I da, to tako i treba biti. Nepravilnosti, sitne „mane“ ili pak specifičnosti, čine nas posebnima. Ne govorim samo o vanjskoj, već i unutarnjoj ljepoti koju ima svaka od nas. Nedavno sam se našla na mjestu gdje je publiku činilo 95 posto žena, 95 posto sređenih i dotjeranih žena u rasponu od 18 do 60 godina. Svaka je na svoj način naglasila neki dio sebe, učinila se posebnijom. Učinila je to prvenstveno za sebe, ali onda i za ostale žene. Jer da, veći dio nas žena ne sređuje se za poglede muškaraca, već poglede žena. Prvenstveno za svoj odraz koji vidi u ogledalu, a onda za odraz ostalih. Ne vidim smisao uređivanja za muškarce kada njihov pogled rijetko kada ide dalje od guzica i sisa.

Čemu gubiti vrijeme na one koji se ionako zadržavaju samo na atributima jer im očito mozak gornji, jednako kao i donji ne doseže dalje. Pričam o onoj površnoj, vanjskoj, prolaznoj ljepoti, oni ne primijete ni te površne stvari vidljive golim okom, a kamoli tek one, skrivene u našoj glavi. Ako ih pitate koja vam je knjiga najdraža, možda pogode samo ako je ugledaju na polici, no ako ih pitate koja žena ima dobru guzu ili sise odgovaraju kao iz topa. Naravno ne nama, svojim žena, već klasično muški svojim kompanjonima. Neka im bude. Kao da nas je briga. I mi komentiramo, jednako kao i oni. I mi znamo vodu potjerati na svoj mlin.

ELLA DVORNIK: Mame sa silikonima i zašto su estetske operacije i dalje tabu?

Pitate se čemu sve ovo i kako naslov 100 posto prirodna ima veze s muškarcima? O ima, itekako. Prošla su gotovo dva mjeseca od kada nisam „prirodno lijepa“. I mislite da je to moj X-Man primijetio? Naravno da nije. Čak ni nakon što sam mu sto puta pokazala slike prije/poslije on ne vidi razliku na mom nosu. Ulazim u 30-te i prije gotovo dva mjeseca podvrgnula sam se prvoj i nadam se posljednjoj plastičnoj operaciji.

Nebitno, više ne mogu pisati o prirodnoj ljepoti i o tome da svoje mane nosite kao svoje prednosti, bilo bi licemjerno. Ne mogu naravno, a svakako nisam nikad ni rekla da je moj nos, moj ponos. Moj nos bio je nešto što sam htjela prepraviti, dotjerati, maknuti grbicu koja mi je zapinjala u pogledu u ogledalo. I o tome pričam javno, otvoreno, bez laganja. Nije to bila najveća drama, nije to bio prioritet, niti je to bila nit o kojoj ovisi moj život, nije to bilo nešto s čim nisam mogla, bilo je to nešto što sam željela promijeniti i tu želju sam si ispunila. Jer zašto ne?

Jesam li etiketirana kao ona koja je operirala nos? Vjerojatno jesam. Posebno u maloj sredini kojom sam okružena. Brine li me to? Naravno da ne.

Nisam postala manje ili više pametna, nisu iz mene isparili moji stavovi, usvojena znanja i vještine, stečeno iskustvo, pročitane knjige, moja mašta, kreativnost, moja osobnost. I dalje sam to ja i dalje ću ulagati u sebe. U sebe kao ženu, u sebe kao poduzetnicu. Jer ja to hoću, jer ja to mogu i jer ako ne znam, naučit ću.

Izvorni tekst pročitajte ovdje. 

POČINJE ZAGREBDOX 'Ljudska rijeka' je film koji otrježnjuje, ali i slama srce

O autorici:

Od oružja nosim samo jezik – to sam ja, Matea Miljan Rafaj. Novinarka po struci i zanimanju, „mlada“ poduzetnica, blogerica, ovisnica o bojama i putovanjima. Pišem samo onda kada imam inspiracije, vrlo rijetko. Trudim se zaobići Irsku i uspjeti bez političkih veza, teže od očekivanog. Rjeđe prešutim, češće odgovorim. Vrlina ili mana, kako kome. E da, i kao gotovo svaka prava, stereotipna žena, hrpu vremena ili novca trošim na modu. Za više škicnite moj Instagram, blog ili Facebook.