedno, objasnio mi je.
Nisam htio proturječiti, ali čovjek je prevalio osamdesetu, a nije se štedio, tako da sam sumnjao da mu se išta diže. Ipak, naravno, zbog moje urođene pristojnosti nisam htio da to na mojoj faci vidi. Kao što rekoh, tip je bio i znanstvena i jebačka legenda, a ja tek neki honorarac koji je slučajno nešto surađivao s institucijom u kojoj je on bio i više od legende. Siva eminencija.
- Gledaj prijatelju, kad jebeš sa strane, jebi tako da te svi vide. Razumiješ?  Onda te nitko ne vidi, rekao mi je konspirativno, kao da mi otkriva tajnu kumranskih spisa ili nešto slično.

Upitno sam ga pogledao. Nisam mu želio proturječiti.
Duboko je uzdahnuo, dajući mi tim uzdahom do znanja da smo svi mi mladi glupi i ne razumijemo najveće mudrosti ni kad su nam pred očima. Usput je uzeo i cigaretu iz moje kutije i požudno je zapalio. Ne treba ni spomenuti da je pušenje u ovoj instituciji  bilo strogo zabranjeno i da nitko nije ni pisnuo, iako je kantina bila puna. Eto, takva je legenda tip bio.
- Čuj me sad. Kad sam bio tvojih godina fukao sam jednu malu, znaš, onako, sa strane. Mala je bila avion, ali jebi ga, bio sam oženjen. Pa onda svi te znaju u gradu. A i nije baš da mi se išlo po fukodromima. I tako, odvedem ti ja malu u Sloveniju. Ženi slažem da idem na kongres. Fini hotel, prva liga i odradim ja cijelu noć. Ali pazi cijelu noć. Mala u sedmom nebu, ja u osmom i mislim si kako ću je nakon doručka opet naguziti, pa mala pauzica, šetnja, ovo ono, i onda opet cijelu noć. Čak joj mogu i malo romantike pružiti, šetnja, ovo, ono, ovdje me nitko ne pozna. Kužiš?
Potvrdno sam kimnuo glavom, gledajući kako iz moje kutije uzima drugu cigaretu, iako ni prvu nije popušio.
Ustvari povukao je samo dva dima i pusto je da gori na rubu stola.
- E sad. Silazim ja na doručak kao paun. Mala se picnula da se svi konobari okreću za njom. A i da se nije picnula svi bi se okretali kakva je bila. I ulazim ja u salu, kad ono jedno 50 ljudi koje znam, kolege, prijatelji, suradnici. Skamenim se i vidim natpis da je kongres S., na koji sam i sam prije par mjeseci bio pozvan i odbio ga. I što ću, umjesto da jebem malu, cijeli dan objašnjavam da sam kao zaboravio se prijaviti, sudjelujem u raspravama i što ti ga ja znam što. A mala se naravno, spakirala i otišla, jer sam se pravio da ju ne poznam. Iako me bar 50 kolega vidjelo s njom i bar pola su skužili što je na stvari. Ali, srećom, nitko me nije cinkario. Je li razumiješ sad što trebaš?, pitao me.
Naravno da ništa nisam razumio.
- Uvijek jebi u centru grada di živiš. 
Od tada sam uvijek jebo u Esplanadi ako je bilo para. Ako ne, onda negdje jeftinije. Uvijek možeš smuljat da je neki sastanak, da je nešto, nisi na čistini. Ako treba možeš i zbrisat. A i svi će misliti, pa ne bi valjda budala jebala 500 metara od svog stana. E pa bi, kolike sam samo pojebo tamo..., tu se naglo zaustavio jer je shvatio da je u žaru priče počeo prilično glasno govoriti i da su sve glave okrenute prema njemu.
Konspirativno se nagnuo prema meni i dodao:
- Uvijek u centru grada. Razumiješ. Pred svima. Jer ako nešto radiš pred svima, onda to nije nešto tajno. Najnevidljiviji si u gomili. To ti je stara špijunska fora Mladene. Zato se nikad ne skrivaj po gradićima i selima, nego jebi u centru grada gdje živiš.
Potapšao me po ramenu i otišao, prije nego što sam mu htio reći da se uopće ne zovem Mladen. A vjerovatno mu to ne bih ni imao hrabrosti reći.
Ali savjet je bio vrhunski. Da je mudra sjeda glava licnula picu u centru Zagreba, vjerojatno nitko ništa ne bi posumnjao, a kamoli tražio slike, koje će, već sam tada znao, prije ili poslije procuriti.

PRAVILO 3:
Nitko nije preljubnik u svom selu.
Skrivanje u dalekim mjestima i zabitima uvijek ti se obije o glavu, jer ma koliko se skrivao, netko će naići, a onda nemaš alibi da si tamo slučajno. Svi će znati zašto si tamo.
Zato lijepo varaj u centru grada u kojem živiš. Ako živiš u dovoljno velikom gradu.
Ukratko, varaj tako da te svi vide, jer kada te svi vide, onda te nitko ne vidi.

U utorak novi eksplozivni nastavak feljtona na 24sata.hr. A na svim kioscima potražite integralnu verziju bestsellera Ante Wice Picarella "Seks vodič: Za političare i one koji to žele biti"  za samo 19,90 kuna!