Marija se panično bojala pčela zbog nezgode u djetinjstvu koja je umalo završila tragično, a danas je među najboljim pčelarkama u Hrvatskoj čiji je med dobio brojna priznanja
PČELARKA IZ REPAŠA
'Pčele su moj život, a skoro su me ubile - imala sam više stotina uboda po cijelom tijelu'
Krenula sam u prvi razred osnovne škole i sa grupicom vršnjaka sam se igrala na livadi blizu košnica. Pjevali smo i skakutali unaokolo. Stariji sumještanin nam je prišao i rekao da uzmemo šibe i njima lupamo po košnicama pa ćemo još ljepše pjevati, i mi smo ga poslušali. Pčele su izletjele i nasrnule na nas te su nas izbole. Svi su bili u redu, osim mene - priča Marija Volarić (61) iz Repaša kraj Koprivnice.
POGLEDAJTE MARIJINU PRIČU:
Pokretanje videa...
01:40
Prisjeća se kako je imala više stotina uboda po cijelom tijelu, zbog oteklina je jedva disala i roditelji su je hitno odvezli liječniku. Ondje je dobila lijekove i stanje se smirilo, a kaže kako se od svega oporavljala oko tjedan dana.
- Tada sam rekla da više u životu ne želim vidjeti pčelu i panično sam ih se bojala. Liječnik je rekao da smo stigli u zadnji čas jer je situacija mogla završiti tragično, a napomenuo mi je i da, ukoliko me opet ubode pčela, više mi neće moći pomoći. Dobro sam to upamtila i od tada sam ih se klonila, a nježila bih se čim sam čula zujanje. Prebrodila sam školu, zaposlila se i udala. Radila sam u Podravci u pogonu na mesnim konzervama, a suprug je radio u Hrvatskim cestama - nastavlja Marija dodajući kako ima sina i kćer koji su sad već odrasli, a i ponosna je baka dvije unučice.
- Moj suprug Mijo odrastao je sa pčelama i bavio se njima dok je bio dijete, no dobro je znao moju situaciju i nije ih ni spominjao. I onda je te 1981. godine rekao da idemo prijatelju u Bjelovar, kao u posjet. Podružili smo se, ali nikako krenuti kući. Bilo mi je već čudno kako je pao mrak, a mi još nismo otišli. Konačno smo ustali od stola, sjeli u auto, i tad sam začula zujanje. Prepala sam se i počela paničariti, a suprug mi je mrtav hladan rekao da je kupio pčele - priča Marija dodajući kako je ostala u potpunom šoku, a put od Bjelovara do Repaša nikad joj se nije činio duži.
Pitala je supruga kako je to mogao učiniti znajući za njezinu situaciju, no on je uporno tvrdio da ima svu opremu i potrebno znanje jer je pomagao i prijateljima oko pčelinjaka, te da on jamči da je sigurna i da je niti jedna neće ubosti.
- Nisam znala da smo mi u Bjelovaru toliko dugo čekali jer su za to vrijeme njegovi prijatelji utovarivali košnice. Kupio je pet košnica i meni je sve to skupa bilo užasno. Kad smo se vratili doma, sljedećeg dana mi je rekao da se obučem i uzmem dimilicu kako bih mu pomagala oko pčela. Jedva me nagovorio, nekako sam se ohrabrila i krenula dimiti dok je on radio sa pčelama, no iznenada mi je rekao neka sve ostavim i odem u kuću jer mu ne pomažem. Tek kad je skinuo šešir, vidjela sam da mu je lice potpuno crno. Vidjeli su mu se samo zubi, jer sam ja u strahu dimila svuda uokolo osim ondje gdje je trebalo - smije se Marija pojašnjavajući kako su joj trebale dobre dvije godine asistiranja kako bi konačno premostila strah koji je osjećala.
Ni sama ne zna kako, ali ohrabrila se i shvatila da su pčele dobroćudna bića koja ne napadaju bez razloga te da sa njima treba znati.
- A onda je suprug rekao da uzmemo još koju košnicu više. Najprije smo proizvodili med samo za nas, no u međuvremenu smo oboje ostali bez posla i kao tehnološki višak smo dobili otkaze, pa smo se u potpunosti posvetili pčelarstvu i otvorili OPG. U najboljim danima smo imali pet kamiona sa 500 košnica i proizvodili tonu i 200 kila meda po jednom kamionu. Danas je situacija puno teža jer pčele nemaju što jesti pa je i meda manje, tako da imamo oko 250 košnica i proizvodimo jedva 800 kila meda po kamionu - žali se Marija dodajući kako je stanje sve lošije unazad osam godina.
- Meda jednostavno nema. U ožujku je bilo toplo, no početkom travnja kad počinje sezona bio je onaj veliki mraz koji je uništio bagrem, tako da ništa. A inače radimo vrhunski med i bili smo državni šampioni od 2010. do 2016. godine te dobili brojne nagrade na državnom natjecanju, međunarodnom i županijskom ocjenjivanju. Tako smo na državnom ocjenjivanju dobili četiri kristalne zdjele, osam zlatnih žlica i tri srebrne žlice, a na međunarodnom i županijskom ocjenjivanju smo uz šampionski pehar dobili 31 zlatnu medalju, šest srebrnih i pet pehara - ponosna je Marija.
Kaže da je posao prilično zahtjevan i težak jer nema blagdana ni neradnih dana, svaki dan su sa pčelama i brinu o njima, a tijekom ljeta po najvećim vrućinama moraju nositi zaštitna odijela. Priznaje ipak kako se trud isplati kad dobije najviše ocjene za svoj med i tad osjeća ponos te zaboravi na sve nedaće.
- Sad već dugo nemam straha od pčela, a bilo je situacija da su me pošteno izbole. Iskreno, kad se umorim u pčelinjaku, legnem na pod kamiona i čekam da pčelice zazuje i tad lijepo usnem. Nema ljepšeg zvuka. Sa njima treba znati. I danas me znaju izbosti, recimo kad ih pustimo na prvu pašu na polja repice. Cijelu zimu su zatvorene i budu jako ljute tada. Ili kad se selimo. Na mjestu uboda bude oteklina, ali splasne i sve je u redu. Ne znam zašto sam u djetinjstvu imala tako strašnu reakciju, ali nije se ponovila, a pčelice su drage i ništa im ne zamjeram - priča Marija dodajući kako joj je draže raditi sa pčelama nego sa ljudima, a kada bi mogla birati karijeru, opet bi izabrala pčele.
- Da nisam imala to teško iskustvo u djetinjstvu, vjerojatno bih na sve gledala puno drugačije i ne bih imala takav strah. No to se sve, eto, promijenilo, i danas radim posao koji nisam ni sanjala da ću raditi. Jako me veseli i radit ću dokle god budem mogla - zaključila je naša sugovornica.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
