Lyliane Fournier, majka nestalog vukovarskog branitelja Jean-Michela Nicoliera iz Francuske, doselila se u Hrvatsku. Smjestila se u Karlovcu. Želi biti što bliže sinu i neće ga, sve dok može, prestati tražiti
'Želim umrijeti u zemlji u kojoj mi je poginuo sin, biti mu blizu'
. Liježem noću s njim u mislima, gledam njegove slike. Budim se isto tako. Za mene je on uvijek bio obični francuski dječačić, ali Hrvatima, i meni sad, moj sin je istinski heroj.
Priča nam to glasom punim ponosa i sjete Lyliane Fournier (74), majka vukovarskog branitelja Jean-Michela Nicoliera ili Francuza, kako su ga zvali njegovi suborci.
Prošlo je 28 godina od pada Vukovara. Mnogi su odvedeni iz bolnice na Ovčaru. Mučeni, a na kraju ubijeni. Među njima i uvijek nasmijani Francuz. Njegova majka još traži njegovo tijelo.
'Svijeću mu mogu zapaliti samo na Ovčari'
- Svake godine, kad se približava obljetnica pada Vukovara, to mi je velika tuga - kaže Lyliane dok joj suze naviru na oči. Prelistava Jean-Michelove fotografije iz djetinjstva.
- Prošlo je toliko godina, a ja još ne znam gdje je tijelo mojega sina. Svijeću mu mogu zapaliti samo na Ovčari. No velika su mi utjeha ljudi. Osim silne tuge, meni je svaki 18. studeni i radost. Radosna sam kad vidim toliko ljudi koji me podupiru kad dođem u Vukovar, a onda još toliko ljudi koji su voljeli Jean-Michela - kaže Lyliane.
Dok gleda njegove fotografije iz djetinjstva, prisjeća se kakav je bio. Njegovi suborci pamte ga kao neustrašivog, hrabrog vojnika koji je, kako je i sam rekao, s njima i Vukovarom bio i u dobru i u zlu. Lyliane ga pamti isto takvog.
- Bio je jako zreo i kad je bio dijete. Htio je biti pisac. I u školi i kasnije uvijek je volio pomagati. Pogotovo slabijima. Uvijek je bio na njihovoj strani, osjećao je potrebu da ih mora zaštititi. Tako je bilo i s Hrvatskom - prisjeća se Jean-Michelova majka.
U proljeće 1991. Jean-Michel je često u novinama i na televiziji pronalazio vijesti o ratu u Hrvatskoj. To ga je mučilo i tištilo, a majka je s njim puno razgovarala. Kako je radila u gradskom poglavarstvu u francuskom gradu Vesoulu, skupljala je novine, kupila čak i kartu tadašnje Jugoslavije.
Jednoga dana Jean-Michel joj je priopćio kako je odlučio otići u Hrvatsku.
'Odlazim u Hrvatsku i ništa neće promijeniti tu odluku'
- U to vrijeme je radio u Švicarskoj. Došao je malo na vikend i taj put je došao do mene na posao. Rekao mi je da odlazi. Pomislila sam da se vraća u Švicarsku. Rekao mi je da odlazi u Hrvatsku i da ništa neće promijeniti njegovu odluku. Želio je da što prije dođemo kući spakirati kofere. Tako je puno pričao o tome, ali nikad nisam vjerovala da će otići - tužno govori Jean-Michelova majka. Tog dana ga je otpratila do perona. Rastanak je bio emotivan, a Lyliane ga i danas pamti.
- Dala sam mu križ da ga nosi uz sebe, da ga čuva gdje god ode. Nazvao me sutradan čim je stigao u Zagreb. Tek tad mi je priopćio da je odlučio otići na front. Nakon toga je otišao u Mejaško Selo i pridružio se HOS-ovim snagama - objašnjava Lyliane.
Nije bila sretna tom njegovom odlukom. Međutim, Jean-Michel ju je uvjeravao kako želi pisati, biti u centru događaja. Sa sobom je ponio i fotoaparat te svoj dnevnik, koji je godinama svakodnevno vodio.
- Dok je bio u Mejaškom Selu, bila sam donekle mirna. Ali kako se sve više pisalo o tome u francuskim medijima, nakon dva mjeseca počela sam strahovati da će to sve loše završiti. Nazvao me i rekao da odlazi u Vukovar. Govorila sam mu da prestane, da je sad dosta, da se vrati. Šutjeli smo oboje, s obje strane telefonske žice vladao je muk - zastaje Lyliane dok steže maramicu u rukama. Zastane, na trenutak sklopi oči, udahne pa nastavi:
- Pitao me sjećam li se kako sam ga učila kad je bio mali. Kako sam ga savjetovala da mora ići do kraja bez obzira na cijenu. Rekao mi je da svi idu u Vukovar. I svi su išli kao jedan. Nitko nije odbio ići, pa ni on nije želio odbiti. Čvrsto je to odlučio - s mukom se prisjeća Lyliane. Sa sinom se čula nekoliko puta tijekom njegovih dana u Vukovaru. Upozoravao ju je da ljudi u tom gradu koji krvari trebaju pomoć, da i ona pokuša pomoći kako i koliko može. Zadnji put su se čuli 6. listopada 1991.
Zadnji razgovor: 'Rekao mi je - Vukovar je klaonica'
- Plakao je. Moj hrabri i neustrašiv sin kroz suze mi je prepričavao što se sve oko njega događa. Govorio je da je to katastrofa, klaonica. Molio me opet da alarmiram međunarodnu zajednicu. Kroz suze mi je pričao da je grad u okruženju. I to je bio naš zadnji razgovor. Nakon toga ništa više nisam znala. Nikad više nisam čula sinov glas - govori Lyliane dok joj se oči pune suzama.
Novosti o Jean-Michelu saznala je tek kad ju je nazvala francuska novinarka koja je u bolnici, u zadnjim satima njegova života, intervjuirala Jean-Michela. Bio je ranjen, u plavom ogrtaču i s osmijehom koji, kaže njegova majka, nikad nije skidao s lica.
- Nazvala me jer je Jean-Michelu obećala da će me nazvati. Do tada nisam znala ništa o njemu. Tek tad sam saznala da je ranjen i da je završio u bolnici. Ta novinarka mi je tad ispričala da je situacija u Vukovaru sve gora. Rekla mi je da će sutradan, 19. studenog, otići u bolnicu. No u bolnici tad više nije bilo nikoga. Bila je prazna - spušta Lyliane pogled pun suza, sklapa ruke i nastavlja.
- Saznala sam tek kasnije što se sve zbilo. Kako se to odvilo. Kad izgubite dijete, to je užasno. Ne možete se nikako oporaviti od toga. I to kad znate u kakvim uvjetima su ga ubili. Nas dvoje smo imali savršen odnos. Moj sin je još uz mene i zauvijek će biti. Osjećam to, ne mogu to sakriti. Njegov osmijeh je uvijek tu, u dubini moje duše - tiho niže ova tužna majka. Period sinova nestanka bio joj najgori u životu. Znala je da joj je sin mrtav, a nije znala gdje mu je tijelo.
'Svakim danom sve mi više nedostaje'
- Svi smo u Francuskoj čuli o Vukovaru, znali smo da se nešto strašno dogodilo, a mojega sina nema. Volim ga toliko puno i uvijek ću ga tražiti. Uvijek ću ga braniti, neću dopustiti da ga itko kritizira. Nikad se nisam oporavila od njegova nestanka. Umro je, ali je i nestao. Ne mogu mu ni svijeću na grobu zapaliti - priča uplakana žena. Svjesna je da je to bio Jean-Michelov izbor. Ali još je svjesnija da joj svakim danom sve više nedostaje i da sve ove godine nema mira ni spokoja. Iz Francuske se preselila u Hrvatsku, u zemlju za koju je njezin sin položio svoj život.
- Htio je ostati tu, u Hrvatskoj, živjeti u miru. Njega više nema, ali ja sam došla. Živim san svojega sina. Nadam se da ću ga živjeti što dulje, sve dok me Onaj odozgo ne pozove k sebi. Ali ovdje ću umrijeti. Želim biti blizu sinu. Želim umrijeti u zemlji za koju je on dao svoj život. Hrvatska je sad moja domovina - s ponosom u glasu kaže Lyliane.
U Hrvatskoj je, kaže, izgubila sina, ali stekla novu obitelj. Tu se doselio i drugi sin Paul, upoznala je Jean-Michelove suborce, HOS-ova zapovjednika Damira Radnića, Hervéa Rousseaua koji pomaže Lyliane da komunicira s ljudima, jer hrvatski još nije u potpunosti naučila. Jean Michelove suborce smatra svojim sinovima. Tako ih i oslovljava, tako ih i osjeća. Puno vremena provodi informirajući se o Domovinskom ratu, nestalima, počinjenim zločinima...
'Iskreno, ne vjerujem da ću ikad pronaći posmrtne ostatke svojega sina'
- Prije osam godina prvi sam put došla u Hrvatsku. Išla sam na Pantovčak po priznanje za Jean-Michela.
Posjetila sam tad prvi put i Vukovar. Zapalila sam svijeću za svojega Jean-Michela i sve stradale na Ovčari. Puno ljudi mi je prilazilo, grlili su me, kroz suze nešto govorili. Nisam razumjela puno, ali pogledi su sve govorili. Upoznala sam tad i silovane žene. Žrtva mojega sina nije jedina žrtva Vukovara. Treba znati i pričati o svemu što se događalo u tom gradu. O ubijanju, mučenju, zlostavljanju, silovanju, o svim zločinima, o svim nestalima - kaže Lyliane i priznaje da gubi nadu, ali će se boriti do kraja.
- Ne da gubim nadu, nego sam je nakon 28 godina skroz izgubila. Iskreno, ne vjerujem da ću ikad pronaći posmrtne ostatke svojega sina. Svaka godina koja prolazi sve je teža i teža. Pokušavam se uvjeriti u suprotno. Jedno je sigurno, borit ću se do kraja, neću nikad odustati. Do svojeg posljednjeg daha ja ću se boriti da nađem Jean-Michela, a borit ću se da se nađu i posmrtni ostaci svih nestalih. Od završetka rata previše je pasivnosti u politici, ali zadnjih godina je ipak nešto bolje. Dobro surađujem s ministrom branitelja Tomom Medvedom i načelnikom Uprave kriminalističke policije Antoniom Gerovcem po tom pitanju. Međutim, nade više nemam - zaključuje Lyliane.