'Do posljednjeg daha borit ću se da nađem nestalog sina Jean-Michela, neću odustati do kraja'

Teški su ovi dani. Listopad i studeni posebno su teški. Čim dođe jesen, obavije me tuga. Ali meni je tuga svaki dan, priznala nam je Lyliane Fournier u studenom 2019., dok su joj se oči punile suzama. Više od 30 godina bezuspješno traga za svojim sinom Jean-Michelom Nicollierom, vukovarskim braniteljem koji je nestao nakon pada grada.

Bio je u bolnici, odvezli su ga na Ovčaru, ali njegove posmrtne ostatke do danas nisu pronašli.

- Liježem noću s njim u mislima, gledam njegove slike. Budim se isto tako. Svijeću mu mogu zapaliti samo na Ovčari - protisnula je Lyliane prebirući njegove fotografije iz djetinjstva. Smiješi se i pripovijeda kako je kao dječak želio biti pisac i oduvijek je pomagao slabijima.

- Bio je jako zreo. I u školi i kasnije uvijek je volio pomagati. Pogotovo slabijima. Uvijek je bio na njihovoj strani, osjećao je potrebu da ih mora zaštititi. Tako je bilo i s Hrvatskom - prisjetila se Jean-Michelova majka. Odrastao je u malenom francuskom gradu Vesoulu. U proljeće 1991. počeo je sve više pratiti događanja u bivšoj Jugoslaviji. Gledao je vijesti, čitao novine. Sve da pronađe bilo što o ratu u Hrvatskoj. To ga je mučilo i tištilo, a majka je, kaže nam, s njim puno razgovarala o tome. Kako je radila u gradskom poglavarstvu, skupljala je novine, a kupila mu je i kartu tadašnje države.

Jean-Michel joj je jednog dana rekao da odlazi - u Hrvatsku.

- Radio je tada u Švicarskoj. Došao je malo na vikend i taj put je došao do mene na posao. Rekao mi je da odlazi. Pomislila sam da se vraća u Švicarsku. Rekao mi je da odlazi u Hrvatsku i da ništa neće promijeniti njegovu odluku. Želio je da što prije dođemo kući spakirati kofere. Tako je puno pričao o tome, ali nikada nisam vjerovala ni pomislila da će otići u Hrvatsku - sjetno je govorila Lyliane. Njihov rastanak je bio emotivan, a Lyliane ga i danas pamti.

- Sa sobom je ponio dnevnik koji je svakodnevno vodio i u njemu zapisivao sve što vidi. Uzeo je i fotoaparat. Dala sam mu križ da ga nosi uz sebe, da ga čuva gdje god ode. Sutradan je stigao u Zagreb i nazvao me. Tek tad mi je rekao da je odlučio otići na front. Nisam bila sretna, šokirao me. Molila sam ga, ali uvjeravao me kako samo želi pisati, biti u centru događaja - tužno je govorila Lyliane. Jean-Michel se s još dvojicom mladića iz Hrvatske prijavio u HOS, a potom su otišli u Mejaško Selo.

UGASILA SE LICA TUGE Preminuli su, a nisu našli svoje nestale i najmilije članove obitelji. Život posvetili traganju

- Dok je bio u Mejaškom Selu, bila sam donekle mirna. Ali kako su sve više i francuski mediji pisali o ratu u Hrvatskoj, počela sam strahovati da će sve loše završiti. Prošla su dva mjeseca. Jednog dana me nazvao i rekao mi da odlazi u Vukovar - zastala je Lyliane. Na trenutak je sklopila oči udahnula pa nastavila:

- Govorila sam mu da prestane. Da je sada dosta te igre, da se vrati kući. Šutio je, a onda sam zašutjela i ja. S obje strane telefonske žice vladao je muk - ponavljala se Lyliane kao da je u svoj boli tražila što dalje reći. Tek tu i tamo pogled joj je pobjegao na maleni kutak njene sobe. Na malenoj polici su njegove slike, a među slikama figurice vukovarskog vodotornja, križa na Dunavu, vučedolske golubice, krunica... Dok je Jean-Michel bio u Vukovaru, čuli su se telefonski nekoliko puta. Molio ju je da upozori francuske vlasti i međunarodnu zajednicu na strahote u Vukovaru.

- Nazvao me, sjećam se. Bilo je to 6. listopada. Plakao je. Moj hrabri i neustrašivi sin kroz suze mi je prepričavao što je sve vidio i gdje je sve prošao. Govorio mi je da je to katastrofa, klaonica... Molio me opet da alarmiram sve koje mogu. Grcajući u suzama mi je govorio da je grad u okruženju. Nisam tada shvaćala da zadnji put razgovaram sa svojim sinom. Nikad ga više nisam čula - govorila je Lyliane stežući maramicu u rukama.

Neizvjesnost ju je uništavala

Više od mjesec dana o sinu nije čula niti riječi. Neizvjesnost ju je uništavala, priznaje, ali nije znala kome se obratiti, što napraviti. U Francuskoj su bili gluhi na njene riječi. U međuvremenu je Jean-Michel ranjen i završio je u vukovarskoj bolnici. Tamo ga je sasvim slučajno srela francuska novinarka koja ga je intervjuirala. Bili su to zadnji sati njegova života. Stajao je u hodniku bolnice u plavom ogrtaču i s osmijehom koji, kaže njegova majka, ni u najcrnjim danima nije skidao s lica.

OBITELJSKI PRIJATELJ UBIJENOG BRANITELJA: 'Da su je kontaktirali, majka ne bi dala dozvolu da se Jean Michel koristi na tom plakatu'

- Saznala sam tek kasnije što se sve zbilo. Kako se to odvilo. Prate me te priče. Noćna mora. Kad izgubite dijete, to je užasno. Ne možete se nikako oporaviti od toga. I to kad znate u kakvim uvjetima su ga ubili. Moj sin je u mome srcu, osjećam da je uz mene. I zauvijek će biti. Osjećam to, ne mogu sakriti. Njegov osmijeh je uvijek tu, u dubini moje duše - tiho nam je nizala ova tužna majka koja je posljednjih deset godina Francusku zamijenila Hrvatskom.

- Jean-Michel je htio ostati tu, u Hrvatskoj, živjeti u miru. Njega više nema, ali ja sam došla. Živim san svojeg sina - rekla nam je Lyliane. S obzirom na to da je Grad Vukovar bez njezinog znanja na plakat za Dan sjećanja na žrtvu Vukovara stavio sliku njezinog sina, Lyliane nam je netom prije ove objave poručila da s Ministarstvom hrvatskih branitelja i ministrom Medvedom ima odličnu suradnju, da nitko s njom ne manipulira te da ne želi da se ime njezinog sina koristi u bilo kakve politikanske svrhe..