'Zašto smo otišli iz Hrvatske? Uhljebi se bave sami sa sobom'

Što nas je u Hrvatskoj smetalo? Od kuda da krenem? Hrpa uhljebljenih koje privatni sektor hrani da bi se igrao pasijans, visilo na a na slobodu pušta pedofile, ubojice... Političari koji se bave sami sa sobom, svojim foteljama. Branitelja i svih mogućih na Facebooku... Čast izuzecima jer se i takav mora naći da ipak odradi bar neki dio posla. Pravosuđe koje se bavi Medom, povlastica koje društvo treba platiti (vjerujem da će povrijeđeni sada komentirati kako su se borili za mene pa da odmah odgovorim da se za mene se borio moj otac koji nije tražio nikakve povlastice). Korupcija, vezisti pod tim mislim od veze za doktora, za vrtić.... Inače si uvijek zadnji poput nas. U svemu. I još ti se smiju. Nije da nismo imali vezu. Jednostavno ne želimo funkcionirati tako. Mogli bi nabrajati u nedogled. A ono najstrašnije je stanje uma Hrvata: 'Meni je dobro, nije se dogodilo meni, nemoj se s tim zamarati...' I onda shvatiš da ne želiš odgajati djecu u takvoj nezdravoj sredini i jednostavno odeš, pojasnila je Marijana koja se sa suprugom Goranom i dvoje djece otisnula iz Zagreba u močvarni irski grad, grad buntovnika kako povijest piše o Corku.

Šest godina žive ondje i kažu da uživaju.

- O odlasku smo razmišljali dugo, vagali za i protiv. Za Irsku smo se odlučili prvenstveno zbog jezika. Onda Cork jer taj dio Irske ima najviše sunčanih dana i nije tako velik kao Dublin. Iskreno, nije nam bilo toliko bitno gdje idemo, samo da odemo i da je obitelj zajedno. Nismo se posebno pripremali. Samo smo prikupili sve dokumente za koje smo mislili da će nam trebati i krenuli. Goran je otišao prvi, da nađe smještaj, posao, vrtić, školu.... Dvoje djece (u tom trenutku 2,5 i 4 godine) i ja stigli smo nakon tri mjeseca. - priča Marijana.

DEMOGRAFSKA OBMANA 'U Hrvatsku se više se nećemo vratiti, samo želimo bolji život'

Kako ljudi ovdje vole reći, njima nije bilo nužno da napuste zemlju jer su bili poduzetnici i pristojno su zarađivali za naše uvjete.

U Irskoj žive od jedne plaće

- Mi smo mogli živjeti od toga što smo zaradili, no problem je bila naplata. Posla ima i previše ako poslije ne tražiš da se faktura plati - nasmijano će Marijana. U Irskoj žive samo od Gordanove plaće, a bolje im je nego s dvije hrvatske.

-  Suprug radi u struci kao Landscape gardener, a ja sam home carer, ili kućanica po našem. Ovdje su vrtići skupi pa većina plaće ode na vrtiće, babysitterice itd. Posao se nađe brzo, pogotovo ako imaš iskustva i znaš raditi. Smještaj je već druga priča. Jako je teško naći pristojan smještaj po pristojnoj cijeni. Potražnja je ogromna tako da se nagledaš svačega po pretjeranim cijenama. Ali i to se na kraju završi i onda si na konju - kaže Marijana. I oni primjećuju kako je u Irskoj sve više Hrvata.

TADO JURIĆ: 'IMAMO EFEKT LAVINE' 'Ljudi iz Hrvatske ne bježe od siromaštva, nego od nepravde'

- Sve više čujemo hrvatski po trgovinama, kafićima... ali ne pratimo to baš previše. Dosta ih dođe, ali se i vraćaju. Pogotovo mlađi. Oni s djecom ostaju - pojasnila. Svoje slobodno vrijeme uglavnom koriste za druženje s prijateljima.

Druže se s Hrvatima

- Tu se družimo s tri obitelji. Obuhvatili smo cijelu Hrvatsku: Zagrepčani, Slavonci i Dalmatinci i super nam je. Rođendani, vikendi, praznici... Plaže (samo za sunčanje), izleti, roštiljanje, ponekad pub... S djecom često posjećujemo muzeje i razna događanja po Corku i okolici. U Hrvatskoj smo si mogli priuštiti manji dio toga - priča Marijana.

Život van granica za njih nosi samo jednu manu no i ta je premostiva.

OSTAJEMO I BEZ MEDICINARA 'Otišla sam jer su kod nas svi natječaji za poslove naštimani'

- Mana napuštanja zemlje je definitivno obitelj i prijatelji koji ostaju u Hrvatskoj, iako je u današnje vrijeme lakše uz internet i sve mobilne aplikacije. Čak se i kavica s mamom popije. Sve ostalo, što se nas tiče, je prednost - dodala je.

A koliko ih prihvaćaju kao tuđince u svojoj zemlji pojašnjava.

- Irci su ljubazni, srdačni, veseli, pristojni... Znate li koju riječ irska beba prvo izgovori? Sorry! Imaju stav da su i oni uvijek iseljavali i bili prihvaćeni tako da se i oni tako ponašaju prema svojim doseljenicima. Nikad nismo doživjeli ružnu riječ ili pogled. Uvijek će pozdraviti, započeti razgovor, pomoći ako mogu - priča s vidnim oduševljenjem.

Škola je raj za djecu

Posebno hvali ondje obrazovanje i pristup djeci.

- Ovo je raj za djecu. Preschool počinje od 3. godine. Tu se tri sata dnevno kroz igru ući abeceda, brojevi, geometrija. U školu se kreće od 4,5 do 6 godina, po izboru roditelja. Obično je to 4,5 godina jer se mamama više ne da biti doma. Škola traje od 8.50 sati do 13.30 za niže razrede, a do 14.30 za više. Sve je posvećeno djeci, njihovoj sreći i zadovoljstvu. U početku ih se ne opterećuje puno da zavole školu. Zadaća ne smije trajati duže od 10 minuta, a završi se i u 5 minuta. Sve je puno kvačica, smajlića, pohvala i kad je dobro i kad nije. Škole imaju i 'support teachere' koji tijekom sata pomažu djeci kojoj nešto zapne od jezika, matematike nadalje - rekla je.

BJEŽE IZ HRVATSKE Istina o iseljavanju: Još pola milijuna ljudi moglo bi otići

A što posebno kod obrazovanja upada u oči kaže:

- Sjećate li se da li vas je ikad ravnatelj/ica dočekala ujutro pred školom da vas pozdravi? Zvuči nestvarno. Naša ravnateljica svako jutro otvara vrata škole, bilo sunce ili kiša, i nekoliko stotina djece pozdravi s osmijehom kako koji prođe pokraj nje. Ovdje se djeca igraju vani, druže, idu na bezbroj rođendana. To se može i financijski izdržati jer kako su nas Irci uputili, poklanja se neka sitnica ili novci od 5 do 10 eura. Sve više od toga roditelji vrate natrag u kuverti. Dodatnih aktivnosti ne možeš niti nabrojati. Od znanosti, umjetnosti, sporta.. - opisala je.

Dječji doplatak dobivaju svi - 140 eura

Nešto što je u Hrvatskoj nezamislivo i za što vam treba nekoliko dana, više vrata i tko zna koliko papira, ondje se vi ne morate toga ni sjetiti.

- Dječji doplatak se daje za svako dijete bez obzira na primanja i iznosi 140 eura po djetetu. Ne mora se tražiti već država na adresu pošalje formulare čim se djeca prijave kod doktora. Isplaćuju se i zaostaci ako je neki roditelj stigao prije djece i počeo raditi. Odnos prema radu je u većini "kako ćemo, lako ćemo". Nigdje se njima ne žuri, a na kraju posao se opet napravi pa i koji dan kasnije. Nama je to bio šok jer u Zagrebu je uvijek neka žurba, rokovi, pet poslova moraš obaviti u isto vrijeme... Radnik se cijeni jer ga trebaju. Na razgovoru na posao o plaći se razgovara i pregovara ovisno o znanju i iskustvu. Povišicu možeš tražiti već i nakon 2-3 tjedna ako smatraš da ju zaslužuješ a u većini slučajeva poslodavci i sami dignu plaću ako su zadovoljni. U usporedbi s hrvatskim poslodavcima su i pretolerantni. Prednost daju starijima i iskusnijima ( mislim na one 40+ godina). Imati obitelj i djecu je za irskog poslodavca prednost jer smatra da si ozbiljniji i da mu nećeš sutra ne doći na posao. Svaki prekovremeni se plaća - objasnila je.

S tolikim oduševljenjem pričaju o Irskoj da je teško pomisliti da će se vratiti u rodni kraj. 

'Kako stvari stoje, nećemo se vratiti'

- Nikad ne reci nikad. Kako stvari sada stoje mislimo da nećemo jer ne želimo. Preveliki dio života smo se trudili uzalud, slušali prazne priče... Sada opet krećemo ispočetka i predobro nam je da bi se vratili. Klinci uživaju. Ovdje imaju perspektivu. Bar im nećemo morati objašnjavati tko je u kojoj stranci i kako je sin/kći uhljeba baš idealan kandidat na natječaju za posao jer je genetski predodređen, da je onaj koji je dobio posao možda lošiji ali je dijete branitelja pa ima veća prava... A stvari se neće promijeniti jer je previše onih kojima ovakvo stanje odgovara - rekla je te na kraju zaključila:

- Hrvatska ima prirodne ljepote ( vjerojatno ne još dugo), a Irska ima sve ostalo plus prirodne ljepote. Hrvatska ima javne bilježnike, Irski policajac lupi pečat i stavi potpis da je kopija vjerna originalu - besplatno.... Tu nema nepotrebne birokracije, nisu čuli za inspekcije, ne kažnjava se za svaku sitnicu. Nitko ni ne spominje politiku. A sve funkcionira...

Kad posjete obitelj u Zagreb šokiraju se cijenama u trgovinama

Kupite nekoliko prehrambenih artikala za djecu i tup 300 kuna. Šok smo doživjeli - priča Gordan, 

- Ondje imate tri vrste poreza na hranu. Za djecu je 0, na npr. kekse 13 posto, a na kekse s čokoladom 22 posto. To se jako osjeti na novčaniku - pojasnio je.