Slike djece nestale u Domovinskom ratu bit će jedne od najtežih i najbolnijih slika koje ćemo vidjeti ovih dana. U evidencijama nestalih vodi se 18 osoba koje su u vrijeme nestanka 1990-ih imali manje od 18 godina
DJECA NESTALA U RATU
Nikolina, Željka, Darko, Katica, Dario i Tomislav nestali su 1991. Njihov osmijeh su ubili četnici
Njihov san i veselje netko je ugasio. Netko tko nema ljudskosti. Da ideš takvu dječicu ubiti... Da ideš bilo koga ubiti... Ja nemam riječi. Nisam zadovoljan radom ni Državnog odvjetništva, ni policije, općenito institucija. Podižu se spomenici onima koji su ubijali, a ne rade se spomenici djeci koja su nevina ubijena. Ja svoje najmilije nisam našao i nisam zadovoljan, ogorčeno nam govori dragovoljac Domovinskog rata i ratni vojni invalid Ivica Kuštreba (69). Njegove nećake, Nikolinu (9) i Željku (15) Fabac te Darka Dvornekovića (10), s još deset civila, u Gornjim Jamama kraj Gline brutalno je ubila paravojna skupina Šiltovi 11. prosinca 1991. Kako su u tom zločinačkom pokolju ubijeni i njihovi roditelji, za njima, ali i svojom nestalom majkom Marom, Ivica i danas traga.
- Vidite, tu na ovoj ledini bila je kuća Mate Kirete. U njoj je bilo 14 ljudi. Zlotvori su ušli u kuću i pokosili ih rafalima. Nikog nisu poštedjeli. Na zgarištu kuće nađene su kosti dviju žena, ali nisu ih uspjeli identificirati. Baka tih ubijenih curica obišla je to zgarište nakon masakra. Vidjela je kraj peći neke kosti, a pravoslavac koji je bio s njom uvjeravao ju je da su to kosti ovaca. Nakon toga u Beogradu je tvrdio da nikad nije bio u Gornjim Jamama. Neka dođe ovamo pa neka to kaže meni. Tijela moje majke i ove djece nikad nisu nađena. Njihovi posmrtni ostaci su, nažalost, vjerojatno u nekoj jami - pripovijeda nam Ivica i otkriva kako je od 14 ubijenih ljudi samo troje pronađeno.
Nikolina, Željka i Darko, govori nam, bili su neopterećena, vesela i pristojna djeca, uzorni učenici.
- Darko je s deset godina vozio traktor. Željka je s mojom kćeri išla u školu, završile su sedmi razred i krenule u osmi. Pred njima je bio život, budućnost. Tata im je ubijen između Donjih i Gornjih Jama s još dva sumještanina. Našli su ga bez glave. Došao sam do jedne žene koja mi je ispričala da je jedan od tih četnika dolazio kod nje. Sa sobom je nosio pletenicu koju je odrezao Željki i hvalio se da ju je u Gornjim Jamama odrezao jednoj curici. Tu je pletenicu čak močio u kavu i tu kavu pio – ogorčeno nam govori Ivica. Za zločin u Gornjim Jamama nitko nije odgovarao i to je ono što Ivicu ljuti.
- Ja tu ne mogu ništa. Naše Državno odvjetništvo nije ništa učinilo. Oni okrivljuju nas koji smo branili svoju zemlju, a ne one koji su je napadali, spalili kuće, ubijali žene, djecu, muškarce i starce. Za ovaj zločin netko bi morao odgovarati - odrješit je Ivica.
U spomen na ubijenu djecu, njegovu majku i ostale sumještane napravio je kapelicu na koju je stavio imena ubijenih i nestalih.
- Moja mama, moje nećakinje i nećak pobijeni su ovdje s još deset ljudi. Napravio sam je jer je prije rata, kilometar i pol dalje, također bila jedna kapelica, koju su četnici razrušili. Napravio sam je da na nju mogu staviti ovu ploču s imenima ubijenih i nestalih. Da se zna, da se ne zaboravi i da imam gdje zapaliti svijeću. Jer nemam je gdje zapaliti. Mi se opet vraćamo u neke druge godine, a ne spominjemo ove svježe dane Domovinskog rata. To trebaju odrađivati povjesničari a ne političari. Političari neka se prihvate posla i kazne zločince koji su ubili ove ljude i ovu djecu. Neka se prihvate posla - s ljutnjom u glasu objašnjava Ivica. Ističe da se za ovakvu Hrvatsku nije borio te da nikad neće odustati od traženja svojih najmilijih.
A do zadnjih dana života za svojom sestrom Katicom, roditeljima i djedom od 1991. godine tragao je Joso Šimanović iz Novog Sela Glinskog. Svoju tužnu priču ispričao nam je 2017. godine. I plakao je. Plakao je za gubicima koje je doživio i koje je morao sam nositi kroz život. Plakao je najviše za svojom sestrom, koju su s nepunih 16 godina ubili na kućnom pragu.
'Sestru su mi ubili, imala je 16 godina'
- Ja sam čvrst i staložen čovjek, ali plačem. Plačem kad se sjetim svoje sestre Katice, koju su ubili na kućnom pragu s nepunih 16 godina, majke Marice, oca Ivana i djeda Pavla. Svi su oni u listopadu 1991. godine ubijeni u Novom Selu Glinskom. Njihove kosti još nisam pronašao. A najteže mi je kada dolaze Svi sveti. Jer idem paliti svijeće, a ne znam gdje da ih palim - polako, očiju punih suza, govorio nam je tad ovaj dragovoljac Domovinskog rata. Posljednji put vidio ih je 4. listopada 1991. godine.
- Svi zajedno popili smo kavu. Zagrlio sam ih i rekao: 'Spremite stvari i bježite!'. To je bio naš posljednji susret. Moja sestra bila je na pragu života, pet godina mlađa od mene. Bili smo vrlo bliski. Još joj je dvije godine trebalo da završi trgovačku školu i silno je željela otvoriti trgovinu u ovoj našoj kući, koju smo dovršili i u nju se uselili početkom devedesetih. Ubili su je ni krivu ni dužnu. Čuo sam da su muškarce, među kojima su bili moj otac i djed, ubili tu kraj trafostanice, a žene zatvorili u jednu kuću dolje u selu i gađali je zoljama. Ovo naše selo dalo je sve u ovom ratu, 33 ih je ubijeno. Koga su uhvatili, toga su ubili - pripovijedao je Joso dok mu je brada podrhtavala od silnog bola i ljutnje koji su u njemu ključali desetljećima.
S vremenom je čuo i priče da je jedan želio poštedjeti život njegovoj sestri.
- Ispričali su mi da je rekao: 'Pa nemojte je ubiti, mlada je, pustite je'. A drugi mu je odgovorio: 'Ili ćeš pucati, ili ćeš se maknuti, ili biti ubijen u stroju'. Pa sad vi mislite kako je tome čovjeku. Do danas nisam saznao tko je taj čovjek - rekao nam je Joso.
Nadu da će pronaći i prepoznati ostatke svojih najmilijih dao mu je poziv na identifikaciju.
Nažalost, nije ih uspio prepoznati.
- Kad sam prvi put dobio poziv za identifikaciju, mislio sam: 'Ajde, dobro, možda ih pronađem'. Ali nisam uspio prepoznati nikoga. I ni po čemu. Tatu bih prepoznao jer je nosio kaput i šiltericu i imao je šipku u lijevoj nozi. Mamu bih poznao po rupcu na glavi. E, sad, ne bih prepoznao sestru, tko zna što su im radili u to vrijeme, oni su bili spremni na sve - nemoćno je Joso širio ruke.
Pitali smo ga kako se nosi s tim bremenom i kako izgleda njegov život danas. Očiju punih suza odmahnuo je glavom i gotovo šaptom priznao da ne izgleda nikako. S tragičnom sudbinom koja je zadesila njegovu obitelj, veli, nikad se neće moći pomiriti.
- Da me mogu čuti, poručio bih im da mi se vrate. A neprijatelju bih poručio da kaže gdje im počivaju kosti. Naši dojučerašnji susjedi, s kojima smo čuvali krave, napravili su zlo u našim selima i u mom selu. Pa možete li zamisliti kako se osjećam kad mi jedna susjeda, Srpkinja, kaže da hodam kraj svojih i preko svojih. Znači, oni jesu tu negdje u krugu. Ona se može vaditi da je u to vrijeme bila maloljetna, ali odakle joj ta informacija? To nije šala. To se može vidjeti i na internetu, a pravosuđe je to moralo odraditi - slomljeno je rekao Joso.
Mali oltar za žrtve
Od 33 cigle za 33 žrtve pokolja u Novom Selu Glinskom, kraj kuće im je u spomen napravio mali oltar.
- Mi smo se borili za ovu državu da svima bude dobro, a ako hoće, neka nas zatvaraju. Ja poštujem dečke koji su bili na našoj strani, ali oni koji su bili prijeko, oprostite, ali za mene su četnici. Ja sam ostao bez najmilijih i ne bojim se to reći - s prkosom u glasu rekao nam je Joso. I on je u više navrata nosio glavu u torbi te s ponosom u glasu isticao da vrlo dobro zna što je rov jer je, braneći domovinu, u njemu proveo dobar dio svog vremena. Za sebe je izborio najnižu braniteljsku mirovinu.
- Dvije godine nakon Oluje radio sam kao zaštitar i vatrogasac u Pamučnoj, potom tri godine kao sjekač u šumariji, a nakon toga deset godina proveo sam u Komunalcu. U ratu nas je bilo malo. ali bili smo složni. Mislim da takve sloge ima i danas. S istim dečkima, da krenu ponovno na nas, ne znam gdje bi stali - zaključio je priču Joso, koji je preminuo u svojoj kući 26. listopada ove godine.
A istu bol i nemoć osjeća i Mirjana Vujčić (63). Posebno joj je teško na obljetnicu masakra u Kostrićima 15. studenog 1991. Sjećanja joj se vrate, preplavi je emotivna bol. Već je prošlo više od tri desetljeća, a ona još nije pronašla svoje nećake Darija i Tomislava Jurića, sestru Veru i šogora Zlatka.
- Evo, danas je obljetnica masakra u tom selu. A bol je ista. Kroz godinu nekako prođu dani u poslu i obavezama. Ali kada dođe taj studeni, sva sjećanja se vrate, sva ta bol nahrupi.
I sve je isto kao i prijašnjih godina. Svoje voljene nisam pronašla. Iako bi danas bili muškarci i imali godina kao moji sinovi, oni su u mom sjećanju samo dva vesela razigrana mališana kojima su oteli djetinjstvo i prekinuli život. Koji još nisu ni iskusili ni upoznali - kratko nam je jučer povjerila Mirjana uoči komemoracije povodom masakra u Kostrićima.
Kako nam je rekla Mirjana, početkom prvih granatiranja njezina se sestra iz Majura sa suprugom i djecom sklonila kod roditelja u selo Kostrići. To malo pitoreskno selo na Banovini tad je već bilo pod okupacijom pobunjenih Srba.
Njezina sestra Vera Jurić imala je 23 godine. Sa suprugom Zlatkom te sinovima Darijem (5) i Tomislavom (2) živjela je u Majuru kraj Hrvatske Kostajnice.
- Kad su počela prva granatiranja, sa suprugom i djecom sklonila se u Kostriće kod naših roditelja misleći da će ondje biti sigurniji. Srbijanske paravojne skupine ušle su u selo 15. studenog 1991. godine. Sve kuće su zapalili i poubijali mještane, među njima i moje roditelje, sestru, njezinu djecu, njezinu svekrvu Milku Jurić, a šogora su odveli u nepoznatom smjeru. Posmrtne ostatke majke i oca pronašli smo nakon rata na zgarištu kuće. Pronašli su i Milkine posmrtne ostatke. No sestru, njezinu djecu i supruga nismo. I dalje ih vodimo kao nestale, nikad ih nisam proglasila mrtvima jer ja to jednostavno... ne mogu - kroz suze nam govori Mirjana Kozić-Vujčić (59).
U to vrijeme s obitelji je živjela u Zagrebu i radila kao medicinska sestra. Da joj je pobijena cijela obitelj, saznala je na poslu.
- Kako sam radila u smjenama u bolnici Vrapče, jedna kolegica, čija je majka iz ovih krajeva, zvala me da dođem ranije k njoj. Rekla mi je kako je čula da su u selu Kostrići ubili stariju ženu Milku, njezinu kćer i dvoje djece. Stala sam i rekla joj: 'To su moja sestra i njezina djeca'. Bila sam prazna u tom trenutku, osjećala sam se kao ispuhani balon. Nije bilo reakcije, kao da se to događa nekome drugome - prisjeća se Mirjana boreći se sa suzama.
'Pitam se jesu li ih prvo ubili pa spalili'
Odradila je, kaže, svoju smjenu, no kolegice su primijetile da se nešto događa.
- Pratila sam vijesti koje su donosile razne strahote o civilima koji su stradali, o nehumanom postupanju prema njima, o masakriranju. Pa bih vraćala film u glavi i pitala se kako su oni završili. Nakon Oluje 1995. brat i ja došli smo u Kostajnicu i pitali smijemo li u Kostriće. Došli smo na zgarište kuće s jednim našim prijateljem, vojnikom. Podigla sam naslagane salonitne ploče i mislim da nemam dovoljno riječi da opišem osjećaje u tom trenutku. Mislim da sam vidjela dva kostura. Vidjela sam spaljene zavjese, dosta ugljena, od madraca su ostali samo federi, a po zidovima je bilo puno rupa. I neki tragovi koji su nalikovali na tragove krvi nakon strijeljanja. Pa sam se pitala jesu li prvo ubijeni pa spaljeni... - s gađenjem se prisjeća Mirjana.
Nakon ekshumacije godinu dana kasnije identificirala je svoje roditelje. Forenzika je utvrdila da su spaljeni. Za sestrom, šogorom i dvoje nećaka još traga.
- Ja sam patronažna sestra, radim po terenu i poznajem masu ljudi. I starosjedilaca. Ne znam tko je to učinio, ali žao mi je što nitko iz ovoga kraja ne želi reći gdje bi se možda mogli tražiti njihovi posmrtni ostaci. Da ih pristojno pokopam. Da im označim posljednje počivalište. Jer ipak je moja sestra sa mnom dijelila stol, obrok, ali i batine. Dijelila je i poslove. Bila je majka, imala dva krasna dečkića. Ni oni nisu dobili priliku živjeti. I njih treba pronaći. To bi danas bili ljudi poput mojih sinova. Moja bi djeca imala podršku ako bi zatrebalo. Bili su približnih godina. Sad sam već baka, imam četvero unučadi, koje je krasno gledati. Tako bih gledala i sestrinu djecu. Odrastali bi kao moji. A ja ne znam gdje su - niže Mirjana pa gorko zaplače.
Po ne znam koji put pita se tko im je mogao takvo što učiniti i kakav to čovjek može naštetiti djetetu. Pa je preplavi nemoć, koju ubrzo zamijeni ljutnja.
- Puno sam male djece tijekom radnog staža vidjela, previla i promijenila im pelene. Nikad nisam gledala ni na vjeru ni na naciju. Možda je djed ili baka nekog od te djece učinio nešto nažao mojima, ali nije dijete za to krivo. A strašno fale. Manjka vam svaki član obitelji i kad ode normalnom smrću. A ovo je... istrgnuto, iščupano iz nekog normalnog obiteljskog odnosa - tihim glasom pripovijeda Mirjana.
Sestra Vera od nje je bila mlađa osam godina. Rano se udala i savršeno funkcionirala kao majka, supruga i domaćica.
- Od sestre imam samo jednu fotografiju, kad je bila djevojčica i koja je objavljena u knjizi Jakše Raguža o Kostrićima. Ne postoje fotografije mojih ubijenih i nestalih nećaka. Svi albumi su mi izgorjeli. Jednu kuću su mi zapalili u ratu, a ostali smo i bez ove. Kao da sam u nekoj kazni - tužno je zaključila Mirjana.
Najteže i najbolnije slike
Predsjednica Saveza udruga obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja, Ljiljana Alvir, kaže da su grobovi djece koja su ubijena u Domovinskom ratu, poput malog Ivana Kljajića, jedna od najtežih i najbolnijih slika koje ćemo vidjeti ovih dana.
- Teže od toga su imena djece koja su ubijena u Domovinskom ratu, a ni dan danas njihove obitelji nemaju gdje zapaliti svijeću. Unatoč svim naporima koje poduzimaju institucije Republike Hrvatske nadležne za pitanje nestalih u Domovinskom ratu, i svim pritiscima i traženjima od strane naše udruge i članova obitelji, mi još tragamo i za nestalom djecom. Iako institucije ulažu napore i surađuju s udrugama i obiteljima, ni oni niti mi nismo zadovoljni činjenicom da 32 godine nakon što su oni koje 'zovemo' nestalima još na popisu traženja. Njihove obitelji ustaju i liježu s pitanjem bez odgovora i čežnjom za onim posebnim mjestom na kojem će moći isplakati svu svoju tugu - rekla nam je Alvir.
Ovih dana kad se prisjećamo svih naših stradanja, posebno žrtava Vukovara i Škabrnje, ta je čežnja još dublja i teža.
- A kako godine prolaze, i kako umiru živi članovi obitelji, to se vrlo često čini nedostižnim. Vjerujem da će se, uz posvećenost institucija RH i zajedništvo članova obitelji nestalih, doznati i sve one tajne koje skrivaju arhivi JNA, drugi arhivi i glave onih pojedinaca koji kriju istinu kako bi zaštitili sebe ili nekoga od svojih bližnjih od optužbi za zločine. Mi živi ćemo i ovih dana svijećama i cvijećem osvijetliti grobove, ali i put prema istini - rekla je Alvir.
U službenim evidencijama Uprave za zatočene i nestale pri Ministarstvu hrvatskih branitelja vodi se 18 osoba koje su u trenutku smrti/nestanka imale manje od 18 godina. Sve su to podaci prikupljeni na temelju upitnika popunjenih prilikom pokretanja traženja.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
