Na Kosovu je situacija opet eskalirala. Kosovska policija upala je prije par dana na sjever zemlje. Odnos Beograda i Prištine u potpunom je kaosu. U ovom feljtonu prisjetit ćemo se sukoba od prije 20 godina
FELJTON: RAT NA KOSOVU
Viknuo je 'Nitko ne sme da vas bije' i krvoproliće je započelo...
Rat na Kosovu krajem '90-ih dolazi kao posljednji u nizu ratova započetim raspadom SFRJ. Slobodan Milošević je 1989. održao govor na Gazimestanu prilikom proslave 600 godina Kosovske bitke i poručio kosovskim Srbima: 'Opet smo pred bitkama i u bitkama. One nisu oružane, mada ni takve još nisu isključene.' Deset godina kasnije rat na Kosovu bio je posljednji rat u koji je bila uključena Srbija i kraj Miloševićeve vladavine u Srbiji. Stoga se često spominje da je 'Na Kosovu sve započelo, na Kosovu je sve i završilo'. Prvi feljton govori o tome kako je Kosovo godinama čekalo i pokušavalo postat ravnopravno i neovisno od Srbije.
Na Kosovu je za vrijeme SFRJ, kao jednoj od dvije jugoslovenske pokrajine, dvojezičnost bila uvjet pri zapošljavanju u javnim djelatnostima. Albanci su imali status jugoslavenske narodnosti, ali ne i naroda. To je značilo da nisu mogli imati svoju republiku i pravo na odcjepljenje.
Kako objašnjava engleski povjesničar i politolog Noel Malcolm cijeli jugoslavenski federalni sustav, koje je komunističko vodstvo osnovalo u Jajcu 1943. bio je takav da su republike entiteti 'naroda', a ne 'narodnosti'. 'Narod' je potencijalno državotvorna jedinica i stoga zadržava pravo secesije ako formira republiku u federaciji.
'Narodnost' je, s druge strane, bila raseljeni dio naroda čiji glavni dio živi negdje drugdje. Kosovski Albanci bili su 'narodnost' jer je albanski 'narod' imao svoju državu u Albaniji, a isto je vrijedilo za vojvođanske Mađare.
Ovo je bio jedan argument zašto Kosovo nije moglo dobiti status republike. Drugi, kako navodi Malcolm, je bio strah da bi se republika Kosovo mogla odcijepiti od Jugoslavije i pripojiti Albaniji. Koliko je ta opcija uopće bila prihvaćena među kosovskim Albancima, teško je procijeniti.
Kosovo kao najsiromašnija regija u Jugoslaviji imala je većinsko albansko stanovništvo (1981. oko 77 posto), uglavnom muslimana, s natalitetom puno većim od Srba.
Razina nezaposlenosti bila je najviša u zemlji - službeno je bilo 67 tisuća nezaposlenih, a neki podaci govore da je stvarni broj bio i 250 tisuća. To je značilo da je od 1,2 milijuna stanovnika njih samo 178.000 bilo zaposleno u svim vrstama državnih poduzeća. Također, postojala je ozbiljna etnička neravnoteža - Srbi i Crnogorci, koji su činili oko 15 posto stanovništva, držali su 30 posto radnih mjesta.
Željeli su postati sedma republika
Jugoslavija je bila svjesna ekonomskih problema na Kosovu koje je imalo status nedovoljno razvijene regije. Zato je novac iz drugih krajeva upućivan na Kosovo kako bi se ubrzao razvoj. Planirano je da će se od 1981. do 1986. Kosovo razvijati čak 60 posto brže od jugoslavenskog prosjeka. No, činjenica je da su Kosovari živjeli puno lošije u odnosu na druge u Jugoslaviji, a osjećaj da zaostaju u ekonomskom smislu samo je dopunjen osjećajem da su i politički neravnopravni s drugim narodima u zemlji.
Albanci su tražili da Kosovo postane sedma republika, ravnopravna s ostalima i potpuno neovisna od Srbije. U tom ozračju su 11. ožujka 1981. izbili prosvjedi na Sveučilištu u Prištini. Činilo se da se radi tek o socijalnim prosvjedima.
No, nakon 15 dana i običan narod je već bio na ulicama.
Prosvjedi su izbili na dan kada je Štafeta mladosti stizala u Prištinu. Parole na ulici više nisu bile socijalne, već prije svega političke, kao primjerice: 'Kosovo Republika', 'Mi smo Albanci, ne Jugoslaveni'.
Pobuna ugušena u krvi
Pobuna se uskoro proširila na rudare i ostale radnike u svim kosovskim gradovima. Stanje je nalikovalo građanskom ratu. Automobili, prozori, izlozi mnogih škola, trafika i kuća bili su razbijeni. Uvedeno je izvanredno stanje na cijelom Kosovu, a od republika je zatraženo da pošalju svoje specijalne policijske jedinice. Pobuna je ugušena u krvi.
Službeni podaci govorili su o devet mrtvih prosvjednika i jednom policajcu te o 257 teško ozlijeđenih, no neslužbena brojka mrtvih dosezala je i tisuću.
Albanski nacionalisti su i nakon sloma demonstracija pružali jak otpor i nastavili svoje djelovanje još nekoliko godina. Uhićeno je više od dvije tisuće Albanaca, a zatvorske kazne varirale su od jednog mjeseca do 15 godina. Prema analizi koju je 1986. napravio beogradski list NIN, čak 1200 ljudi dobilo je veće zatvorske kazne, dok je njih 3000 poslano u zatvor na najviše tri mjeseca.
Ovi događaji pokrenuli su lavinu srpskog nacionalizma. Stanje u pokrajini nije se popravljalo, a mržnja između dvaju naroda samo se više produbila. Pokazat će se kako su ovi nemiri bili tek početak dugotrajnih sukoba na Kosovu, koji će voditi raspadu Jugoslavije i nastaviti se nakon raspada sve do današnjeg dana.
Ukinuli im autonomiju, a proteste slomili silom
Usponom Slobodana Miloševića na vlast krajem '80-ih godina i njegov poklik pred masom okupljenih Srba na Kosovu polju 1987. 'Nitko ne sme da vas bije' doprinio je još većem ujedinjenju kosovskih Srba, a njega iz komunističkog vođe pretvorio u nacionalističkog. Gomila na ulicama Srbije skandirala je 'Slobo, Slobo'. Skovana je suvremena krilatica za okupljanje Srba.
Dvije godine poslije održana je politička manifestacija na Gazimestanu nedaleko Prištine kad je Milošević poručio kosovskim Srbima: 'Opet smo pred bitkama i u bitkama. One nisu oružane, mada ni takve još nisu isključene.'
Milošević je uskoro u potpunosti preuzeo vlast te ustavnim amandmanima ukinuo autonomiju Kosova. Srpski teror nad Albancima je postao još žešći. Žestoki albanski protesti i demonstracije poslije ukidanja autonomije Kosova, slomljeni su policijskom silom.
Jedna od prvih mjera Beograda je bila onemogućavanje pristupa sveučilišta Prištine albanskim studentima. Svi albanski profesori viših škola su otpušteni. Od kolovoza 1991. nije više bilo albanskih profesora u javnom školskom sustavu.
Srpskoj policiji dozvoljeno je zadržati Albance tri dana u zatvoru bez ikakvih optužbi, te zatvoriti bilo koga na dva mjeseca ako je optužen zbog 'vrijeđanja domoljubnih osjećaja' Srba. Službeni jezik više nije bio albanski i srpski, nego samo srpski.
Mediji na albanskom su potisnuti. Albanska televizija i radio emisije su zabranjene.
Oko 123.000 albanskih radnika je 1990. dobilo otkaze sa svojih radnih mjesta u vladi, medijima, bolnicama...
Zavladala je opća nezaposlenost i Albanci su se počeli masovno iseljavati izvan Kosova kako bi našli poslove u inozemstvu. Preko 75 tisuća albanskih obitelji 1995. nije imalo nijednog zaposlenog člana. Svi preostali zaposlenici prisiljavani su potpisati izjavu o 'vjernosti Srbiji'.
Početak oružanih sukoba
Albanci su, nezadovoljni i frustrirani, smatrali da su postali građani „drugog reda“ u svojoj vlastitoj pokrajini u kojoj su činili većinsko stanovništvo, tako da je otpor prema Beogradu postajao sve jači. Počele su se javljati skupine ljudi koje su zagovarale oružani sukob. I oni i narod htjeli su samo jedno - odcjepljenje od Srbije i nezavisnost Kosova.
Međunarodna zajednica ignorirala je problem Kosova prije i poslije Daytonskog sporazuma kojim je završen rat u Bosni i Hercegovini. Daytonski je sporazum ojačao i položaj Miloševića na unutrašnjem i međunarodnom planu. Srbija je mogla ostvariti potpuni i legitimni suverenitet nad Kosovom. Međunarodna zajednica priznala je njene granice, uključujući i Kosovo kao njezin sastavni dio.
U jesen 1997., albanski studenti započeli su demonstracije. Zahtijevali su da im se omogući preuzimanje fakulteta i školovanje van sistema Srbije. MUP Srbije je brutalno razbio demonstracije.
Na sceni se u isto vrijeme pojavljuje do tada nepoznata paravojna formacija - Oslobodilačka vojska Kosova (OVK), organizirana i financirana od albanske političke emigracije.
Prvi put u javnost izlazi 1996. godine sa samo jednim ciljem - neovisno Kosovo. Ona 1997. započinje oružane napade na predstavnike srbijanskog režima na Kosovu, na srpsku vojsku i policiju. Naoružani automatskim oružjem i tromblonskim minama, započinju seriju koordiniranih napada na patrole i isturene policijske stanice.
U zasjedi nedaleko od Srbice u Drenici krajem siječnja 1998. ubijena su dva, a ranjena četiri policajca. Napadače je predvodio osnivač i vođa OVK-a Adem Jašari (33) iz obližnjih Donjih Prekaza.
Dva mjeseca kasnije srpske snage sigurnosti upadaju u Jašarijevo selo. To što je tada učinjeno smatra se početkom rata na Kosovu.
Pokretanje videa...
02:16
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
