Francuski reporteri ušli su u vukovarsku bolnicu nekoliko sati nego što će ranjenici biti odvedeni na Ovčaru. Jean-Michel se nasmiješio gledajući u kameru, odjeven u plavi bolnički ogrtač, rekao je: "Klaonica, klaonica..."
NASMIJEŠEN IŠAO U SMRT
Jean-Michel jedan je od heroja Vukovara: 'To je bila klaonica'
Čitanje članka:
7
min
Velika mi je čast da sam tu danas. Puno se priča o mom sinu, ali ne smijemo zaboraviti da ima 1800 nestalih. Dobili smo puno lažnih informacija o našem sinu, ali ništa nije istina. Dok budem mogla ja ću dolaziti u Vukovar tražiti ga, rekla je mama Jean Michel Nicoliera na obljetnici pada grada.
Lyliane Fournier 33 godine traga za sinom koji je iz Francuske otišao braniti Vukovar. Nestao je nakon pada grada. Bio je u bolnici, odvezli su ga na Ovčaru, ali njegove posmrtne ostatke do danas nisu pronašli.
POGLEDAJTE VIDEO:
- Listopad i studeni posebno su teški. Čim dođe jesen, obavije me tuga. Ali meni je tuga svaki dan - ispričala nam je Lyliane prije tri godine. Na malenoj polici u domu čuva njegove slike, a među slikama figurice vukovarskog vodotornja, križa na Dunavu, vučedolske golubice, krunica...
Ona već 11 godina živi u Hrvatskoj, u Karlovcu. Tu je uz drugog sina Paula i suborce njenoga sina koji su joj velika podrška i utjeha.
U podrumu vukovarske bolnice
Tada 25-godišnji Jean Michel bezbrižan je život u Francuskoj zamijenio prvim linijama bojišta u Vukovaru. Mučili su ga i tukli zajedno sa Sinišom Glavaševićem i onda pogubili.
Francuski reporteri ušli su u vukovarsku bolnicu nekoliko sati nego što će ranjenici biti odvedeni na Ovčaru. Jean-Michel se nasmiješio gledajući u kameru, odjeven u plavi bolnički ogrtač, rekao je: 'Klaonica, to je bila klaonica'...
'Više puta su mi predložili da izađem iz grada i vratim se u Francusku, ali ja sam ostao. U Vukovar sam došao kao dragovoljac. Mislim da im trebam pomoći. Vukovar je moj izbor, i u dobru i u zlu', riječi su Nicoliera zauvijek zabilježene na toj snimci iz podruma vukovarske bolnice: 'Izgubio sam previše prijatelja, vidio sam previše ljudi kako plaču, previše patnje...'. Njegovi ostaci nikad nisu nađeni.
Njega je ondje uočila pariška reporterka Agnes Vahramian, intervjuirala ga i snimila, ni ne sluteći da će mučki biti pogubljen samo nekoliko sati kasnije. Kad ga je pitala kako bi još opisao sve što je u Vukovaru preživio, 25-godišnjak joj je odgovorio na francuskom:
'Klaonica, to je bila klaonica...'. Mladi je Francuz, svjedoče njegovi suborci, bio izrazito vedar i optimističan čovjek, ratnik iznimne hrabrosti, koji svoj zarazan osmijeh nije skidao s lica ni kad je znao da ga čeka strašna smrt.
Mučili su ga i tukli, a onda ga izvukli polumrtvog i pogubili u noći na 21. studenoga, na Ovčari, svjedočio je tada preživjeli Vukovarac Dragutin Berghofer. Ime Francuza tek je 2011. upisano u registar svih onih koji su branili Hrvatsku, što je sramotno.
Njegovo tijelo do danas nije identificirano. Imao je 48 kila kad su ga ubili.
Majka liježe noću s njim u mislima
- Gledam njegove slike. Liježem noću s njim u mislima. Budim se isto tako. Svijeću mu mogu zapaliti samo na Ovčari - rekla nam je Lyliane 2021. godine. Pitali smo je kakav je bio kao dječak jer ga njegovi suborci pamte kao neustrašivog, hrabrog vojnika koji je, kako je i sam rekao, s njima i Vukovarom bio i u dobru i u zlu.
- I kao dijete je bio isti takav. Bio je jako zreo. Htio je biti pisac. I u školi i kasnije uvijek je volio pomagati. Pogotovo slabijima. Uvijek je bio na njihovoj strani, osjećao je potrebu da ih mora zaštititi. Tako je bilo i s Hrvatskom - prisjetila se majka. Odrastao je u malenom francuskom gradu Vesoulu. U proljeće 1991. počeo je sve više pratiti događanja u bivšoj Jugoslaviji. Gledao je vijesti, čitao novine. Sve da pronađe bilo što o ratu u Hrvatskoj. To ga je mučilo i tištilo, a majka je, kako nam je rekla, s njim puno razgovarala o tome. Kako je radila u gradskom poglavarstvu, skupljala je novine, a kupila mu je i kartu tadašnje države.
'Nisam vjerovala da će otići u Vukovar'
Jean-Michel joj je jednog dana rekao da odlazi - u Hrvatsku.
- Radio je tada u Švicarskoj. Došao je malo na vikend i taj put je došao do mene na posao. Rekao mi je da odlazi. Pomislila sam da se vraća u Švicarsku. Rekao mi je da odlazi u Hrvatsku i da ništa neće promijeniti njegovu odluku. Želio je da što prije dođemo kući spakirati kofere. Tako je puno pričao o tome, ali nikada nisam vjerovala ni pomislila da će otići u Hrvatsku - otkrila nam je Lyliane. Njihov rastanak je bio emotivan, a Lyliane ga i danas pamti.
- Sa sobom je ponio dnevnik koji je svakodnevno vodio i u njemu zapisivao sve što vidi. Uzeo je i fotoaparat. Dala sam mu križ da ga nosi uz sebe, da ga čuva gdje god ode. Sutradan je stigao u Zagreb i nazvao me. Tek tad mi je rekao da je odlučio otići na front. Nisam bila sretna, šokirao me. Molila sam ga, ali uvjeravao me kako samo želi pisati, biti u centru događaja - tužno je ispričala Lylianne. Jean-Michel se s još dvojicom mladića iz Hrvatske prijavio u HOS, a potom su otišli u Mejaško Selo.
- Dok je bio u Mejaškom Selu, bila sam donekle mirna. Ali kako su sve više i francuski mediji pisali o ratu u Hrvatskoj, počela sam strahovati da će sve loše završiti. Prošla su dva mjeseca. Jednog dana me nazvao i rekao mi da odlazi u Vukovar. Govorila sam mu da prestane. Da je sada dosta te igre, da se vrati kući. On je šutio. Onda sam zašutjela i ja. Oboje smo šutjeli. S obje strane telefonske žice vladao je muk - bolno je rekla.
Čula se telefonski sa sinom, plakao je
- Pitao me sjećam li se kako sam ga učila kad je bio mali. Kako sam ga savjetovala da mora ići do kraja bez obzira na cijenu. Rekao mi je da svi idu u Vukovar. I svi su išli kao jedan. Nitko nije odbio ići pa ni on nije želio odbiti. Čvrsto je odlučio - s mukom se prisjetila Lyliane. Dok je Jean-Michel bio u Vukovaru, čuli su se telefonski nekoliko puta. Molio ju je da upozori francuske vlasti i međunarodnu zajednicu na strahote u Vukovaru.
- Nazvao me, sjećam se. Bilo je to 6. listopada. Plakao je. Moj hrabri i neustrašivi sin kroz suze mi je prepričavao što je sve vidio i gdje je sve prošao. Govorio mi je da je to katastrofa, klaonica... Molio me opet da alarmiram sve koje mogu. Grcajući u suzama mi je govorio da je grad u okruženju. Nisam tada shvaćala da zadnji put razgovaram sa svojim sinom. Nikad ga više nisam čula - izustila je tužna majka prije tri godine.
Više od mjesec dana o sinu nije čula niti riječi. Neizvjesnost ju je uništavala, ali nije znala kome se obratiti, što napraviti. U Francuskoj su bili gluhi na njene riječi. U međuvremenu je Jean-Michel ranjen i završio je u vukovarskoj bolnici. Bili su to zadnji sati njegova života. Stajao je u hodniku bolnice u plavom ogrtaču i s osmijehom koji, rekla je njegova majka, ni u najcrnjim danima nije skidao s lica...
Telefonski poziv francuske novinarke
- Nazvala me novinarka iz bolnice jer je Jean-Michelu obećala da će me nazvati. Do tada nisam znala ništa o njemu. Tek tad sam saznala da je ranjen i da je završio u bolnici. Ta novinarka mi je tad ispričala da je situacija u Vukovaru sve gora. Rekla mi je da će opet ići u bolnicu - ispričala nam je Lyliane brišući suze.
Nažalost, kada se novinarka vratila u bolnicu, ona je već bila prazna. Veselin Šljivančanin, JNA i četnici su ispraznili bolnicu. Mnogi pacijenti, osoblje i branitelji su završili na Ovčari. Među njima i Jean-Michel.
- Saznala sam tek kasnije što se sve zbilo. Kako se to odvilo. Prate me te priče. Noćna mora. Kad izgubite dijete, to je užasno. Ne možete se nikako oporaviti od toga. I to kad znate u kakvim uvjetima su ga ubili. Moj sin je u mome srcu, osjećam da je uz mene. I zauvijek će biti. Osjećam to, ne mogu sakriti. Njegov osmijeh je uvijek tu, u dubini moje duše - rekla je. Kaže kako su u Francuskoj svi čitali o Vukovaru i zgražali se. Ona je samo željela znati što joj je sa sinom.
'Nikada neću odustati od Jean-Michela'
- Uvijek ću ga tražiti. Nisam se oporavila niti ću se oporaviti od njegova nestanka. Ne mogu mu ni svijeću na grobu zapaliti. To me ubija. Iskreno, više ni ne vjerujem da ću ikad pronaći posmrtne ostatke svojega sina. Svaka godina koja prolazi sve je teža i teža. Pokušavam se uvjeriti u suprotno, ali teško. Jedno je sigurno, a to je da neću odustati dok sam živa. Nade nemam, ali tražit ću svojeg sina i borit ću se da se nađu svih nestali. Od završetka rata previše je pasivnosti u politici, ali zadnjih godina je ipak nešto bolje - bolno je rekla majka. Zbog svega je odlučila živjeti u Hrvatskoj.
- To su njegovi suborci. Oni su moji sinovi. Tako ih osjećam. Svi mi pomažu, tu su za mene. Oni su mi velika utjeha. Čini me radosnom kada vidim da toliko puno ljudi voli Jean-Michela. On je za mene uvijek bio francuski dječačić, ali za njih i Hrvatsku je on heroj - zaključila je tužna majka.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
