Jedan od velikih problema današnjice su podjele u društvu, zbog čega se čini kao da smo više usredotočeni na ono što nas razdvaja, umjesto na sve ono što nas povezuje. Povezanost počinje gdje prepreke nestaju središnja je poruka Hrvatskog Telekoma, koja se temelji na uvjerenju kako i u današnjem polariziranom društvu ima mnogo više toga što nas povezuju neovisno o vjeri, nacionalnosti, dobi, društvenom statusu, osobnim preferencijama i interesima. I zato, s ciljem inspiriranja donosimo seriju priča o pojedincima koji nisu dopustili da ih prepreke na koje su u životu naišli ograničavaju i razdvajaju nego su ih srušili te odlučili živjeti punim plućima i povezani.

Među nama žive ljudi velika srca. Toliko velika da su odlučili posvojiti ne jedno nego petero djece, sve kako bi biološka braća mogla ostati zajedno. Hrabro, priznat će svaki roditelj, i diviti se odluci ovog para o stvaranju  sedmeročlane obitelji. Rekli bismo preko noći, ali put je ipak trajao malo dulje. Oni su Ivana i Mario Đerđ. Spojio ih je san o velikoj obitelji, a ovo je njihova priča. 

Ivana i Mario u Hrvatsku su, svatko sa svojom obitelji, stigli iz Bosne i Hercegovine bježeći od ratnih zbivanja koja su pogodila njihovu zemlju. Nisu tad znali što donosi budućnost, ali su, kao svi mladi ljudi, sanjali o sreći, a na vrijeme koje je pred njima gledali su kao na gomilu prilika i mogućnosti. Slučaj je htio da postanu susjedi pa su se, upravo zahvaljujući tome, 2000. godine i upoznali. S vremenom su postali prijatelji, a nakon nekoliko godina rodila se ljubav te su se 2010. vjenčali. No nakon tog početnog uzleta život ih je suočio s problemima na koje nisu bili spremni - neplodnost je bacila sjenu na njihove planove o obitelji. 

- Oduvijek smo htjeli veliku obitelj. Nismo ni pomišljali da bi moglo biti problema sa začećem, niti smo, kad smo za to doznali, bili spremni prihvatiti situaciju. 'Ne' naprosto nije bila opcija. Prema liječničkim savjetima, krenuli smo u postupke medicinski pomognute oplodnje, no nakon serije neuspješnih i mučnih postupaka od toga smo odustali - prisjećaju se Ivana i Mario Đerđ. 

Želja za roditeljstvom i dalje je bila jaka, a ideja o posvajanju djece oduvijek je u njima tinjala i čekala svoj trenutak. Da je sad za to došlo vrijeme, više nije bilo dvojbe.

- Htjeli smo i ranije krenuti u postupak posvajanja, ali smo se bojali da je to nemoguća misija, uvijek smo mislili kako to mogu samo oni koji imaju sve moguće i nemoguće uvjete. No onda smo se počeli detaljnije informirati pa smo doznali da se promijenio Zakon o posvajanju i da imamo šanse. Između ostalog, više nismo bili ograničeni godinama života te smo i u našoj životnoj dobi mogli postati posvojitelji - opisuju nam.

Posjetili su Centar za socijalnu skrb, gdje su dobili sve potrebne informacije i sve je vrlo brzo počelo. Uskoro su riješili sve potrebne papire, prošli edukaciju i testiranja te su bili potpuno spremni za proširenje obitelji. Kao budući posvojitelji morali su reći koliko djece žele posvojiti, koje dobi i slično. 

- Mi smo rekli kako bismo mogli posvojiti do troje djece ako su braća i sestre. Nismo smatrali humanim razdvajati djecu koja su već prošla toliko toga u svojemu malom životu - otkrivaju nam naši sugovornici. 

Slali su pisma namjere u centre za socijalnu skrb diljem Hrvatske i raspitivali se o mogućnostima posvajanja. 

- Bilo je tu i negativnih odgovora, bilo je i poziva, u nekim centrima bili smo i u užem krugu za pojedinu djecu, ali naš se san nikako nije ostvarivao. No jednog nam se dana ipak osmjehnula sreća. Stigao je taj dugo željeni poziv. Budući da smo rekli kako smo spremni posvojiti troje djece, javili su nam da imaju petero braće i zamolili nas da razmislimo o toj mogućnosti. Bio je to najdulji vikend u našem životu. U glavi su se rojile bojazni i pitanja. Bilo je to više djece nego što smo mislili da možemo prihvatiti, bili su stariji nego što smo priželjkivali, nismo znali kako bismo to mogli financijski podnijeti, kako ćemo ih izvesti na pravi put, hoćemo li im moći pružiti sve što trebaju - prisjećaju se Ivana i Mario. 

Čuvari njihove prošlosti, sadašnjosti i budućnosti

No kad je došao taj ponedjeljak, svaka dvojba, svaki strah, svaka briga, naprosto su nestali. 

- Kad sam morao nazvati Centar, moje je srce govorilo samo jedno: da, da i da. Čak i ako ne budemo imali više od korice kruha, i nju ćemo podijeliti, samo da djeca ostanu zajedno - vrlo emotivno nam govori Mario. 

Nakon što su prošli kroz proces posvajanja, Ivana i Mario postali su roditelji pet dječaka, braće koja bi, da nisu došla u njihov život, završila razdvojena. Naime, Centar za socijalni rad bio je spreman povjeriti ih u različite obitelji. Ivana i Mario nisu samo postali roditelji; oni su postali zaštitnici tih malih bića, čuvari njihove prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.

Dječaci su došli u njihovu obitelj sa svojim pričama, strahovima i potrebama, ali i sa snagom koju su nosili u sebi. Isprva su bili oprezni, uplašeni, često su skrivali svoje osjećaje, ne znajući što znači imati dom, ljubav, sigurnost. No Ivana i Mario nisu žurili. Bili su strpljivi, razumni, ispunjeni nježnošću, koja nije tražila ništa zauzvrat. 

- Prvi zajednički dani bili su puni sreće, ali i straha, nepoznatog, osluškivanja. I mi i djeca 'kliknuli' smo jedni s drugima na prvu i doslovno se zaljubili jedni u druge. Oni su htjeli mamu i tatu, a mi djecu. Tad nas vanjski svijet nije zanimao, postojali smo samo mi. Mazili smo se, družili, razgovarali, igrali. Sve je sjelo na svoje mjesto. Dečki su tad imali 11, 10, 9, 8 i 4 godine. 
Bilo je uspona i padova, trenutaka u kojima su se osjećali iscrpljeni, umorni, kad su se pitali hoće li moći podnijeti sve izazove koje roditeljstvo nosi, posebice u obitelji koju nisu mogli zamisliti prije samo nekoliko godina. No u srcu tih dječaka, u njihovim osmijesima i ponekad nespretnim pokušajima da iskažu zahvalnost, Ivana i Mario našli su odgovore na svoja pitanja. 

- Razdoblje puberteta je, primjerice, vrlo izazovno. Dečki, nasreću, nisu problematični, pa nema nekih većih problema, ali svaki novi dan donosi svoje, ponekad nam se čini da nema predaha. Puno je smijeha, šale, njihovih međusobnih malih svađa, ali sve je to normalno. Za obitelji poput naše specifično je stalno preispitivanje svega. Ako su tužni, ljuti ili neraspoloženi, uvijek se pitamo je li ih uznemirilo nešto iz prošlosti, je li ih netko podsjetio na nešto ili je to samo faza kroz koju prolaze - navode nam ovi posebni roditelji. 

Dodaju da u njihovu domu nema zabranjenih tema, razgovaraju o svemu. A kad izazovi postanu preveliki, ne libe se potražiti pomoć stručnjaka. 

- U prve dvije godine tražili smo pomoć psihologa i udruga. Oni su nam pomogli da mi pomognemo svojoj djeci. Danas je naš život bolji nego što smo mogli zamisliti. Dečki odrastaju u predivne mladiće. Još su školarci, ali vrijeme tako brzo leti da će i to brzo proći. Svaki je dan zanimljiv, nikad nam nije dosadno, uzbudljivo je i nikad ne znamo što nas čeka. Divno je gledati kako su jedan drugome postali potpora, kako se štite, dogovaraju... To je nešto što ne bi postojalo da su ih razdvojili - s osmijehom govore Ivana i Mario. 

Svojoj djeci nastoje usaditi osjećaj da vrijede, da su važni, dobri i posebni te da im nitko nema pravo reći drugačije. 

- Učimo ih da ne lažu, učimo ih da rade, učimo ih kako razgovarati jer se teško otvaraju. Učimo ih kako iskazati ljubav, emocije, učimo ih da je i ljutnja legitiman osjećaj, ali da je treba usmjeriti. Učimo ih da budu obazrivi i osjetljivi na potrebe drugih ljudi i da pomognu čovjeku u nevolji. Mi smo od njih naučili kako biti roditelji, kako se smijati, kako biti strpljiv, da život može biti lijep. Naučili smo kako ne brinuti o nebitnim stvarima. Naučili su nas da i mi vrijedimo kao roditelji, da smo hrabri, daju nam do znanja da su uz nas sigurni i da nam sve mogu reći - s nemalim ponosom govore ovi ljudi, koji su kroz roditeljstvo zaliječili rane na svojem srcu, ali su isto to učinili za svoju djecu. Ni jedni ni drugi ni trenutka nisu požalili što im je život ispisao upravo ovakvu priču.