Izbjeglička kriza izazvana ratom u Siriji do današnjih je dana prikazana iz različitih perspektiva. Sirijska ratna svakodnevica otjerala je iz domova milijune ljudi - neki su privremeni spas pronašli u susjednim državama (najviše u Turskoj) dok su mnogi, ohrabreni pozivom Angele Merkel, krenuli put Europe.

Tako je ljudska rijeka iz Sirije kojoj su se priključili i ljudi iz Iraka i Afganistana stigla i u naše dvorište. Ogroman broj ljudi izazvao je kaos na graničnim prijelazima europskih država, neke od njih su zatvorile granice - tzv. Balkanskom rutom prošlo je i nekoliko sudionika kasnijih terorističkih napada u Europi. Teška situacija mnogih izmučenih i iscrpljenih ljudi postala je još teža kada je objavljeno da će mnogi od njih ostati na pola puta ili će biti deportirani nazad u države iz kojih su krenuli.

Čitava priča natjerala je kineskog arhitekta, fotografa i umjetnika Ai Wei Weija da uzme kameru u ruke i sa suradnicima zabilježi istinita svjedočanstva o izbjegličkoj krizi. Wei je problemu izbjeglica, prognanika i svih onih koji su domove morali napustiti bježeći pred ratnim strahotama i(li) zbog različitosti (vjerske, nacionalne ili neke druge sasvim je svejedno) pristupio na slojevit način.

Dva su ključna detalja koji pogađaju u srž problema - prvi je redateljeva odluka da izbjegličku priču ispriča na licu mjesta družeći se i razgovarajući s običnim ljudima direktno pogođenim gubitkom vlastitih domova, mjesta na kojem su živjeli. Redatelj se ne bavi krupnim (geo)političkim pitanjima, minute filma ne troši na Trumpa, Putina, Erdogana ili Bašara Al-Assada (autor tek zapisuje važnije datume odnosno događaje citirajući naslove važnih svjetskih medija) - on je, više slikom, manje riječima na prvoj crti stradanja ljudi.

Razgovori s ljudima, prepričavanje detalja njihovih sudbina i snimke teških životnih uvjeta u kojima neki od njih provode desetljeća (mnogi umiru u izbjeglištvu - neki se rađaju i odrastaju) glavna su snaga "Ljudske rijeke", nagrađivanog dokumentarnog filma koji se ove godine prikazuje na ZagrebDoxu. Wei ne osuđuje - razgovorima i slikom ostavlja gledatelju razloge za razmišljanje i zauzimanje stava. Snimajući žilet žicu i vojno-policijske snage na srpsko-mađarskoj strani kao i rastjerivanje izbjeglica suzavcem u Grčkoj (suze dječaka jedan je od najemotivnijih i najpotresnijih trenutaka filma), Wei ostavlja kameri komentar te naglašava tek izjavu jednog od sugovornika koji govori kako se europski sustav za prihvat izbjeglica i emigranata raspao uslijed dolaska ljudske rijeke iz Sirije i okolnih zemalja. Raspad sustava zbrinjavanja izbjeglica odnosno veliki broj ljudi koji svake godine (procjena je da svaki dan 34 osobe postaju izbjeglice) napuštaju domove uvodi nas na drugu razinu filma, drugi detalj važnosti filma odnosno Weiovog pristupa problemu.

Iako je autor najviše minuta posvetio događajima u Siriji odnosno izbjeglicama iz tog dijela svijeta, Wei detektira kako su Sirija i okolne zemlje tek dio problema (u filmu se spominje kako je rat u Siriji u drugi plan bacio ostala izbjeglička žarišta diljem jedinog nam planeta - mogli bi zaključiti da je riječ o medijski atraktivnoj izbjegličkoj krizi) - izbjeglička kriza je globalni problem koji traje desetljećima.

Izbjeglički centri nisu tek privremena adresa - mnogi od sugovornika u filmu tamo su godinama i desetljećima (jedan od mnogih zanimljivih detalja filma je odluka Pakistana da vrati izbjeglice iz Afganistana u matičnu državu nakon desetljeća života u novoj državi). Osim onih direktnih problema - neizvjesnih sudbina, bijega iz vlastitih domova stotina tisuća ljudi (mnogi postaju žrtve želje za boljim životom) autor se bavi i indirektnim posljedicama i(li) problemima povezanima s izbjeglicama. Dugogodišnje siromaštvo i neljudski uvjeti života često su plodno tlo za radikalizaciju.

Autorov umjetnički pedigre najviše se može vidjeti u vizualnom izgledu filma. Predivni kadrovi redaju se čitavim trajanjem filma; nisu oni namijenjeni uljepšavanju priče i ublažavanju problema. Redatelj je fascinantnim kadrovima prirode naglasio koliko je ljudska vrsta u sukobu s okruženjem u kojem živi. Zemlja ima dovoljno mjesta i mogućnosti za život za sve, ali stvarnost je drugačija.

Dokumentarni film "Ljudska rijeka" kineskog autora Ai Wei Weija kompleksan je, slojevit i potresan prikaz sudbina ljudi koji su u bijegu od smrti ili potrazi za boljim životom napustili vlastite domove i krenuli u nepoznato. Za mnoge od njih put u bolje sutra postao je dug, predug, mnogi ga nisu preživjeli. Autor prikazuje o kakvom je globalnom problemu riječ i koliko je priča daleko od rješenja.

"Ljudsku rijeku" možete pogledati na programu ovogodišnjeg "Zagreb Doxa", međunarodnog festivala dokumentarnog filma koji se od 25. veljače do 4. ožujka održava u dvoranama "Kaptol Boutique Centra" u Zagrebu kao i u "Cinestar" kinima u Rijeci, Splitu i Osijeku od 2. do 3. ožujka. Addiko banka ponosan je zlatni sponzor ovogodišnjeg festivala. 

O autoru:

Moje ime je Tihomir Polančec. Rođen u Zagrebu, radio sve i svašta, ali film je uvijek ostao moja najvažnija sporedna stvar na svijetu. Jednoga dana odlučio sam dugogodišnje filmofilsko i videotekarsko iskustvo prenijeti na blog i tako je nastao Goodtalking. Iz bloga (trenutno se na blogu nalazi više od 500 recenzija i najava) nastale su Facebook stranica i Facebook grupa koje prati tisuće filmofila i serijofila svih generacija.