Dok su čili i zdravi, dok mogu sve (ne mislim na skakanje iz aviona) ok. No, jednom kad ih izdaju noge, pamet, dupe, dom je idealno mjesto za našu starčad. Ništ
a im tamo ne fali. Suho, oprano, speglano. Briga i njega 24 sata. Neka me netko uvjeri da im je uz sve obaveze u stanju pružiti isto. Pri tom ne mislim na posjetu jednom mjesečno, ipak su to naši roditelji. Ali brigu koju im daje stručno osoblje, nismo to u stanju, priznao to netko ili ne.
Prikaži još ↓
Hiroo_Onoda
05.7.2019.
Odustani
Osoba koja radi, a doma ima jednog ili oba bolesna roditelja , nepokretna ili načeta demencijom, ne može se sa time sama adekvatno nositi. Imao sam takav sluča
j pa znam o čemu govorim. Osjećao sam potpunu nemoć kao i fizički i mentalni slom. Presvlačenje kreveta dva, tri, a nekad i više puta, neprekidno presvlačenje donjeg veša, neprekidno pranje posteljine, za par zalogaja hrane po sat i više vremena briga o psu . . . Mislio sam da nestajem i da neću doživjeti idući dan.
Prikaži još ↓
ja
japa2
17.10.2023.
Odustani
Ja bi ih nabio top a kamoli ne poslao u dom :d
Dk
Deaktivirani korisnik
09.7.2019.
Odustani
Moji majka i otac s se do prije par godina brinuli o mojoj baki,punih 11 god.Obolesnoj zeni,koja je i izrazito teska kao osoba.Sada je vec par godina u domu,i n
e mogu opsati koliko su se spasili,oboje.Niko ko to nije imao doma,i brinuo se o takvoj osobi,nema pojma sto je to i o cemu prica.Zato,da,volimo je i sada,cesto je posjecujemo svi,ona je nasa baka i majka moje majke,ali u domu dobiva svu potrebnu skrb i njegu,a moji roditelji konacno imaju opet svoj zivot nazad.
Prikaži još ↓
nn
nnjmkd
05.7.2019.
Odustani
Ja imam živog još oca, star je preko 80 godina, ali zdrav i vitalan. I za sada zbilja nema potrebe da ga šaljem bilo kuda. Ali, u slučaju nepokretnosti, demenci
je ili neke teške bolesti, sigurno bih ga smjestila u starački dom. Baš kao što smo suprug i ja rekli našem sinu da isto napravi sa nama. Dok god ćemo nas dvoje biti samostalni i moći voditi brigu o sebi, u redu. Ali slučaju bolesti, slobodno nek nas negdje smjesti.
Prikaži još ↓
Dk
Deaktivirani korisnik
09.7.2019.
Odustani
Kad smo bili djeca kolike su brige naši roditelji prošli sa nama! Kolike su noći probdjeli, koliko suza isplakali zbog naših problema, koliko puta neispavani i
iscrpljeni otišli na posao... Koliko se nasekirali zbog naših školskih problema, pubertetskih mušica, prvih nesretnih ljubavi...Sve su svoje za nas dali, odricali se, mijenjali svoje želje radi nas... Dali nam kruh u ruke, pomogli da se skrasimo, pričuvali unuke, pomogli financijski ako su mogli. A onda...dođe vrijeme kad više ne mogu. Kad ne mogu ne samo nama pomagati nego i samima sebi...A mi samo mislimo na to kako je NAMA teško, kako se neke naše željice ne mogu ispuniti, kako MI patimo jer su oni stari i bolesni, kako je nama nešto uskraćeno jer oni trebaju pažnju... Kroz mnoge generacije djeca su brinula za ostarjele roditelje. Sve su generacije bile u istoj kući. Unuci su učili o odnosima gledajući odnose u obitelji. I klapalo je.Da, ponekad je doista teško i fizički se ne može izdržati. Zato postoje hospiciji da se obitelj malo odmori, predahne. Ali, svoje najdraže trajno prepustiti 24 sata u ruke nepoznatih osoba, u njihovim posljednjim trenucima, trenucima boli ostaviti ih bez obitelji i domaćega okruženja samo zato da bismo mi mogli ispunjavati vlastite željice i željice svojih zdravih i sebičnih potomaka... Neka mi svatko oprosti, ali nema tu srca. Tempo suvremenog života i naši materijalistički prohtjevi učinili su od nas sebičnjake koji čine po svome, ali nas savjest izjede iznutra da ni ne primijetimo.
Prikaži još ↓
Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu 24sata te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona .
Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu 24sata te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona .