Bili smo velika obitelj i bilo je jako veselo. Zato teško pada ova tišina pod stare dane. Ali nismo samo bez djece. Nema ovdje više nikoga, govore Lukende iz Gračaca
Zemlja staraca: Od Slavonije do Like sela i mjesta su prazna
Tuga je to velika, prevelika. Imaš ih sve, a nemaš ni jednoga. Znam da su morali otići, ali naša srca su ostala prazna.
Rekao nam je to Božo Lukenda (79) iz Gračaca. U rukama je stiskao metalne okvire sa slikama svojih najdražih. Na jednoj je slici i on, nasmiješen i svečano odjeven. Ponosan. Ženio mu se unuk Darko. Božo tad nije imao pojma da ga uskoro više neće vidjeti i da će mu tek povremeno čuti glas preko telefona. Baš kao i ostatku svoje obitelji. Darko je prije dvije godine odselio u Njemačku. Baš kao i Božin sin Željko. Nadao se Božo da će bar Mato ostati, ali otišao je i on. I to u Švedsku. Supruga Ana (82) i on, ostali su potpuno sami u ionako praznom Gračacu, u samotnoj, južnoj Lici.
- Što mislite, kako je to kad imate 21 unuče i čak desetero praunučadi, a nikad ih ne vidite? - čuo se očaj u Aninu glasu. Nisam imala utješni odgovor. Božo je samo nijemo gledao u slike. U dnu okvira na kojem mu je sin Mato, umetnute su male sličice kakve se rade za putovnice. Brojni unuci i praunuci na njima, natiskani su jedni iza drugih u premalom okviru.
>>>>Specijal Demografska obmana
- Jako mi fale. Ma ne morate to uopće pitati. Sve bih dao da ih sad okupim, ovdje u dvorištu i da svi uglas pričamo kao nekad - govori Božo, od uzbuđenja se neprestano dižući i sjedajući na drveni stolac u dvorištu obiteljske kuće. Sinovi su mu, kaže, radili svi na gradilištima u Lici, ali i drugim dijelovima Hrvatske, međutim plaća im je bila premala. Potom su, nevoljko će Božo, jedan po jedan otišli raditi vani i jedan drugome nalaziti poslove. Sinovi su sa sobom poveli i svoje supruge i djecu.
- Žene su im uglavnom doma i brinu o djeci, a oni i dalje rade na baušteli, ali bar dobro zarađuju sad - otkrio je starac. Ana kima glavom. Koliko god joj je teško, kaže, najvažnije joj je da su svi dobro zbrinuti, da rade i da su sretni.
- MI smo vam ovdje doselili prije 25 godina iz Kaknja. Tu smo našli svoj mir i podigli djecu. Bili smo velika obitelj i bilo je jako veselo kod nas. Zato nam sad i pada teško ova tišina pod stare dane. Ali nismo samo bez djece. Nema ovdje više nikog. Evo, pogledajte, kakav je ovo kraj. Ni susjeda ni psa u blizini, svi odoše - govori Ana rukom pokazujući uokolo, na jedva negdje poneku kućicu i prostrane livade. To je Naselje 2, a postoji i jedinica. Iz ta dva naselja u Gračacu otišlo je najviše stanovnika u zadnje tri godine. Glavom bez obzira pobjegli su i iz Ličkog Osika koji je sablasno prazan. Fasade zgrada tamo su još izrešetane, hotel oronuo, ljudi jedva da ima.
Prema riječima Nataše Turbić, načelnice Gračaca koji spada pod Zadarsku županiju, ali je zemljopisno u Lici, iz njega je od 2015. do danas otišlo oko 800 ljudi. - Da, velika je to brojka. Čim se moglo otići vani bez vize i radne dozvole, ljudi su, naravno iskoristili priliku. Najviše ih je otišlo u Njemačku i Austriju, a nešto manje u Švedsku, potom u Irsku. Prvo bi otišli muškarci, a onda su za sobom povukli i ostatak obitelji. U Gračacu gotovo da nema nikog kome bar neki rođak ili prijatelj nije otišao raditi vani. Radi se uglavnom o ljudima koji su radili na terenu, odnosno građevinskim radnicima. Jedino što tješi u cijeloj ovoj priči je to što se taj trend iseljavanja u zadnjih godinu dana prilično zaustavio. Razlog su jedna tvornica i pilana u neposrednoj blizini, točnije u Udbini, pa dosta njih tamo odlazi raditi. U Gračacu dobro funkcionira i kompletna javna služba, od vatrogasaca, policije, škola, Fine...većina ljudi tu radi - objasnila je načelnica Turbić. Odlučili smo još malo obići Gračac i istražiti tko je otišao, a tko se tek sprema. Nije bilo teško. Nekoliko metara dalje od Bože s početka priče, živi Anđeo Andrić (76). Prije tri godine, sin Ante (37) mu je otišao u Njemačku. Sa sobom je poveo suprugu te kćerke Evu (13) i Luciju (11).
- Moj je sin ovdje radio kao profesionalni vozač velikih kamiona, teškaša. Cijelu Europu sam proputovao s njim. E, to su bila vremena. Uvijek bi mi rekao: “Ajde, ćaća, idi sa mnom, lakše ćemo skupa putovati.” Kasnije je prešao u šumariju. To je radio dvije, tri godine, ne znam točno. Ali jako dobro znam sljedeće: znao bi raditi po 320 sati tjedno za plaću od 9000 kuna. Uskoro više nije tako mogao živjeti i prehraniti obitelj. Prije tri godine ukazala mu se prilika da ode u Njemačku i otišli su. Tamo sad radi na betonarama i vozi kamion mikser. Dobro zarađuje i sretan je - pohvalio se Anđeo. Ipak, kaže, jako mu nedostaju unuke. S njima se, priznaje, zna čuti i po dva, tri puta na dan. - Evo jučer su me zvale i pitaju hoću li ih primiti kad dođu sad za ljetne praznike. Zezaju me malo jer dobro znaju da ne samo da ću ih primiti, nego ih nikad ne bi ni puštao da odu - smije se ponosni djed. Ostavili smo ga zamišljenog, ali sretnog u svojim mislima o skorom susretu s najmilijima. Krenuli smo na sjeveroistok. Za oko 45 minuta stigli smo u Lički Osik. U kafiću smo upoznali Nenada Šarića (62). Bio je sa svojim sinom (23). Primili su nas prijateljski za svoj stol. Mi smo, kažu, rijetki gosti u ovom pustom kraju, a čašica razgovora je uvije dobrodošla. Nenadov sin nam odmah prizna kako su mi gotovo svi prijatelji koje je imao, u zadnjih par godina otišli u Njemačku u Stuttgart i München, u austrijski Linz te u irski Dublin.
- Ja sam ostao jer sam jedan od rijetkih iz svoje generacije koji ima stalan i dobar posao. Radim u jednom hotelu na recepciji i imam prosječnu plaću. S tim sam zadovoljan. Prijatelji koji su otišli vani često mi se javljaju i kažu da su zadovoljni. Najviše ih muči skupoća iznajmljivanja stanova, ali sve ostalo im paše. Kažu mi da tamo mijenjaju poslove kao čarape jer ih je užasno lako naći. Ono što meni najteže pada je kada mi kažu da nema šanse da se vrate - rekao je mladić. Njegov otac Nenad sretan je što se ne mora odvajati od sina za sad, ali i on negoduje nad situacijom u njihovu kraju. - Čuo sam da je odavde odselilo oko 500 ljudi u zadnjih godinu dana. To je velika brojka ako znamo da u Ličkom Osiku živi ukupno oko 2000 ljudi. U ovoj tvornici preko puta, a to je bila vojna tvornica nekad je radilo 2000 ljudi. Dolazili su s po pet autobusa na posao iz svih krajeva. Mjesto je bilo živo. Ovo je bilo najuređenije naselje u bivšoj državi. Imali smo kino, samački dom, školu, hotel - s nostalgijom će Nenad. Njegov sin koji radi u turizmu kaže da stranci jedva za njih znaju.
- Ma oni samo nalete ako su gužve na cestama pa prisilno moraju odmoriti. Kad dođu, sami priznaju da nikad za ovaj kraj nisu čuli - govori Nenadov sin. Na kraju nam kažu da se ovdje kuće prodaju u bescjenje, ali da čak ni tu situaciju nitko ne želi iskoristiti. U kuće na prodaju i sami smo se uvjerili prilikom prolaska kroz Liku. Na svakoj drugoj praznoj kući je broj mobitela uz oglas da se prodaje. Tko bi ovdje htio živjeti čak i da je besplatno, pitaju se obojica. - Susjed prodaje dobar auto za 200 eura jer odlazi u Njemačku, a nitko ga ne želi kupiti - smije se Nenad. Baš kao i u Lici, slična situacija je i u Slavoniji. Selo Vrhovina, nedaleko Slavonskog Broda na području Općine Garčin, koje je samo prije petnaestak godina imalo oko 300 stanovnika, danas je poluprazno. - Žalosno je, izađem iz dvorišta i nikoga nema da ga pozovem da popijemo rakiju, nemam s kime popiti čašu vina niti mu pokloniti bocu. Nedostaju nam ljudi, mladi odlaze, najmanje je osam obitelji uglavnom mladih s djecom otišlo iz sela, a koliko vidim još neki se spremaju otići – rekao je Stjepan Vuković iz Vrhovina. S njim se složio i susjed Đuro.
- Najžalosnije je što odlaze mlade obitelji koje se neće vratiti. Samo da se ljudima da 5000 kuna plaće, nitko ne bi otišao, naravno i da imaju perspektivu za svoju djecu. Ovako, političari su sebi “nabili” sramotno velike plaće, a od običnog čovjeka traže da radi za 2000 do 2500 kuna plaće i da bude zadovoljan, ma nemoj – rekao je Đuro Vuković (75), umirovljenik koji živi od 1600 kuna mirovine. Dodaje kako je Vrhovina nekad bila bogato selo, a danas je nemaju niti jedinu trgovinu mješovitom robom.
- Zar nisu mogli dati nekome bez kune naknade da imamo trgovinu, a ne da kao zadnji jadnici moramo ići do udaljenih sela po osnovne životne namirnice. I to je ono što je mnoge navelo da se isele, bojim se da će toga biti još više. Kada mi stari pomremo, ovdje nikoga više neće biti. U Vrhovinu se ovih dana uglavnom dolazi kada netko umre, u svatove se ne dolazi jer se nema tko ženiti i udavati. Djece skoro i da nema, jer su otišli sa svojim roditeljima negdje daleko - kaže Đuro.
Svi se slažu da je njihovo selo raj na zemlji, ali kažu što im to vrijedi kada je u njemu sve manje ljudi. - Možda sam ja posljednja budala koja se odlučila da posadi nove površine pod vinogradom. Imam vina, ne prodajem ga, uglavnom poklonim, ali više ni to nemamo kome. Da samo vidite kako je nedjeljom ovdje tužno. Nikoga nema ni za pjesmu ni za kolo. Svakog dana čujem kako se netko sprema otići, oni koji imaju djecu školske dobi čekaju kraj školske godine, a oni koji imaju predškolsku djecu planiraju otići kako bi im djeca krenula u školu u novoj sredini - rekao je Stjepan. Utihnula su i polja oko Vrhovine, nekada su ovo doba brujali kombajni i traktori, jer je sezona žetve, toga više nema ili je se rijetko događa.