Mislili su da su pokvareni, no satove je trebalo samo naviti. Oduvijek me zanimalo urarstvo, to je moj talent i moj život. Još svaki dan po pet-šest sati popravljam satove, priča Franjo (97)
FRANJO (97) IZ MEĐIMURJA
Zarobili ga Rusi: 'U ratu sam se spasio popravljajući satove'
Duhom i tijelom živahan kao da mu je barem 30 godina manje, 97-godišnji Franjo Karlovčec veselo nam je prepričao svoj težak život.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
01:22
Rodio se 7. listopada 1922. godine u Žabniku u Međimurju, a sad živi sam u kući koju je počeo graditi s drugom suprugom. Oca nikad nije upoznao jer je umro kad je Franji bilo samo tri mjeseca, te ga je odgojila majka. Sa 17 godina krenuo je u zanat kod poznatog urara u Varaždinu, a potom je bio na praksi u Čakovcu, gdje je i položio majstorski ispit.
Pokretanje videa...
00:40
Njegovo naukovanje prekinuo je Drugi svjetski rat te je završio u mađarskoj vojsci, s čijim je trupama završio kod Černobila.
U Ukrajini je bio ranjen, granata mu je udarila u lice, te mu je i danas taj dio neosjetljiv i još ima puno šrapnela u sebi. Bio je u rehabilitacijskom centru u Mađarskoj te je kasnije, kad se malo oporavio, sudjelovao i u borbama kod Graza. Pao je u zarobljeništvo Rusima i uspio se spasiti zahvaljujući svom zanatu.
Naime, Rusi su imali puno satova koje je trebalo popraviti.
- Uglavnom ih je trebalo samo naviti, a oni su mislili da su pokvareni. Ubrzo sam ih naučio kako se navijaju satovi i dobio sam od njih kao nagradu dokumente s kojima sam se mogao vratiti u tadašnju Jugoslaviju. Kasnije sam još služio i 28 mjeseci u JNA - priča nam vedri starčić dok u svojoj kući u Zaveščaku prebire po satovima u kutiji.
Strastveni urar, čije su ruke još iznimno spretne, na stotine satova, što ručnih, zidnih i elektroničkih, koje ima u svojoj maloj radionici, još bez problema popravlja.
Nakon što sam završio praksu za urara, otišao sam na nekoliko godina u Njemačku, gdje sam radio u rudniku i zaradio za alat te potom otvorio urarsku radionicu u Murskom Središću. Tamo sam radio 28 godina, do odlaska u mirovinu. Druge poslove nisam mogao raditi jer mi je smetala prašina, a niti posao u rudniku nije bio za mene, priča nam Franjo.
- Oduvijek me zanimalo urarstvo i tu sam se našao. To je moj talent i moj život. I danas najmanje 5-6 sati dnevno popravljam satove. Uopće me ne umara, a do prije nekoliko godina znao sam ih popravljati i do 2 sata u noć. Dolaze mi ljudi sa satovima iz cijelog Međimurja i Varaždinske županije. Donose mi ih i privatni poduzetnici koje oni ne mogu popraviti - ponosno će najstariji međimurski urar.
S 29 godina prvi se put oženio, s Milkom, s kojom ima troje djece, a potom je sreo Jelenu. Rastao se i s 56 godina drugi put se oženio, znatno mlađom Jelenom. Iz drugog braka Franjo ima petero djece, no i od druge supruge se rastao. Kasnije se, kaže, više nije htio ženiti, iako je imao, ističe, mnoge prilike. Danas živi u kući koju je počeo graditi s drugom suprugom, a potom ju je sam završio. Bez obzira na rastave, za djecu se uvijek brinuo financijski i pomagao suprugama u odgoju. S obje žene i djecom u dobrim je odnosima. Njegov je stan na katu kuće, u koji ulazi drvenim stepenicama koje se pomalo njišu, pa bi mlađeg čovjeka bilo strah hodati po njima. No ne i Franju. On je već padao i po dvorištu i po stepenicama, ali, kako kažu njegova djeca, ima jake kosti i nikad nije ništa ozbiljnije ozlijedio.
- Sam kuham i pospremam. Najviše volim jesti tijesto i juhu, a ponekad odem i u restoran. Sad kad nemam auto, uvijek se nađe netko od djece ili unuka da me odveze. Dižem se oko 7 sati, a liježem između 22 i 23 sata. Ujutro popijem jupol kavu. To je bijela kava, a ja je zovem jupol jer upravo tako izgleda. Poslije ručka ponekad popijem čašu vina. Nikad nisam pušio, ali sam se nagutao tuđeg duhanskog dima. Nisam ni pretjerano pio - priča Franjo te dodaje da “vure još popravlja bez naočala jer ne bi mogao šarafiti po njima s naočalama”.
- Bog je znao da će mi za moj zanat trebati oči više od bilo čega i vidim vrlo dobro. Do lani sam nosio i lovačku pušku, a onda mi je liječnica zabranila nošenje puške i vožnju automobila. Navodno zbog starosti i zdravstvenog stanja, a ja mislim da je to bilo na nečiji nagovor - kaže razočaran što više ne može voziti i imati pušku. Lovac je postao s 50 te je osvojio 1 medalju i 3 odlikovanja od Lovačkog društva Selnica i Lovačkog društva Sveti Martin na Muri. Vrijeme voli kratiti gledajući televiziju, posebno emisije o životinjama i kviz “Potjeru”. Voli poći i u kafić na sok. Svugdje ima društvo, kaže, kamo god dođe, iako su mnogi njegovi vršnjaci davno poumirali. Ponekad kad se uzruja, malo mu poraste tlak, inače drugih zdravstvenih problema nema. Do prošle godine imao je i električni motocikl.
- Bio je na tri kotača i samo je vukao na desno. Povukao me na livadu i samo sam se vrtio u krug. Po cijeloj livadi napravio sam krugove, pa sam se dosjetio i rekao mještanima da su to svemirci napravili. Odlučio sam ga ipak prodati jer je bio osjetljiv na gas - kaže svestrani Franjo za kraj.
POGLEDAJTE NOVU EPIZODU SERIJALA 'ZENZACIJA' S IVANOM ŠARIĆEM:
Pokretanje videa...
09:49
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
