Kad smo bili djeca kolike su brige naši roditelji prošli sa nama! Kolike su noći probdjeli, koliko suza isplakali zbog naših problema, koliko puta neispavani i iscrpljeni otišli na posao... Koliko se nasekirali zbog naših školskih problema, pubertetskih mušica, prvih nesretnih ljubavi...Sve su svoje za nas dali, odricali se, mijenjali svoje želje radi nas... Dali nam kruh u ruke, pomogli da se skrasimo, pričuvali unuke, pomogli financijski ako su mogli. A onda...dođe vrijeme kad više ne mogu. Kad ne mogu ne samo nama pomagati nego i samima sebi...A mi samo mislimo na to kako je NAMA teško, kako se neke naše željice ne mogu ispuniti, kako MI patimo jer su oni stari i bolesni, kako je nama nešto uskraćeno jer oni trebaju pažnju... Kroz mnoge generacije djeca su brinula za ostarjele roditelje. Sve su generacije bile u istoj kući. Unuci su učili o odnosima gledajući odnose u obitelji. I klapalo je.Da, ponekad je doista teško i fizički se ne može izdržati. Zato postoje hospiciji da se obitelj malo odmori, predahne. Ali, svoje najdraže trajno prepustiti 24 sata u ruke nepoznatih osoba, u njihovim posljednjim trenucima, trenucima boli ostaviti ih bez obitelji i domaćega okruženja samo zato da bismo mi mogli ispunjavati vlastite željice i željice svojih zdravih i sebičnih potomaka... Neka mi svatko oprosti, ali nema tu srca. Tempo suvremenog života i naši materijalistički prohtjevi učinili su od nas sebičnjake koji čine po svome, ali nas savjest izjede iznutra da ni ne primijetimo.