Lik je stigao na jahtu, a ona ga je po guzi morala tući perajama

Još od doba Maksa Luburića i Ante Pavelića, koji su zakrvavili Hrvatsku i ostavili najbolnije ožiljke u zemlji vrativši se u nju kao imigranti s putešestvija po Italiji, Mađarskoj i Beču, nismo svjedočili snažnijem influensu na domaću političku scenu povratnika iz iseljeništva! Batarelo i Bartulica, Stier, don Damir Stojić i Željko Glasnović, ljudi koji su došli iz Australije, Kanade, Argentine i Missourija, u Hrvatskoj danas promoviraju i posve novu desničarsku ideju, rigidnu i konzervativnu, donedavno gotovo nezamislivu u nas. Njihov utjecaj je jak, pa o njima, čak i kad se neki čine kao posvemašnji lunatici, mora voditi računa i sam premijer. No na scenu - bar sudeći po koricama jedne fascinantne knjige - stupa još jedno ime iz dijaspore. On je silno talentiran, kreativan i nadahnut, zna najmračnije tajne svih hrvatskih političara, ali gotovo sigurno ne pripada crnom ideološkom spektru. Pa ipak, možda ga šalju iste službe, možda je u funkciji istog udara na okoštalu poziciju i opoziciju, na postavljanje novih paradigmi u domaćim centrima moći? Ime mu je Ante Wice Picarello...  U njegovoj knjizi - zapanjujućem spoju fakcije i fikcije, fake i fuck newsa - u češkoj se maniri prikazuje hrvatska politička scena, a političarima se udjeljuju i public relation savjeti o tome kako političkom aferom sakriti seksualnu ili pak kako seksualnom aferom sakriti zamračivanje narodnih para ili kakvu drugu svinjariju kojoj su oni tako nepopravljivo skloni. 24sata u ekskluzivnom feljtonu u pet nastavaka donosi Picarellov uvid u bespuća putene zbiljnosti.

Poglavlje 4. TRI JE SVEZNAJUĆI BROJ

Iako me stari guru, legenda hrvatske scene (onima koji ga poznaju on je kotirao prije svega kao mitološki zavodnik) nazvao Mladenom, moje pravo ime je Filip. Starci su voljeli Miroslava Krležu, ili su se bar pravili da ga vole. Pojma nemam, nije to sad toliko ni bitno,  ali obiteljska legenda kaže da sam ime dobio po tom tipu koji se vraća iz tuđine da bi se ovdje izmirio s majkom, društvom i životom. No kako to obično biva, dogodilo se obrnuto: nesretnik je pao  u još gore egzistencijalne drame. Za one koji su preskočili lektiru, podsjećam: osim te fatalne majke tu je i gospođica Bobočka, iskusna ljubavnica koja  je Filipa  gurnula ravno u tragediju a ni sama nije dobro prošla, ako možemo tako reći obzirom na to da je život skončala zaklana.
 Kao da mi je sudbina određena imenom – eto, ja se na nekim način brinem o današnjim ljubavnicama kako ne bi ostale prerezana vrata1, ili se brinem da njihovi ljubavnici ne bi ostali bez glave, metaforički rečeno, dakako. Jer, ostati bez fotelje, rejtinga, besplatnih putovanja i života na tuđi račun, to vam je u tom svijetu isto kao ostati bez glave. Pa neće se valjda sa tih lagodnih pozicija vraćati za tokarski stroj u tvornicu ili tako nešto? Kao da su ikad i bili u tvornici osim da svečano prerežu traku.  Veliki broj tih ljudi, ne kažem svi, u biti živi samo zato da se pokaže. Citirao sam već staru narodnu mudrost, ako fukaš a nisi se pohvalio, to je kao da nisi fukao. Ovo vam je isto – što vrijedi  što imaš milijune, ako se nisi pohvalio? Pogledajte kako su pali naši velikani. Jedan je pao na satovima, ili se bar poskliznuo. Drugi se nije ni poskliznuo, ali se skužilo da ima. Znate ga, nadnaravno sposoban čovjek, lijep, pametan, moćan, plemenit, human, zajeban, okrutan, vodi veliki grad… (Pitate se kako može biti plemenit i okrutan istovremeno? Pa može ako je – kontroverzan tip.  Jedan je naš mogul, isto tako kontroverzan tip, likvidiran u sred grada. Mnogi su se pitali: pa kako je to moguće? Onda se javio neki novinar iz Bosne, s, koliko duhovitim toliko i točnim objašnjenjem – naletio je, jebiga, na kontroverznijeg). Pogledajte bivšeg šefa HGK. Pao na škrtosti. Imao je milijune, slike, bijele medvjede, žene, sve je imao  - ali ne i dovoljno pameti da malo podijeli drugima, pa su ga prijavili. Ukratko, da završim s ovim kontroverznim i svemogućim – jedan me poznati trener uvjeravao da lik ima 200 milijuna eura. Ne znam je li to istina. Zvuči suludo. Ali ako ima toliko, a ne može pokazati ni stoti dio, onda je fakat u problemu…

SEKS VODIČ ZA POLITIČARE, 1. DIO Oči ka u varena zeca: Šarao je sa strane, ali nije vidio kameru

Dakle, starci su bili zaljubljeni u Krležu ili su htjeli, što je vjerojatnije, da drugi misle da su oni načitani ljudi, koji ne samo da vole Krležu nego ga i čitaju sa razumijevanjem. Tada je to, ne bi vjerovali, čak bilo i društveno važno. Biti načitan, i to načitan sa punim razumijevanjem pročitanog štiva. Iako je taj Filip kopile, točnije nema oca što se u to politički nekorektno doba zvalo kopiletom, pa možda moji roditelji, pogotovo stari, nisu baš čitali sa razumijevanjem. Osim ako su htjeli posijati dvojbu da mi je otac, kako se u tom romanu sumnja, biskup ili kakav uglednik, a majka, je li, kurvetina.  
Da su stvarno čitali s razumijevanjem dali bi mi neko ime iz kataloga naše loze, što će reći narodno - Mate, Ante, Ivo, Petar, ali oni su se odlučili za Filipa.
 Jebi ga, bolje sam prošao nego neki moji vršnjaci koji su dobivali imena po junacima tada popularnih sapunica Andy, Jessica, Alexis, Blake, a to u kombinaciji sa naškim prezimenom i lokacijom rođenja stvarno idiotski zvuči. Recimo Blake Jurić iz Donjeg Dragonošca ili Alexis Šimunović iz Kaštel Sućurca. No ne treba zamjeriti generaciji mojih staraca na snobovštini. Njihova generacija bila je osuđena na revolucionarno snobovštinu pa su mnogi njihovi prijatelji i poznanici dobivali imena poput Sovjetka, Staljin, Tito, Jugoslav... 
I Blakovi i Jugoslavi, i Sovjetke i Jessice morali su, kad bi postali punoljetni, uglavnom, proći kompliciranu birokratsku proceduru promjene imena. Pogotovo ovi drugi. 
Ja sam osoba koja se brine da informacije od točke a ne dođu do točke b. Taj sam opis pokupio iz jednog filma. Malo je pretenciozan. Naime, tip u tom filmu je no name tip koji se brine da se dvije opasne informacije ne povežu, a to uključuje potplaćivanje, premlaćivanje, ubojstvo, tajne službe, megakorporacije i milijunske iznose radi milijarderskih poslova. No, fora mi je zvučala dobro, a kao što su moji starci bili malo pretenciozni, tako sam i ja. Uostalom, biti mali snob i mistificirati vlastiti posao i nije neki grijeh, a daje određenu dozu samozadovoljstva. Moj glavni posao je brinuti se da sitni i nešto manje sitni grijehovi moćnika ne dođu do onih do kojih ne smiju doći. Brinem se da sakrijem tragove, da ih zamutim ili posijem toliko tragova da više nitko ne zna koji je pravi. A u nekim slučajevima, kako već prilike nalažu, brinem se i za to da tragovi ostanu sačuvani kako bi došli baš na pravo mjesto u pravo vrijeme. Zvuči jako konspirativno, ali u stvari nije. U ovoj našoj prćiji u kojoj vrijedi pravilo "tko nabije taj dobije" to i nije osobito komplicirano. 
Sad umanjujem to što radim, jer se meni čini jednostavno, ali onima kojima te stvari sređujem nije. Kao što rekoh, njima se radi o glavi - braku, fotelji, ugledu, političkoj budućnosti... Kao ovom tipu što je izbečio oči na fotografiji dok liže ono najslađe. 
Važno je znati sljedeće:  ako više od dvoje ljudi zna neku stvar, onda će je uskoro znati svi. I nikad nitko neće sa sigurnošću doznati tko je progovorio. Čak ni u sebe ne možeš biti siguran. Tajne se najbolje čuvaju u dvoje, ako se baš mora, još bolje bi bilo u jedan, odnosno, ako je čuvaš sam. Ali kako seks najčešće zahtjeva minimalno dvoje ljudi, u to se ne možeš pouzdati. Zato je tri proklet broj. Ako troje ljudi nešto zna ili sluti, uskoro će znati svi. To je to. I to je moj posao, da ne doznaju svi. Najbolje da se pobrinem za to da se ne dozna prije nego što se dogodi, ali to je rijetkost, uglavnom me zovu kad je predstava već odigrana. I onda je moj posao da  ako se dozna, a uvijek se dozna, da se ne može dokazati, da se može demantirati, da se može sakriti ili zamutiti ili da se sve to skupa prikaže kao nevažno, nebitno, neškodljivo, pa zaboga ljudi imaju pravo na privatni život, zar ne? Ako ne ide sakrivanje, a često ne ide, onda sve to treba pretvoriti u trač, a trač je, ma kako se bazirao na činjenicama, samo trač i neistina, ako svi sve znaju, nitko ustvari ništa ne zna. Malo šteti, ali sve što se ne može dokazati, ustvari i ne šteti previše. Jer nitko ne zna što se ustvari dogodilo. Evo recimo što je od ovoga istina, pojma nemate, ja imam, bar za neke stvari. ..
Jeste li, recimo, znali da je na samim počecima naše državnosti za zdravlje titana naše politike brinula tajanstvena doktorica, plavuša, ledena Kristina?  I to brinula  na sve načine na koje se jedna doktorica može brinuti za pacijenta, ali i jedna žena za muškarca? Niste. Već vas čujem kako prosvjedujete, a vidim  i neke koji, psujući, odbacuju knjigu:
-Opet jedan antidržavni pamflet! Ništa vam nije sveto, hulje skribomanske, skribomanijačke, skribentske, piskarala bijedna kojima ništa nije sveto i koja samo podilaze najnižim ukusima, odnosno,  najvišim razinama neukusa! Odvratni ste, odbacujem s gnušanjem vašu knjižicu, a u stvari najbjedniji pamflet kojega je ovaj napaćeni narod ikad imao prilike pročitati!
Okej, dobro, smirujem zamišljene čitatelje, okej, smirite se, sve je u redu, idemo dalje. Jeste li znali da je jedan naš bivši čelnik, prvu ženu osjetio kad je upoznao svoju ženu? Odnosno, da prije toga nije imao ni jednu?
Drugom se čitatelju na ovo smije brk. Zna na koga mislim. Vidim kako je zadovoljan jer smo tog anacionalnog barabu razvalili. Još kad bi mogli dokazati da je  istina, sreći i veselju ne bi bilo kraja ni konca!

No tu se javlja treći čitatelj  (rečenice su mu, dakako, garnirane sočnim psovkama): Vi dakle mislite da naši premijeri nisu sposobni kao muškarci,nego su to neke LGBT tetkice? Neka rodna bića, čiji je spol tek slučajno muški? A u biti su neki treći rod, roditelj jedan ili dva? Vi ste, Pišče, hulja koja mrzi sve što je hrvatsko! Imate li još neku sličnu gadariju? O našim premijerima? Da čujem što ćete novo smisliti, kakvu opačinu?
Pa evo – uzvraćam tom mom kavanskom čitatelju – znam recimo da se jedan od njih, uzoran čovjek i otac, obiteljski nastrojen, mislim, politički obiteljaš, sa ženom upoznao preko oglasnika pa mu je to dosadilo, no čim je otišao na prvo putovanje u Bruxelles, završio je s tajnicom… Znači, nije gej, ali nije bome ni vjeran.
Vidim mog čitatelja kako tilta, prevrće očima, kune Pisca. Oči mu se pune krvlju, mišići mu se napinju, šake stišću kako bi zadale udarac. Srećom, taj je čitatelj fiktivan. Oni pravi znaju da je sve što govorim istina, osim onoga što lažem.
Uglavnom  to se priča ili se pričalo. Svi sve znaju, a nitko ništa ne zna, pa na kraju sve boli ona stvar, ako ne i kurac, za to. 
Moj službeni posao je public relations, marketnig, lobiranje, consulting, coaching... Znate već, tipovi koji uglavnom prodaju praznu slamu. U tom, mom službenom poslu me ne smatraju osobito uspješnim i važnim, ali on mi omogućuje da radim ovaj drugi posao, koji je mnogo lukrativniji. Jer u ovoj našoj prćiji nije stvar u tome da nešto znaš raditi nego je stvar u tome koga znaš. A ako znaš prave ljude možeš raditi bilo šta. Pogotovo ako to nema neku konkretnu, znanstveno dokazivu, mjerljivu profesiju i radni učinak iza sebe. Ne možeš baš biti neurokirurg, ma koga poznavao, ali ravnatelj bolnice, e to bi već mogao. 
Ukratko ja sam tip koji sređuje stvari i poznaje ljude. 
Ponekad se pojavim u pozadini neke fotke objavljene u novinama, ali više-manje me nitko ne zapazi ili prepozna kao bitnog. Ja sam tu samo slučajni prolaznik. 

PRAVILO 4:
Ako troje ljudi zna nešto uskoro će doznati svi. 
Ovo je aksiom, nedokazivi zakon razumljiv sam po sebi. Zato tajne čuvaj u dvoje. U tom slučaju ćeš znati od kuda je procurilo. 
 Tri je sveznajući broj, prije ili poslije će netko progovoriti i ono što je najgore, nećeš znati tko. I sam sebi ćeš biti sumljiv. 
Ako troje ljudi zna nešto, uskoro će znati četvrti, peti i šesti. 
Ako troje ljudi zna nešto pobrini se da ne dozna onaj koji ne smije doznati. Da ne postoji veza između osobe koja nešto zna i osobe koja to nikada ne smije saznati.

Poglavlje 5. SVE JE POČELO ZBOG JEDNE DJEVOJKE

Život je pokvaren. Ma kako lijep bio, i što god ti planirao i mudro razrađivao, on te skoro uvijek odvede na neki drugi put. Bolji, lošiji, ljepši, ružniji… ali najčešće, puno drugačiji od onoga što si htio i zamislio na početku. 
Ne mislim da vam time otkrivam neku mudrost. To ne. Znate i sami. Jednostavno, i najbolje i najgore stvari se dogode same od sebe. Bez nekog plana. Evo, ja sam – recimo -  htio biti znanstvenik, ili bar, neki publicist. To su mi i roditelji namijenili, davši mi to pretenciozno književno ime. Mislili su, nomen est omen, ime je znak, ono će mi predodrediti sudbinu, zaštititi me od posrnuća – pri čemu su ta posrnuća, dakako, bila ono što oni vide kao posrnuća i odvesti u pravcu u kojem su oni željeli.  Uopće, roditelji se previše miješaju u sudbinu vlastite djece,  barem kod nas, ako mene pitate. Donekle je to i išlo tako kako su oni zacrtali. Marljivo sam učio, radio, sve je išlo kako treba, neko vrijeme - a onda se umiješao život, taj nepredvidivi scenarist i odveo me u drugom pravcu, tamo gdje je on to htio. Neću mu reći hvala, ali se neću ni žaliti. Uostalom, mogao sam ustrajati, mogao sam odbiti, oduprijeti se. Tko zna kako bi sve to završilo, ali vjerojatno bih imao nekih briga koje sad nemam. Zasigurno, međutim, ne bih imao nekih drugih briga koje sad imam - nečistu savjest i povremenu nesanicu, konstantnu želju da svim tim odurnim facama koje me s jedne strane mole da ih izvučem, a s druge mi naređuju, odvalim poštenu šamarčinu, onako, da im bubnjići puknu, i ostavim ih da se sami valjaju u tom blatu kojega su sami i proizveli, i u kojemu im je još do jučer bilo sjajno.
No, dosta s filozofijom! Jasno je što sam htio reći: život te jednostavno odvede negdje i ti to ni ne primijetiš sve dok nisi  tamo stigao, a kad si već stigao, nema se više nikakvog smisla vraćati. To vam je kao onaj eksperiment sa žabama. Ako im polako zagrijavaš vodu neće ni shvatiti da su u jednom trenutku postale mrtve i skuhane. Fine mrtve žabe. A ako ih baciš u vrlu vodu, iskočit  će. Dakle, polako je opasnije.
Moja voda se počela zagrijavati – reći ću vam iskreno - zbog jedne djevojke. Puno toga se uvijek događa „zbog jedne djevojke“. Da ne nabrajam, iskreno vjerujem da sve što muškarci rade, od pisanja pjesama do vođenja ratova, rade samo zato da impresionirali žene. To je otvoreno priznavao Goran Bregović. Rekao je da je pjevač postao samo zato da bi se približio curama. To je govorio od svoje dvadesete do danas, kad je postao pomalo ocvali dedica. Nema nikakve sumnje da je bio iskren, i da bi jednaku takvu rečenicu mogli iscijediti iz mase naših poznatih likova, ne samo glazbenika, nego i političara, ekonomista, tajkuna, poduzetnika. Freud je lijepo rekao da je pozadina svega eros. Da je erotsko psihičko podzemlje motor pokretač svega. Ali do erotike nije lako doći.  Neki su ružni, drugi su traljavi, treći su siromašni, četvrti su odbojni iz nekog drugog razloga. Mnogi onda koriste zaobilazna sredstva da si prekrate put – pišu pjesme, slikaju snimaju filmove, bogate se, postaju političari. Politika je moć a moć je privlačna, ona je erotična kao dobro isklesani torzo, tijelo sportaša. Ona ružnoga čini lijepim, hromog i sakatog snažnim i gipkim, neprivlačnoga neodoljivim.  Moć je afrodizijak za žene, ali bogami i za muškarce. Jednom su  nekog američkog diplomata pitali zašto se navečer zabavlja sa mladim ljepoticama, manekenkama,  a on je uzvratio protupitanjem, što vi mislite da bih se ja nakon cjelodnevnih natezanja sa ovim i onim političarima, večeri trebao provoditi sa izraelskom premijerkom? To je bila neka starija gospođa, pravi kramp, oprostite mi na izrazu. Oko starog je uvijek bilo jato ljepotica.  Moć je afrodizijak. Ona inspirira i  osvajače i one koje se osvaja.  
 Ja sam postupao drugačije. Ja sam se trudio da ju ne inspiriram…

 Zvala se,dakle,  Iva i bila je najzgodnija žena koju sam vidio uživo! A vjerujte mi -  upoznao sam sve te naše modele, pjevačice, glumice, ili gotovo sve. Iva je bila apsolutno najljepša, jedno remek djelo ljepote, malo preniska da bude manekenka, preobla na pravim mjestima da bude model za što god, sa licem kao da ga je isklesao Michelangelo. I jako se trudila da sve to, svu tu svoju ljepotu i seksipil, sakrije. Neuspješno. Nema muškarca koji ju je upoznao a da mu se poslije nije javljala u mokrim snovima.
Kažem, skrivala je to odijevajući se obično. Traperice, majice, jakne. Ne šminkajući. Ne koketirajući. Čudno je to kako izvanredni ljudi, ljudi koji su rođenjem dobili nevjerojatan dar, nastoje biti skromni, sakriti se, uklopiti se, ne isticati se. Iva je bila bar dvostruko pristojnija, ugodnija i skromnija osoba od većine ljudi oko nje. Istovremeno je nevjerojatno kako kreteni bez ikakve karizme i talenta na sav glas ističu tu što nemaju. Hvale se, busaju u prsa, mudruju... Pa ne moram vam objašnjavati, pogledajte našu političku scenu, našu elitu i sve vam je puno takvih. Ljudi bez ikakvog talenta, dara i sposobnosti, osim neviđenog ega, samohvale i lukavosti koja ne poznaje milost. Pola njih su, kao i značajan dio tzv. elite, obični krimosi. Oprostite što ne biram  riječi. Ako danas  malo brižnije pratiš  medije, lako dođeš do zaključka da su  najopasniji razbojnici često  oni koji tako uopće ne izgledaju, oni za koje bi rekli da su ugledni poduzetnici, političari, bankari...  Po čemu se uopće ta zanimanja razlikuju od lopova? Pazi, odeš u banku, tamo ti daju kredit, i u ugovoru stave ta famozna sitna slova. U kojima piše da si im, ovako ili onako, doživotno rob. Izmisle ti plaćanje sto stvari koje i ne slutiš. Hoćeš kredit za stan? Može, ali moraš platiti životno osiguranje. Ok, i što onda? Onda ti oni, kao, ulažu u prvoklasne dionice i to. I što kad otplatiš kredit? Ništa, vrate ti uglavnom toliko koliko si im dao, vrate ti tvoj novac, a sva dobit ide njima. Dobro se zapitao jedan njemački pisac, ne znam – rekao je - je li veći lopov onaj tko osnuje banku ili tko je orobi.  Neko vrijeme naši su zatvori imali jaču vladu nego Markov trg. Kroz zagrebački zatvor prošli su premijer, dva potpredsjednika vlade, vojska  ministara. A što je najbolje, tamo su završili samo oni koji su napravili neku grešku, mislim političku. Što bi bilo da hapse sve u vladi koji fakat kradu? Pa ne bi im tri  takva smještajna kapaciteta dosta bila. Klasični krimosi su, ustvari, puno pošteniji. Bave se rizičnim ali unosnim poslom. Ono što riskiraju je sloboda, ponekad i život. Ovi drugi ne riskiraju ništa, a zarađuju mnogo više i često su im metode mnogo brutalnije i učinkovitije od onih klasičnih kriminalaca. Negdje sam pročitao da je neki tip napisao priručnik kako biti uspješan mafijaš, i znam da sam zaključio – nije se, taj priručnik, mnogo razlikovao od priručnika kako biti uspješan menadžer...I još ti krimosi imaju etiku, a naši političari nemaju ništa osim halapljivosti… 
No, otišao sam daleko. Predaleko od Ive. Kad god pomislim na sve te stvari koje znam, a koje ne smijem nikad reći javno, uzrujam se i po koži mi se  od nervoze prospe crveni osip.  Iva je sve suprotno od tog svijeta pokvarenjaka.
Postojao  je – to sam brzo shvatio -  još jedan razlog za njenu skromnost.  Bila je beskrajno zaljubljena u Igora. Tipa kojeg sam znao s faksa, pet godina starijeg od nje. Bili su iz istog gradića nastalog oko tvornice koja ga je hranila. Ne mogu reći da tip nije zgodan, ali daleko ispod njene lige. Bio je i duhovit, ali opet ništa posebno, onako, umjereno šaljiv tip, narodski humor. Uglavnom nešto poput prosječnog hrvatskog frajera. Bahat i ljigav istovremeno. Što mu nije za zamjeriti, jer kad nemaš ništa osim beskorisne diplome, poput moje i njegove, moraš biti bahat da te netko uopće primijeti i ljigavo poslušan da te uopće netko uzme u obzir za kakav posao. On je tražio posao poput mene, a ona je tek počela studirati. 
Uglavnom, on joj je bio prva ljubav i to ona najveća, neutješna, razarajuća i sveobuhvatna. Ona koja te cijelog obuzme i potpuno te oslijepi za sve oko tebe. Prva ljubav je posebna zato što je najneviniji i najčišći oblik ljubavi. Bez obzira koliko se trudite, nećete je nikada zaboraviti. Prva ljubav je prvo iskustvo intimnosti. Zagrljaj  i poljubac u prvom ljubavnom odnosu čine osnovu najslađih uspomena na životu. Pitajte nekoga o sjećanju na prvi poljubac,  prvi zagrljaj, prvo druženje i prvi seks. Njegovo lica će zasvijetliti sjajem koji je jednostavno neprocjenjiv. Iskušenje prve intimnosti  usijeca se u memoriju zauvijek. Jedan od temeljnih razloga zašto je prvu ljubav teško zaboraviti je zato što je čista i nevina. Ljudi se ne zaljube u prvi put s očekivanjima ili zlonamjernim namjerama. To je emocija koju vodi srce, a ne um. Počeci prve ljubavi su bez zlobe i manipulativnog ponašanja. Čitav svijet izgleda lijepo i život postaje savršen. To je  kao da nosite ružičaste sunčane naočale 24 sata dnevno, čak i  kad spavate i sanjate. Ovaj blaženi osjećaj prve ljubavi nikad se ne može ponoviti, jer jednom kada je nevinost izgubljena na osobnoj razini, ona se nikad ne može ponoviti  u svom najčišćem obliku u drugom odnosu. To je ono što je čini tako posebnom. I zato je Iva bila takva. 
U tim širim druženjima upoznao sam Ivu i nekako se sprijateljio s njom, koristeći svu snagu volje da se beznadno ne zaljubim u nju kao što se, kako sam sumnjao, u ovom ili onom trenutku u nju zaljubio svaki muški pripadnik našeg društva. Kažem, pojma nemam kako smo postali skoro pa prijatelji, u tim našim izlascima, druženjima, tulumima, dok bi Igor imao svoje eskapade duhovitog ili karizmatičnog provincijalca, ona bi uglavnom pričala sa mnom. Ništa značajno, mali beznačajni razgovori o faksu, knjigama, filmovima... Ništa intimno, važno, povjerljivo. A opet, nekako mi se činilo da mi u tim razgovorima govori puno toga više o sebi nego bilo kome drugom. U svakom slučaju, ja sam njoj izlajao sve, pa i ovaj slučaj s Višnjom. Čak i cijelo poniženje sa drugom ženom, dildima i cijelu operaciju varanja i skrivanja. 
Nije me osuđivala, ali nije me ni tješila. I ona i ja smo kužili da sam bio pizda i da tu činjenicu ne treba osporavati. Zašto sam izabrao baš nju da joj sve to ispričam, a nisam ni najboljim prijateljima, pojma nemam. Možda zato što je ona bila jedina koja to već nije čula, pa sam htio da ona zna za moju verziju. Ono što me začudilo da svoju verziju nisam uljepšavao, nego, dapače, iskreno ispričao, a to je bilo intimnije i gore nego Višnjina priča.
- Misliš li da svi muškarci varaju? pitala me.
- Pojma nemam. Vjerojatno jednako kao i žene. Vjerojatno je postotak isti, odgovorio sam joj. Bio sam pripit, pa mi se u tom odgovoru, moram priznati, potkrala skrivena misao da bi i ona mogla prevariti dečka -  i to baš sa mnom. Jebi ga. I ja sam samo čovjek, a vjerujte mi, svatko tko je upoznao Ivu poželio bi da prevari dečka baš sa njim.
- Možda si u pravu, rekla mi je, gledajući me u oči, a ja sam sa jezom trnuo misleći kako je pročitala moje skrivene misli i dodala:
- Ali opet priča se samo o onima koji varaju, pa ispada da ih ima mnogo ili da su svi. Nikad se ne priča o onima koji ne varaju, rekla je.
Zaustio sam da nešto kažem, ali me pretekla.
- Znaš ono Ana Karenjina, sve sretne obitelji izgledaju isto...
To sam ja htio reći, ali me pretekla. Kao da se stidi toga što ne samo da je lijepa, nego i pametna, dodala je.
- Ali da je živjela u Hrvatskoj još bi bila živa jer vlak pod koji se bacila nikad ne bi stigao, rekla je nasmijavši se. Nasmijao sam se i ja. Jer je to također bila rečenica koju sam ja htio reći.
Ni sam ne znam kako se tada nisam beznadno zaljubio u nju, ali nekako mi se čini da je to bio trenutak kada sam shvatio da mi je ta cura jednostavno nedostižna. Srećom pridružio nam se Igor zagrlivši ju. Bio je to posjednički zagrljaj, a njegov pogled govorio mi je:
"Gledaj frajeru što ja imam. To ti nikad nećeš. Ja sam najbolji i najveći"
Gadilo mi se to, a gadilo mi se i to što mu beskrajno zavidim. Iako nisam imao na čemu. Jedina stvar zbog koje je on bio velik i poseban bila je Iva. A ona će uskoro i sama to shvatiti na bolan i okrutan način. Time će spasiti sebe od nesretnog života sa nedoraslim klipanom, a spasiti od znanstvene karijere i siromaštva i uvesti me u vode pospremača seksualnih afera. 
A to je puno lukrativniji posao od hrvatske znanosti.

PRAVILO BROJ 5
Ne postavljaj pitanja na koja ne želiš doznati odgovor.
To je savjet svima onima koji se pitaju jesu li im partneri, prijatelji, politički suradnici vjerni. Ako vam nije životno nužno da saznate odgovor na to nemojte ni pitati.
Ne zato što ćete doznati nešto ružno o njima. Doznat ćete i mnogo toga ne lijepoga o sebi. Kad se tajne počnu otkrivati, obiju se svima o glavu.
Pametnije je sakriti tragove nego tražiti tuđe, jer tuđi tragovi dovest će te i do tvojih.

Poglavlje 6. KATASTROFA JE UVIJEK NA POMOLU (ALI MOŽE IMATI SRETAN KRAJ, BAR ZA NEKOGA)

Evo, dok gledam ove fotografije, slutim da je katastrofa na pomolu. Za njega, naravno. Čekam da mi zazvoni telefon, s molbom da ju spriječim. Nekad mogu, nekad ne mogu. Kao što sam rekao, većinom me zovu kada je već sve kasno, kada voda već ključa i katastrofa je na pomolu. Ono što me iskustvo naučilo jest da se katastrofe mogu spriječiti, da se mogu umanjiti, da se mogu prebaciti na neki drugi teren, da se mogu iskoristiti da se zamuti neka druga, veća katastrofa. To vam je, vjerovali ili ne, čest slučaj sa tim seksualnim katastrofama. One su tu da bi se zamutile neke druge, puno veće katastrofe. U krajnjoj liniji -  koga je ustvari briga tko koga jebe i zašto, ako su svi punoljetni i pristali su na to. Ali, ako time možeš skrenuti pogled javnosti sa, što ja znam, uvođenja zakona koji je protuzakonit, sa milijunske afere, sa krađom, sa prevarom birača, utajom poreza... Ma, s čime god, onda je seks genijalna stvar da se pogled skrene na drugu stranu. A dok ne gledaš svašta se dogodi. Točnije, dok gledaš vruće fotke kakvog političara ili moćnika i kakve ljepotice, ne vidiš kako ti oduzimaju prava, prazne račune, deru kamate, uvode zakone kojima ćete dodatno oderati, ili jednostavno skrivaju da ne samo da neće ispuniti ono što su na izborima obećali nego će napraviti upravo suprotno. Ukratko, voda se polako zagrijava, a ti kao žaba ništa ne vidiš.
E sad, kad bih vam rekao da ni ja, koji takve stvari često sređujem, pojma nemam kada je što na stvari, skrivanje nečeg većeg ili otkrivanje nečeg, ustvari, beznačajnog, ne biste  mi vjerovali. Ali doista pojma nemam. Pogađam i vjerujem da sam bar u pola slučajeva u krivu. Ali sam smo već ušli u teorije zavjere, a ja nisam paranoik. Ne vjerujem u teorije zavjere. Točnije, nisam pesimist samo zato što nisam dovoljno dobro obaviješten. I bolje je da je tako.
Evo, navest ću vam – samo da bude jasnije o čemu se tu radi – nekoliko takvih pričica,  iz kojih se vidi da seks skandali nisu jednosmjerna ulica, kako se često misli. Imate, recimo, poznatog tajkuna iz Južne Hrvatske – svi ste čuli za njega, u Dalmaciji baš nema previše poznatih tajkuna a taj je baš posvuda i nema dlake na jeziku – koji je zadnjih godina načisto sišao s uma i počeo raditi serijske skandale. Šašav je skroz, ja bih rekao čak i pomalo primitivan, ali mediji bi rekli kontroverzan ili otkačen. Ljepše zvuči a i štiti od tužbe. Počeo se sve češće hvalisati  da je pojebao ovu, pa onu, pa jednu, pa drugu.  Jebe kad stigne, jebe kao Hugh Hefner,  jebe kao Rocco Sifredi,  iako ima smiješnu frizuru  i nije baš ljepotan, da tako kažem. Ali je bogat. I ne škrtari. Priređuje i orgije. Prave pravcate orgije, bunga-bunga. Ni on ni njegovi ne škrtare a svaki put na neki način njegove orgije dođu do javnosti. Čuli ste sigurno te priče.  Nekad i časte seksom. Jednom je  na njegovu brod  išla  djevojka, dama noći, a on joj je doveo  nekog  ocvalog starog bankara. Lice smežurano  ko narančina kora.  Deda je bio umjereno nervozan. Volio je da ga se tuče po riti. No kako oni nisu ponijeli na jahtu nikakve rekvizite jer je ipak konzervativan, svi znaju da je na neki čudan način pobožan,  morala ga je mlatarati po guzici perajama. On je samo uzdisao i vikao i za to joj je platio tisuću eura!  Beba  (tako su je zvali sponzori, jer je znala nositi pletenice i glumiti milo dijete) išla je s njegovim pomoćnikom  i na Hvar. Pomoćnik je slab jebač, ali joj je bogami platio tisuću i pet stotina eura po danu,  nije ni trepnuo kad mu je zveknula tarifu, samo da mu diže rejting među kolegama. I sve su te afere završile u novinama, a naš je tajkun jednoga dana razvrgnuo brak i iznebuha se oženio nekom hostesom. ..
Zaljubio se čovjek, to je prirodno, reći ćete, dugo je bio u braku pa mu dosadilo.
Ali, istovremeno do javnosti nisu dolazile  - ili su dolazile na kapaljku – vijesti o tome da ne vraća kredite, da ne plaća radnike, da svima duguje, da je, možda, čak i bankrotirao!
E vidite, to da je bankrotirao je važna priča a to da je s hostesom – nije. Ali hostesa privlači pažnju danima, naročito ako iscure fotke, a bankrot je tema samo jedan dan. Konačno, ovdje su svi pred bankrotom. Eto, imali smo Todorića – do jučer milijarder, danas jadni izbjeglica koji živi u stanu od 65 kvadrata, koji se zadužio duplo više nego što je imao.  A kako to, zapitat ćete se sigurno, da i njemu nisam odradio posao? Pa prvo, njegov je bankrot prevelik, a drugo – njega brate zanima samo lov, dvopapkari, srne, košute, jeleni…
Imate i poznatog ministra vanjskih poslova iz onih herojskih i teških dana, zvali su ga Kardinal jer je u njegovom držanju bilo nešto klerikalno, no taj se nikad nije libio užitaka iako je bio u braku a zemlja u ratu - i jedno i drugo teško je za izdržati, no on se na oba fronta borio uspješno i nije klonuo duhom. Nije se ni bojao.  Jednom je, kruži legenda, uzeo državni avion da odleti ljubavnici u Ženevu na brzi seks između važnih pregovora. I to se brzo pročulo, najprije po  Zrinjevcu, gdje je Ministarstvo vanjskih poslova – u bivšoj zgradi zloglasne Udbe -  a onda i po Zagrebu. Cijeli je grad brujao o seks skandalu utjecajnog konzervativnog ministra. Kakva je stvarna anatomija tog skandala? Prava je istina da su pregovori koje je vodio taj ministar bili neuspješni. Odnosno, izrazio sam se diplomatski. Oni su doživjeli krah -  no nakon što je u javnost procurila priča o tome kako je ministar uzeo vladin zrakoplov da ode u Švicarsku na fuk, svi su govorili samo o tome, a nitko o krahu njegove diplomatske misije. On je, inače, to ste sigurno čuli, dugo vremena kotirao kao najveći  ševac u vladi. To je laskavo po njega, ali ne i po vladu. Nije to laskavo ni po žene, koje su ga salijetali ne biste vjerovali koliko.  Nije samo da tipovi od moći salijeću zgodne cure. I zgodne cure nemilo se nabacuju tipovima od moći.  Par puta sam  na svoje oči vidio da su  ga žene stisnule u takav presing da je i meni bilo neugodno koliko su ga salijetale.  A ni on se nije branio. Ponese te moć, utjecaj, alkohol... Pa te zgodne cure koje ti se nabacuju, titraju ti ego… Sve to zanese  -  jedino mi nije jasno kako mu je žena oprostila, ako je čula te priče. Mislim, možda i nije, tko zna, žena isto zadnja dozna kao i muž. Hillary Clinton je hladno prešla preko oralnog seksa, koji po nekim definicijama, pogotovo Billovim, uopće i nije seks, koji je Monica redovito pružala njenom mužu a i Bill je u međuvremenu pokrenuo par ratova – ali kako ne znam američku situaciju, ne mogu sa sigurnošću reći je li on pokrenuo seksualnu aferu zbog toga da sakrije rat, ili je rat pokrenuo da baci u drugi plan Moniku Levinsky.
Uglavnom, kad smo kod Kardinala – tu je bila riječ o traču koji nikada nije dokazan, niti objavljen, ali se o njemu više pričalo nego o pregovorima. Time je cilj postignut. Nekad vam u javnost plasiraju neku priču pa kažu da je to teorija urote – a prava je istina da tim, namjerno neuvjerljivim demantijima, zapravo samo pothranjuju sumnje naroda. Oni, recimo, daju neko glupo i neuvjerljivo objašnjenje za koje se s Mjeseca vidi da je glupo i neuvjerljivo. Mislite da oni to rade zato što su bedasti? Ne, oni znaju da im vi ne vjerujete, i da ćete, ako vam plasiraju priglupo objašnjenje,  misliti samo na to a da će vam druga dimenzija  njihove politike ostati po strani. I oni su svoj cilj postigli. Ili će vam, u sred rasprave o nekoj velikoj ekonomskoj svinjariji, pustiti u javnost neku ideološku priču na koju se mase napaljuju a u stvari je beznačajna – na primjer Istanbulsku konvenciju. Iza koje nitko ne vidi mažnjavanja po Agrokoru.
A čuli ste , naravno, i priču o našem čuvenom političaru koji nije bio grdi kao Kardinal, nego lijep kao Narcis. Lovio je, žene, i ne samo žene – ali samo kao trofeje. On ih je navodno obožavao slikati. I samo to. Ništa više. Dovede ih gore u svoju zelenu oazu, skine, i slika. Jako je zaglavio. Imao je puno trofeja, ne tih, nego lovačkih – i sad, lovačke smo vidjeli, ali ove druge nismo. Kako, zašto? Gdje su te slikice? Pričalo se da su na njima žene nekih uglednika, ne manjih od našega lovca na trofeje. Je li ih netko pospremio za ucjene? On? Netko drugi? Neki policajac, koji ga je privodio? To ne znamo.
Bilo kako bilo, ostaje to da je Lepi volio slikati žene bez seksa. Same su dolazile i skidale se, a bez da ih je kresnuo, bilo samo zato da bi se sakrilo čije su to žene bile, ili, što je još važnije, da bi se sakrilo tko mu je sve pomogao u skupljanju svih tih para, umjetnina i ostaloga. I kako je to svima promaklo, tko je spavao na straži…  
A gdje je Lepi pogriješio? Uzimao je a nije nagrađivao suradnike. On je krao a nije drugima dao, da to tako kažemo. Pa su ga cinkarili.  Nije, brate, postupio pametno. Ruka ruku mije, vrana vrani oči ne kopa.  Ako sve što radite radite tiho, mirno, anonimno, imate sve šanse dočekati mirnu i sigurnu starost. A ako sve to radite izlažući se svjetlima reflektora, onda riskirate puno više. Najbolje je biti bogat, biti anoniman. Nisu Židovi koji su to smislili bili budale. Ali anonimnost je samo za jako pametne i snažne. Ako ne spadate u takve, ako vaše bogatstvo baš vapi za pokazivanjem, onda je uputno da se bar nikom ne zamjerate. Da dijelite, pa ste uvijek na dobitku. Nije vam loše ni kukati i zapomagati kako nemate. I to pomaže. Samo budale među kontroverznim biznismenima svijetu naveliko pokazuju svoje bogatstvo, a nikom ništa ne dijele. Ti, znajte, neće dugo. Tko god protiv sebe okrene jal, neće dobro proći, vjerujte mi. Eno vam onog trgovca oružjem, bio je goljo prije rata, radio u nekom dućanu za lovce, a onda mu se posrećilo – imenovao ga gazda parade glavnim uvoznikom oružja. Pričalo se čak da mu je ilegalni sin.  Bio je nezajažljiv- kupovao je oružje, na veliko, pa rezervne dijelove za  avione, helikoptere i to. Uzimao silne provizije. U  jednoj od vladinih zgrada otvorio elitni bordel za strane trgovce oružjem, korumpirane ministre, pukovnike, proizvođače, švercere.  Namlatio se para samo tako – kupio je nekoliko zgrada po Njemačkoj. Ali – budala –  je bila patološki škrta, a jedino što je gore od toga da budete patološki škrti jest da budete glupo škrti, na svoju štetu . Tako je zaglavio i u zatvoru. S tolikim milijunima, kod nas, završiti u zatvoru, to je prava umjetnost. Nemojte to raditi. Budite velikodušni. Ako kradete, dajte, inače ste nastradali. Ako ste  široke ruke – i postupate pravilno, kako već opisah – možete što hoćete. Pod kišobran kontroverznosti može se smjestiti mnogo vaših šašavih sklonosti, ali u vas grom nikad neće udariti. Ja vam neću trebati, s mojim uslugama.
A postoji i slučaj za kojega svi znaju. Poznata zvijezda koja je nakon objave kućnog filma postala još zvjezdastija.  Nacija se u dane kad je to izašlo u javnost dijelila na dvije skupine – one koji su vidjeli film, i one koji su lagali da nisu. Svi su  ga vidjeli. Domovina i dijaspora, lijevi i desni, bogati i siromašni.
Ali ono što nisu svi vidjeli, jest da je u pozadini te  afere Ivo Sanader odbacio ideju o proglašenju zaštićenog pojasa u Jadranu! E, da, gospodo, tako to ide – a nikoga nije zanimao pojas, jer su se svi bavili zvijezdom koja je uhvaćena in flagranti…
Što da vam kažem? Ni sam ne znam što je od svega ovoga istina, a što nije. Nekako, krećući se u tim krugovima mogao bih zaključiti kako ti ljudi jednostavno nisu dovoljno pametni da smisle tako složene operacije prikrivanja istine. Nije to MI6 ili KGB. Ali, kao što znamo ni oni se nisu proslavili, u MI6 je carevala oxfordska četvorka koja je bila na platnom spisku Sovjeta, a KGB je pola resursa potrošio da stvori oligarhe koje će kasnije pozatvarati.
S druge strane, najjednostavnija rješenja su ona koja su ujedno i najbolja. Pa bi onda logično bilo da jednostavna rješenja dolaze od jednostavnih ljudi. Stoga bi moglo i biti da su dečki koji su se brinuli, ili se nisu brinuli, o svim ovim aferama, jer sve je to bilo prije moga vremena ili bez mog sudjelovanja, fakat genijalci koji su te slabosti iskoristili da sakriju prave katastrofe. Kažem, ne znam i ne vjerujem, no što sam dulje u ovom poslu nekako mi se čini da je sve podjednako moguće i nemoguće istovremeno. Kao ona mačka u kutiji. Koja je istovremeno i živa i mrtva jer ne znaš dok ne otvoriš kutiju. Neću vas zamarati s tim teoremom, to je za geekove i preseratore poput mene.
Ono što hoću reći jest da Iva nije znala da je njena katastrofa na pomolu. A još je manje znala će ta katastrofa ustvari imati happy end za nju i da ću ja tu odigrati neku ulogu. Upravo ovu koja će mi odrediti čime ću se u životu baviti. 
Skrivanjem tragova, zamućivanjem, pretvaranjem dokaza u trač i trača u dokaz.

PRAVILO 6
Ako je katastrofa na pomolu, a katastrofa je uvijek na pomolu, pobrini se da imaš plan kako da je iskoristiš u svoju korist.
I nemoj imati iluzija, netko tu katastrofu sigurno iskorištava. Zato to bolje budi ti.
To bi značilo sljedeće. Uvijek imaj plan kako iskoristiti to što si ulovljen in flagranti. Nećeš se izvući od posljedica skandala, ali bar pokušaj znati kako te posljedice iskoristiti.
Ili zovi mene. Ja ću ti reći.

U srijedu novi eksplozivni nastavak feljtona na 24sata.hr. A na svim kioscima potražite integralnu verziju bestsellera Ante Wice Picarella "Seks vodič: Za političare i one koji to žele biti"  za samo 19,90 kuna!