Radim svoj posao 61 godinu i ne bih ga mijenjao ni za što

Jedno od obilježja modernog tržišta rada jest činjenica da više ne postoje radna mjesta na kojima se radi cijeli radni vijek, već je uobičajeno tijekom života promjeniti u prosjeku 3, 4 ili čak 5 poslova. No, ovog tjedna vam donosimo nešto drugačiju priču. Priču o čovjeku koji se istim poslom bavi više od 60 godina, te koji je sa svojim obrtom uspio proći kroz razne izazove i - opstati. Kako je biti urar u dobu kada se sve, uključujući i same satove mijenja, saznajte u nastavku. 

Urarska radnja Lebarović, locirana u Maksimirskoj ulici jedna je od najstarijih u Zagrebu. Lebarovići su poznati po činjenici da su upravo oni zaduženi za održavanje tristotinjak gradskih i crkvenih satova u raznim hrvatskim gradovima, a posebno je zanimljivo kako danas radnju vodi predstavnik čak šeste generacije urara Lebarovića, sin našeg sugovornika Zlatka - Dalibor Lebarović.  Usprkos godinama, gospodin Zlatko još uvijek radi, makar je, kako sam kaže „u debeloj penziji“.  

Kako i kada je nastala vaša urarska radnja? 

Sve je počelo 7. siječnja 1947. kada je moj tata, Simeon Lebarović, otvorio svoju urarsku radnju. Ja sam tada imao samo 11 godina. Prije toga je on bio pomoćnik urara Schniedlingera. Moj tata izučio je zanat za urara, zlatara, optičara i gravera jer se to u ono doba moralo znati, no u svojoj radnji tata je vodio samo urarski i zlatarski zanat.  Zanimljivo je da je u vrijeme kada je sve počelo Maksimirska je bila drugačija nego danas, puna tesara, kovača, i sličnih obrta. 

Tek 20 godina kasnije on se prestao baviti zlatarskim zanatom jer je jednostavno puno više posla imao kao urar. Tako da i ja osobno znam dosta o zlatarstvu, ali se ni ja, kao i moj otac, nisam time stigao baviti jer je urarstvo tražilo više truda i posla. Bilo je bitno odabrati i držati se toga. Važno je naglasiti kako se naša radnja nalazi na istom mjestu od 1947. pa sve do danas. 

Kako ste se vi odlučili za karijeru urara odnosno obrtnika i kada ste počeli raditi?

1951. sam počeo izučavati zanat. Pazite, i ostao sam na ovom istom radnom mjestu sve do danas. To vam je...61 godina. Vođenje samog obrta preuzeo sam 1978. kada sam imao 42 godine. I tako sam to gurao i vodio. Ja sam bio 5 generacija urara, a Dalibor, moj sin, je 6 generacija urara. Dalibor se rodio 1972. i budući da su radnja i stan spojeni skupa, Dalibor je više vremena provodio u radnji. Kao mali dečko od 7 godina već je počeo raditi na tokarskom stroju. I naravno, i on je urar.

Danas praktički više ne postoje radna mjesta na kojima se radi cijeli radni vijek, pa se nameće pitanje: kako je to raditi u istoj struci i na istom radnom mjestu zapravo cijeli život?

Nekad razmišljam da se nisam možda malo "zeznuo" što sam ostao u istoj struci i mučio se čitav život. Ima jedan problem što se tiče obrtnika, a samim time i urara. Mi smo ovaj posao godinama razvijali, a tijekom godina se i tehnologija razvijala. Sada kretati baviti se time je veliki problem. Zagrebu je potrebno i opstati će svega jedan ili dva urara, jer ako kupiš sat od deset ili petnaest tisuća kuna (ili eura), kada se pokvari – naravno – ne bacaš ga u smeće. Daješ ga na popravak i stoga će ipak netko od urara opstati. No velika promjena jest: današnji urari više ne mogu bez kompjutera. Sve je danas na diskovima, cd-ima, danas više nema papira i starih nacrta. Kako bi urar danas rastavio novi sat on prvo mora saznati kako je taj sat napravljen, stvari su se mijenjale. Danas su dizajni drukčiji, svaki sat je drukčiji. Novi urari imaju nove izazove, a mi smo razvili svoju priču i tehnologiju i bavimo se najviše javnim satovima. No, iako se uvijek se puno radilo, nikad nisam našao nešto što bi mi se više sviđalo od urarstva i to je to.

Kako je krenula priča po kojoj ste danas možda i najpoznatiji – održavanje velikih javnih satova? 

1953. smo preuzeli prvi gradski sat na Kvaternikovom trgu od dotadašnjeg urara – Mate Barača. Te satove je postavio urar Mirko Novak, koji je imao radionicu u Ilici 24. On je te satove uvezao iz Austrije, od jedne poznate bečke tvornice. Ti satovi su isti kao i bečki, jer je Zagreb tada jako stremio da bude jednak Beču. Čak su dali izliti i nove stupove na trgu bana Jelačića po uzoru na tadašnje bečke satove. Možemo reći da su oni vrlo „bečkog“ izgleda. 

Zahvaljujući vašem dugogodišnjem iskustvu što ste sve primjetili - u čemu je razlika između nekadašnjeg obrtništva i urarstva i današnjih uvjeta?

Sve se mijenja. Danas naprimjer, za nauljiti satni mehanizam postoji čak devet različitih vrsta ulja, a prije 30 godina se koristilo najviše tri vrste ulja i to je bilo jednostavnije. Tehnologija je napredovala i dosta se toga promijenilo. Stoga danas i urari moraju ići na dodatna školovanja i obrazovanja, primjerice na edukacije koje traju po 14 dana u inozemstvo, jer se mora stalno učiti. Jednostavno - potrebno se je prilagoditi.

Neki obrti odlaze, a drugi dolaze, no određeni opstaju na zahtjevnom tržištu usprkos svim iskušenjima. Nemoguće je primijetiti kako neke priče zaslužuju biti ispričane, ako ništa, barem kao pouka za neke buduće generacije, a priča gospodina Lebarovića pokazuje kako se uz dovoljno truda i ponešto sreće moguće održati. Što budućnost nosi, ostaje za vidjeti, ali nadamo se kako će za obrtnike ona, barem djelomično, biti bolja.