'Strah me tridesete iako znam da je to u biti samo glupi broj'

Dvije i pol godine je dosta da sve riješim. To je 30 mjeseci. Mogu i tri puta biti trudna i roditi. To je OK. 

Ne, nisam bolesna, niti mi prijeti zatvorska kazna. Imam 27 i pol godina. I iz nekog razloga stalno sve mjerim s tim da ću za dvije i pol godine imati 30. Ne znam zašto je 30 toliko značajna godina. Možda si svi zvučimo kul i mlado kad imamo dvojku. Ta trojka te nekako totalno prebaci u drugu kategoriju.

Svi kad radimo planove u dvadesetima, uvijek imamo cilj postići nešto do te grozne 30-e godine. Sve u životu, od djece, karijere , ljubavnog života, sve to naguramo u kutiju s brojem 30 i nadamo se da će se do tada problemi i situacija riješiti. Onda pokuca 27 na vrata. 26 je još OK. 26 je još uvijek nekako blizu 20, ali je i bliže 30, ali nije blizu kao 27. Kad dođeš do 27, e onda već gori malo pod petama. Odjednom kreneš ispunjavati bullet journal, raditi excelice, na Pinterestu imaš 5 mapa s inspiracijom za organizaciju i bolji time management, dok mape tipa ‘’outfiti za izlazak’’ malo uzimaju zadnje sjedalo. Kile koje nisi uspjela skinuti do sada, kažu, još je teže skinuti kasnije, pa napokon počneš skidati i aplikacije za fitness, pokušavaš ugurati teretanu, razmišljaš o tome da možda postaneš vegan jer bi te to napokon natjeralo da ne jedeš 3 kile majoneze uz svaki obrok, uključujući i zelenu salatu.

Negdje sam pročitala da su otkrili način da ljudi prestanu stariti tako brzo, a stvar je u tome da nas DNK se raspolovi na pola negdje u 25 godini, i tu krene starenje i propadanje. Navodno imaju nekakav lijek da se taj DNK ne raspadne pa da do 40-ih izgledaš kao da ti je još uvijek 20. Ja sam prošla 25, moj DNK je otišao. Za mene nema spasa, za vas neke još uvijek ima. Zato glasajte za stranke koje podržavaju znanost…  Ako nemate para za face lifting i botox. 

Većina nas u srednjim dvadesetima u ormaru ima svoje prošle živote. Znate ono kad otvorite ormar i nemate što obući? To je zato što još imaš jaknu iz faze kad si brijala il brijao da si panker, traperice iz gotik faze, majice iz faze kad si htjela biti ozbiljnija, ali ti nije uspjelo, i sadašnje faze kad ti se ne da više filozofirati, ali ih ne možeš spojiti s modnim duhovima prošlosti. Pa pomisliš da je vrijeme da se promijeniš. Bit će to dobro za tebe. Malo se ošišaš promijeniš boju, riješiš se duhova i odeš si malo obnoviti garderobu. Ono, da ličiš na osobu kojoj nije bed dostojanstveno ostariti.

Faks skoro završila, ali jebiga, skoro ti je 30, hoćeš li uspjeti izgraditi karijeru do 30-e? Svi poslodavci traže 5 godina iskustva i da si doktor znanosti, znači negdje ćeš zagaziti već u tridesetu. I sve to radimo jer nas je u biti strah 40-e. Ono s 40 si već u penziji negdje u glavi. Direktor si firme i svog života, vjerojatno ti se u klubu svi obraćaju s teta, nosiš kostim odijelo. Evo, mog Charlesa nazivaju dedom… Čovjek ima 42 godine, al to je samo zato sto ja imam 27. Čim napunim 30, a on 45, bit ćemo OK. Oboje smo stari onda kao. Tako je nekako meni uvijek u glavi, iako znam ljude i u pedesetima koji nisu ni blizu svemu što sam ja opisala.

Ne znam zašto se svi toliko bojimo tih tridesetih. Kao da je neka smrtna bolest, kao da ispadaš iz igre kad pređeš tu trojku. Kad mi  frendovi na fejsu navrše 30, prođe me neka jeza. Kao da su sada odjednom nedostižni, na nekoj drugoj planeti. Totalno mi je jasno zašto ljudi u četrdesetima imaju krizu srednjih godina. 40-e su baš iste kao i dvadesete.

Pređeš tih 30 godina i skužiš da uopće nije grozno, da je isto kao kad si imala 19, i onda te malo strah 20-ih, isto kao što te bilo strah 30-ih, i onda kad navršiš 40, u biti poludiš jer je isto kao kad si imala 20 i onda ti počne ić na živce šta su te ograničavala tuđa mišljenja, i šta nisi živjela život punim plućima, i šta si se stalno bojala tih godina ispred sebe, koji su u biti samo jedan glupi broj koji ne znači ništa. I naravno da onda na primjer muške puca da kupe kabriolet…

Godine su u biti samo jedno veliko iščekivanje. Iscrpljujuće su. Sad s 27 više ne znam jel imam 26 ili 28 kad me netko pita. Ne veselim se rođendanima kao što sam se veselila prije. Kad napravim tulum izgubim pola godine života. Treba to sve očistit nakon svih, a poklone ti više nitko ne donosi. Kao umorna sam, kao očekuje se od mene da budem ozbiljnija, da priličim osobi u tridesetima, a ja ne želim. Ne želim priličiti osobi u tridesetima, šta je uopće osoba u tridesetima? Svi smo na samrti koliko god godina imali.

Kriza srednjih godina je ništa naspram krize koju doživiš u dvadesetima. Shvatiš da si jedno dijete koje u biti samo malo bolje naučilo kako da se ponaša u situacijama, ali i dalje se nisi ništa promijenio. Još uvijek si onaj tuntlek koji je tek izašao iz srednje i imaš lude snove. I u tridesetima i u četrdesetima to će uvijek biti tako… Ne trebam do tridesete imati vilu s bazenom niti voziti neki auto da bi se osjećala da sam ispunila svoju dužnost. Ne trebam biti u depresiji jer si s 30 godina ne mogu s crnom karticom kupiti cijeli Chanel dućan, ne trebaju mi stvari da bih se osjećala da sam uspjela doći do 30-e uspješno i spremno za mirovinu na Madagaskaru. Tridesete su ipak samo početak nečeg novog, možda početak pravog sazrijevanja, vrijeme kad shvatiš da si bio jako glup prošlih 30 godina, misleći da je uspjeh u životu samo hrpa materijalnih stvari i zadovoljan odraz u ogledalu.

I možda shvatiš da nisi jadna ako si solo i imaš 30 godina. I OK možda su se sve moje frendice zaručile nakon mene I udale prije mene, baš zato što se ne znam organizirati. Moja mi se frendica, koja danas slavi 30, nije javila na telefon da joj čestitam jer negdje plače i jede sladoled… Al evo za kraj… Ines, sretan ti trideseti rođendan i hvala ti što su me tvoje tridesete natjerale da napokon napišem kolumnu.