Davora i Zdenka našli nakon 32 godine: 'Sad, kad je pokopan, osjećam da je brat uz mene'

Prazna sam. Ne osjećam ništa osim te tišine oko mene. Kao da sam u nekom balonu. Sestra sam nestalog branitelja 32 godine i sad kad je identificiran, trebam reći da sam sretna. Ali ne mogu. Sad je i službeno mrtav, tihim glasom zbori Snježana Badrov (54). Na blijedom licu utkani su duboki podočnjaci. Još ih pojačava treptaj svijeće koja gori uz sliku njezina brata Davora Držaljevića za kojim je tragala više od 30 godina. Imao je samo 18 i pol godina kad su ga četnici otrgnuli od nje i majke te ga više nikad nisu vidjele živog. Njegove posmrtne ostatke koje su u veljači ove godine iskopali iz masovne grobnice u Šarviz Doli identificirala je proteklog petka u Zagrebu. Svako malo pogled joj padne na bratovu uokvirenu fotografiju, a oči se napune suzama.

- U glavi mi je konfuzija. Već nekoliko noći ne mogu spavati. Voljela bih da je on sad živ, ali nije. Još se s njim nisam oprostila - kroz suze nam je uoči pokopa brata govorila Snježana.

Bio je, kaže, najbolji brat na svijetu, tri i pol godine mlađi od nje. Mirnim životom su, sve do rata, živjeli s roditeljima u Vukovaru. Bili su zaštićeni, sretni, imali sve što im je potrebno za lijepo i mirno djetinjstvo. A onda je 22. kolovoza 1991. njihov otac iznenada preminuo. Sve je već mirisalo na rat i Snježana je to snažno predosjećala. Nekako je predosjećala da je to početak kraja njihova djetinjstva i mladosti. Smrt oca strašno je pogodila Davora i krajem kolovoza prijavio se braniti svoj grad.

- Davor je u bolnici pao u nesvijest kad je čuo da je otac preminuo. Iako se prijavio braniti Vukovar, često je dolazio kod nas u podrum u kojem smo bili sakriveni. S nama su bili i naš bratić Zdenko te moja mama. I sve je pošlo po zlu tog utorka, 8. listopada, kad su pred našu kuću došli domaći Srbi, teritorijalci i jugovojska. Pozvali su sve muškarce da izađu. Moj brat i bratić izašli su iz podruma. Odveli su ih na ispitivanje, a ja sam neutješno plakala. Plakala sam danima. Plakala sam svaki put kad bi dolazili u pretres kuće. Plakala sam slušajući njihove odgovore na moje pitanje gdje su mi brat i bratić. Ovlaš su odgovarali da su na ispitivanju i da ništa ne brinemo, a nije ih bilo nigdje - nevoljko se Snježana prisjeća tog ružnog i teškog vremena koje je na njezinoj duši ostavilo duboke ožiljke.

Pognute glave, polušaptom, kao da se boji da je netko ne čuje, govori nam kako nikad neće zaboraviti razgovor koji je vodila s jednim od Srba koji su, po ne zna koji put, došli u premetačinu kuće. Što su tražili, nikad nije saznala.

- Imao je mitraljez kakvim su partizani gađali avione i rekao mi da je moj brat sve priznao. Pitala sam ga: 'Što je priznao?'.I on je odgovorio - sve i počeo mi nabrajati. Rekla sam da to nije točno, a on je na to izgovorio: 'Kad ti nekoga udariš pištoljem u bubrege, propiša krv i kaže sve. Ja sam mu to napravio'. Zanijemila sam, sledila sam se, jeza me prošla cijelim tijelom - svjedoči Snježana.

Iako se silno trudi ostati sabrana i čvrsta, ne može. Samo pogled na bratovu sliku srce joj puni silnom tugom, sjećanja joj se vraćaju na dan kad ga je zadnji put vidjela, na izranjavani i raskrvareni Vukovar, na dane kad su bili sretni i bezbrižni. Već se više od tri desetljeća pita što su bile zadnje misli njezina brata, što mu je prolazilo kroz glavu u tim trenucima, je li znao da smrti gleda u oči i da prestaje njegov ovozemaljski život.

- Našla sam njegov dnevnik, nisam ni znala da ga je pisao. Zadnje što je unutra zapisao bilo je: 'Neka se meni desi što mora, samo neka mama i seka budu dobro'. Eto, to je bio moj brat. Zaljubljenik u elektroniku, zaljubljenik u život, najbolji brat na svijetu. Iz Vukovara sam, uz pomoć rodbine, došla u Tučepe. Vjerovala sam da ću naći brata, čak sam 15. kolovoza 1992., nakon velike razmjene, došla u Zagreb. Mislila sam: 'Neka sam ovdje kad moj brat dođe, možda će me netko pozvati da dođem po njega'. Nije došao. Nikad nam se nije vratio, a sve smo prošli i pretražili. Moja mama je umrla 2017. godine s mišlju da ga nećemo naći - niže Snježana.

Na posljednji počinak ispratila ga je u petak na groblju na Miroševcu. Najteže joj je bilo primiti hrvatsku zastavu kojom je bio prekriven njegov lijes. Za njegovu izmučenu i ispaćenu dušu svijeća i dalje gori u njezinu domu.

- Jedan svećenik je rekao: 'Njima ne treba cvijeće, njima treba svjetlost'. I zato ova svijeća gori za mog brata - tiho nam je priznala Snježana te istaknula silnu zahvalnost Ministarstvu hrvatskih branitelja i gradskom Uredu za branitelje oko angažmana i priprema za bratov ukop.

A isto to je prolazila i tako se krajem kolovoza osjećala Ljubica Držaljević (71), Vukovarka s pulskom adresom. I ona je nakon pune 32 godine pronašla i pokopala supruga Zdenka, hrvatskog branitelja, kojega su uz bratića Davora pronašli u masovnoj grobnici. Zajedno su nestali, zajedno su nađeni i pokopani u razmaku od mjesec i pol dana. Ljubica je svog Zdenka pokopala u Puli, gradu u kojem živi s njihovom djecom. Priznala nam je da je konačno, nakon godina neizvjesnosti, traganja i neopisive tuge koja joj je više od tri desetljeća razdirala srce, pronašla mir. Dok gleda obiteljske albume i slike iz mladosti, na kojima su oboje nasmiješeni i sretni, prisjeća se tih ratnih dana i trenutka kad je njezin Zdenko nestao. Ostala je sama s dvoje dječice od devet i tri godine. Njihov otac je u trenutku nestanka imao 36 godina.

- S bratićem Davorom i još jednim susjedom odveli su ga 8. listopada 1991. godine. Radio je kao konobar u hotelu Dunav, a nakon posla ostajao je na položaju u mjesnoj zajednici. U to vrijeme s djecom sam bila u Tučepima, u hotelu s drugim izbjeglicama i prognanicima. Otišli smo, kako nam je rečeno, samo na petnaestak dana, dok se stanje malo ne smiri. On je ostao u Vukovaru. Kako sam čula, dan prije nestanka odlučio je otići do naše kuće kako bi pokupio meso iz zamrzivača da on i suborci imaju što jesti. Preskakao je ograde da ga neprijatelj ne ugleda i nadao se da će se na isti način vratiti - niže Ljubica.

Dok gleda u njihovu vjenčanu fotografiju, u kutku usana potkrade joj se smiješak. No u sekundi je, kao da nema pravo na to, stisnula usne i pogledala fotografiju, onu koja je bila položena na njegov lijes dok ga je proteklog mjeseca pratila na vječno počivalište. Uzdahne, obori pogled i nevoljko se vrati na tragičnu priču koju bi najradije izbrisala iz svakog kutka sjećanja.

- Nažalost, opazili su ga naši dugogodišnji susjedi srpske nacionalnosti s kojima smo do rata dijelili sve. Vidjeli su da je došao do kuće, gdje ga je ugledala strina. Brzo mu je priopćila da ih je neprijatelj opkolio prije nekoliko dana. Sa strinom je ušao u podrum i pozdravio sestričnu, bratića i nekoliko susjeda. Ubrzo je stigao susjed srpske nacionalnosti i prenio mu vijest da se s bratićem i susjedom do navečer mora javiti na Petrovu goru. Tamo je bila vojska. Ostavili su ih cijeli dan da razmišljaju o tome i dežurali da ne bi pobjegli. A gdje bi bježali kad je sve bilo opkoljeno - pita se Ljubica.

Priznaje da joj je teško opet prolaziti mučnu tragediju koja je zauvijek obilježila njezin i život njihove djece. Dok govori, i dalje pregledava album s fotografijama. Upija svaki zajednički događaj, rođendan ili feštu zabilježene fotoaparatom u nekim sretnijim i ljepšim vremenima. I čezne za njima.

- Zdenko je bratiću i susjedu rekao da ostaje i da neće navečer doći na Petrovu goru. Došla su dva vojnika čuvati ih cijelu noć jer je pao mrak. Tim mladim vojnicima bilo je žao Zdenka zbog mene i djece. Rekli su mu da pokuša pobjeći ako uspije i upozorili ga da moraju pucati jer će u protivnom nastradati. Zdenko nije ni pokušao bježati. Ujutro oko 8 sati odveli su ih u kuću jednog bivšeg 'milicajca', na razgovor. Susjeda koja je u tom trenutku brisala prozore i potajice pratila što se događa uočila je zeleni kombi koji je ušao u dvorište. Vukao je otkrivenu prikolicu. Čuli su se pucnji, a ubrzo je kombi otišao iz dvorišta s prikolicom koja je bila pokrivena ceradom. To je bilo to, nikad ih više nitko nije vidio - u dahu nam je ispričala žena.

Glasno je uzdahnula svjesna da je upravo tog trenutka ostala bez voljenog čovjeka s kojim je proživjela 13 prekrasnih bračnih godina. A ona o svemu tome nije znala ništa jer joj nitko ništa nije mogao javiti. Život joj se pretvorio u čekanje i strepnju. Čekala je hoće li mu ponovno čuti glas. Sve do veljače 1992. godine.

- Njegova sestrična Snježana došla je u Tučepe kod nas i rekla nam da su obojica nestali. Svjedočila je njihovu odvođenju. A ja sam čekala da djeca zaspu da se isplačem. I tako danima. Nadala sam se da su ipak zarobljeni u nekom logoru i da će se vratiti. Nada je tinjala sve do 14. kolovoza 1992. godine, kad su zadnje zarobljenike pustili. Na televiziji smo gledali kako izlazi zadnja grupa zarobljenika. Ljudi iz susjedne sobe hotela ugledali su svog sina kako izlazi iz autobusa. Počeli su vrištati od sreće. Ja sam i dalje tupo gledala u taj ekran u nadi da ću ugledati svog Zdenka, ali i bratića i susjeda. Kad je zadnji zarobljenik izašao, a njegove oči nisam vidjela, doživjela sam živčani slom. Vrištala sam od nakupljene boli, kao i nekolicina ljudi tog hotela za izbjeglice i prognanike. Vriskovi su se prolamali sobama i hodnicima - prisjetila se tih jezivih trenutaka koje bi najradije zauvijek zaboravila.

I onda je zavladala smrtna tišina. Tog trenutka postala je svjesna da je sve gotovo i da od tog dana zapravo traga za njegovim posmrtnim ostacima. Pune 32 godine iščekivala je vijest o njemu. A ona je došla u srpnju ove godine. Tog ljetnog jutra priopćila su joj je djeca.

- Došli su kći, sin i snaha. Skuhala sam kavu i sjela. Sin mi je u jednom trenutku rekao: 'Mama, ono što je bilo daleko došlo je blizu i tu je. Pronašli su tatine kosti'. Bila sam u potpunom šoku. Zanijemila sam. Pronađen je dvadesetak kilometara od naše kuće, zakopan na njivama. A toliko se puta tamo iskopavalo. Našli su svu trojicu. Pronađen je cijeli kostur mog supruga. Objasnili su mi da su mu pucali u glavu, ključnu kost, potkoljenicu i vratnu kralježnicu - jedva je izustila Ljubica.

Svog Zdenka pokopala je 8. rujna na pulskom groblju. Da je ne muče kralježnica i koljeno, išla bi mu svaki dan na grob. Ali ne može.

- Otkad je pokopan u Puli, gdje i živimo, kao da je stalno uz mene. Kao da osjećam njegovu prisutnost i neki mir. To me nekako drži - rekla je mirno.

Osim Zdenka, u ratu je izgubila oca, brata i svekra. Živjela je dan po dan, za svoju djecu. A danas se najviše veseli unucima.