Zoran i Mario bili su maloljetni mladići kada su se odlučili braniti grad. Prošli su strašne strahote i iživljavanja 1991. na području Vukovara
'Mislili su da sam mrtav pa su me pokopali. Dok sam se vratio kući, majka mi je umrla od tuge'
Zoran i Mario u srpnju 1991. imali su svega 17 godina. Tek golobradi mladići htjeli su samo jedno, pomoći u obrani Vukovara. Deset dana su stajali ispred MUP-a i molili da im daju oružje. Jedan im je čovjek dao uniforme, ali ostalo su mogli dobiti tek uz potpis roditelja.
- I što ćemo sada? Uvjerili smo nekako roditelje da nećemo ići na liniju. Mi nismo mislili da ćemo izginuti, da će to neko pucati na nas, da će to netko nas ubiti, da idemo nešto osvajat - ispričao je branitelj i radni vojni invalid Mario Uglješić u prilogu HRT-a.
Već tada su ih iz policije upozorili da ovo nije igra i da su oni 90 posto mrtvi.
- Ako je već 90 posto, neka mi napiše da sam ja 100 posto mrtav - nadovezao se Zoran Šorli, ratni vojni invalid i pripadnik HOS-a.
Sjećaju se mirisa baruta i straha oko Cerića, 33 godine kasnije. Tamo su ih i razdvojili.
- Četiri bombe su bačene, a poslije su izlili bačvu nafte i zapalili. Kada je tenk zapucao, ta se vatra raširila po podrumu. I vikali su "ustaše izlazite van ili ćemo vas sve pobiti". Nisu nas ubili, ali su zato ove kolege stavili jedan na drugog i pregazili tenkom, kazao je Šorli.
Troje ljudi je preživjelo, završili su u logoru u Begejci. Prošli su mučenja, a Zoran se sjeća da je samo htio preživjeti.
- Tukli su s čim god su htjeli, rukama, nogama, letvama. U prostorijama gdje je spavala vojska tu sam ja morao čistiti krevete i svaki krevet poljubiti tri puta i pjevati krevetu. Krevetu čudna spravo pozdravljam te zdravo zdravo - prisjetio se Zoran.
U logoru je dočekao punoljetnost, a nakon razmjene zarobljenika u Slavonskom Šamcu, odjurio je kući.
- Brat je došao na prozor gdje sam ja lupao i on je pitao tko je, a ja sam rekao Zoran, a on je rekao "Zoran je mrtav" i nitko mi nije htio otvarati, ja ne zna što se događa i kažem daj mi ključ što je vama i ja kad sam ušao u kuću oni su svi problijedili, međutim ja pitam gdje je mama, oni kažu umrla, a ja kažem kako. Oni mi kažu ti si sahranjen, ja kažem kako sahranjen. Meni je mama od tuge umrla 17.11.a ja sam se vratio u prosincu - ispričao je Zoran.
I za Marijevog brata je obitelj mislila da je mrtav.
- Ja sam ušao u kuću vidim slavlje neko, pitam što je bilo, što se događa, kažu mi "došao Željko", ja kažem kakav Željko? Ja sam ga vidio mrtvog i on je bio u kupatilu ja sam probio vrata i on je bio tamo. Oboje su živi majke mi - prisjetio se Uglješić, također HOS-ovac.