'Teta' Joža (64) djecu odgaja pomoću prirode, gitare i sporta

Gitara je moj najbolji poticaj. Ništa ne forsiram. Djecu kroz glazbu, prirodu i sport vodim tako da to vole i uživaju, kaže Josip Šimić (64), koji gotovo 40 godina radi kao odgojitelj u Dječjem vrtiću Medveščak u Zagrebu.

Svoj život kao odgojitelj podijelio je na dvije etape. Jedna je prije Domovinskog rata, a druga nakon. I sam je sudjelovao u Oluji u Domovinskom ratu. 

- Djeci nisam nikad nisam pričao o ratu kao ratu, iz njega im samo pokušavam poslati pouku da na svijetu postoji i dobro i zlo. U životu nije sve lijepo i nije sve ružno, ali na njima je da izaberu. Ne radi drugima ono što ne želiš da drugi naprave tebi. Ako udariš prijatelja i kažeš mu oprosti, to ništa ne znači ako ćeš to opet napraviti, kaže i dodaje kako djeci treba stalno ponavljati. 

- Nekim roditeljima je to smiješno, ali to jako puno znači u svijesti djeteta i kako se ono formira - kaže Josip, koji je odgojio generacije i generacije. 

- Susreću me djeca koja su sad odrasli ljudi pa ih ne prepoznajem. Uvijek su me zvali Joža, čak i u starijim vremenima. Nikakav drug ni striček. Mi smo ekipa i uvijek je sve na ‘ti’. Ja sam vječito dijete - dodaje, a nekadašnja Jožina “djeca” sad kod njega u skupinu dovode i svoju djecu. 

- Ekipa me zna sresti u gradu pa mi kažu: ‘Joža, ajmo popiti pivo’, a ja se našalim pa im kažem da ne pijem pivo s predškolcima, iako su sad odrasli ljudi - kaže kroz šalu i dodaje kako je sve počelo s odlaskom u Zagreb iz rodnog Pričaca u Slavoniji. Rođen je u velikoj obitelji kao najmlađe dijete pored sedam sestara i tri brata. 

- Bio sam najbolji učenik, roditelji su me poslali u sjemenište. To je bilo besplatno i jedino sam tako mogao ići dalje. Ja sam to prihvatio jer je prema roditeljima tad postojao odnos dubokog poštovanja. Bilo je to mučno razdoblje u najosjetljivijim godinama. Bio sam kao Ivica Kičmanović, samo me u Zagrebu nije dočekala Laura - našalio se dodajući kako je on sebi umjesto Laure ipak našao jednu Slavončicu, današnju suprugu Tereziju.  

Završio je tri godine teologije i odlučio da nešto mora mijenjati jer to za njega ipak nije bilo to.

- Htio sam biti svećenik koji će pomagati ljudima. Dati im nadu i razgovarati, ali tamo, nažalost, nije bila takva politika i sasvim sam se razočarao - kaže Slavonac koji je na jednom ljetovanju u Crikvenici, gledajući djecu kako se igraju, doživio prosvjetljenje. 

- Vidio sam djecu kako grade tunele i gradove od pijeska. Došao sam do njih i pitao ih mogu li im se pridružiti u građenju. Kako sam proveo vrijeme s njima, tu mi je kliknulo i rekao sam evo - to je to - prisjeća se. Nakon toga se vratio se u Zagreb i položio prijamni na tadašnjoj Učiteljskoj akademiji. 

- Bio sam jedini muškarac. Iz jednog totalno muškog društva došao sam u skroz žensko. Kad bih po drugi put morao birati hoću li biti u društvu žena ili muškaraca, opet bih izabrao žene. Ženska bića su konkretnija. Mi muškarci smo velike bebe - kaže sa sigurnošću. Raditi je počeo 1980. godine na Medveščaku. U početku, kad su roditelji dolazili ostaviti djecu, vidjeli bi njega i tražili svoju “tetu”.

RAZVIJAJTE RADNE NAVIKE Pustite ih da pogriješe: Tako će djeca najbolje zapamtiti lekciju

- Ja bih im rekao da sam ja ‘teta’, a oni bi mislili da se šalim. Nisu mi vjerovali, mislili su da sam domar - kaže u šali i dodaje da su ga, kako je vrijeme prolazilo, roditelji sve više prihvaćali. Čak su znali tražiti da njihova djeca budu kod njega u grupi, prisjeća se Joža te napominje kako se tajna zdravog i sretnog djeteta postiže sportom, prirodom i ekologijom. Drži sport te djecu rado odvodi u prirodu. Za njega je najvažnije da njegova djeca u skupini budu sretna i da među sobom ne osjete razlike. Smatra kako prema djetetu treba imati odnos kao prema punovažnom članu zajednice. Tijekom njegova radnog staža puno toga se promijenilo. 

Pokretanje videa...

00:28

Nagradna igra: Osvoji Suzuki Ignis

- Prije rata ljudi su naše zanimanje jako cijenili. Roditelji su bili puno smireniji te su davali više od sebe da njihovo dijete uspije i vodili su daleko više brige. Razdoblje tijekom i nakon rata donijelo je neku nervozu, što je normalno - govori. 

- Danas kao odgojitelj treba jako pažljivo raditi na planu i programu i odgoju kako se ne bi nekoga povrijedilo. Ja smatram kako u odgoju treba biti usredotočen isključivo na dijete. Ljudi su postali strahovito osjetljivi, prekomjerno i na neki način neopravdano, a mi to moralo stalno pokrivati te kroz svoj rad i trud nadomještati što dovodi do nepotrebnog trošenja energije na manje bitne stvari - kaže te dodaje kako se tehnologija unaprijedila i donijela svoje pa tako i pridonijela toj otuđenosti ljudi.

- Kad ujutro dođu i kad ih pitate što su radili jučer kad su se vratili iz vrtića, većinom pričaju o mobitelu i igricama. Ljudi su se prije više gledali u oči i razgovarali. Današnji roditelji na neki način nemaju radno vrijeme. Neki rade previše, neki rade od doma, a neki su morali ići van. Tu se stvorio jedan veliki košmar u kojem je dijete prepušteno samo vrtiću, koji je jedina odgojna ustanova i mjesto koje se brine o njemu i njegovu prirodnom stasanju - kaže odgojitelj te savjetuje roditeljima kako je najvažnije dobro rasporediti vrijeme. 

- Roditelji su premalo s djecom, a sve se može. Djetetu svaki roditelj treba dati minimalno dva sata kvalitetnog druženja na dan. Ako to date svojemu djetetu, dat ćete puno - priča i napominje da im se natrpava previše aktivnosti. 

- Zbog toga roditelji s njima provode nedopustivo kratko vrijeme. Roditelji su umorni, živčani od posla i tu nervozu prenose na djecu. Zbog toga su djeca rastrešena. Nama odgojiteljima cilj je da dijete dođe sretno i nasmijano u vrtić, a kada ide doma da kaže roditeljima "čekaj, tek sam se počeo igrati". Kada se to postigne onda je sve u redu - kaže. 

Osim toga, Josip kaže kako je pogreška današnjeg odgoja to što se roditelji i ljudi koji rade s djecom navode po zapadno europskim standardima te tako dolazi do zbunjenosti. 

SNALAŽLJIVA Mama otkrila trik kako svoje dijete 'natjera' da opere zube

- Mi se moramo prilagoditi onome što imamo. Takve strane paradigme odgoja nalažu individualan pristup u vrtićima, ali mi smo u Hrvatskoj, a ne u Norveškoj ili Danskoj. Tamo je manje djece, a kod nas je broj djece u vrtićima premašio sve granice. Mi se možda ovdje ne bi ni snalazili s tako malo djece. To bi nama bilo prekomotno - kroz šalu kaže Josip koji u svojoj grupi trenutno ima upisano 30-ero djece predškolske skupine. Za njega je najveći problem to što se vrtići ne obnavljaju te su slabo opremljeni didaktičkim materijalima.

Najteže mu pada kada jedna generacija, koja je s njim odrasla, krene u školu.

- To su teški trenuci. Znali su mi poklanjati crteže s porukama u kojima mi govore da žele da im budem učitelj u školi - kaže.

Bez obzira na godine, kaže da mu nije teško raditi, samo mu je više počela smetati buka, a dogodine će najvjerojatnije otići u zasluženu mirovinu. Umjesto “ekipe” iz vrtića, više će vremena moći provoditi sa svojih dvoje najdražih unuka,  Magdalenom i Ivanom koji mu trenutno donose najveću snagu i radost.