Ubili je četnici: 'Obećala sam majci da ću je pokopati u grobnicu. Sad to mogu učiniti'

Bio je 7. srpnja 1991. godine. Četnici u, tad već okupiranoj Tenji pljačkali su kuće Hrvata koji su u zadnji čas izašli iz sela shvativši da ne mogu nadvladati jako naoružane lokalne Srbe i vojsku JNA. Ipak, u nekoliko hrvatskih kuća ostali su starci koji nisu željeli napustiti svoj dom misleći da su u njemu sigurni, jer su do tada živjeli u miru sa susjedima Srbima.

Pogledajte video: Mnogi još traže svoje najmilije

Pokretanje videa...

01:16

gdje su srce, ruke i kosa mojeg sina? | Video: 24sata/pixsell

Muškarci koje je dobro znala

Marija Cerenko baš je došla od susjede u čijem se podrumu skrivala preko noći i krenula nahraniti stoku, kad su u dvorište ušli naoružani Srbi i rekli joj da mora poći s njima. Uperili su joj pušku u leđa i natjerali da hoda ispred njih.

Bili su to muškarci koje je dobro znala, koji su se s njezinom kćeri igrali na ulici dok su bili mali. Odveli su je u centar sela, u dvoranu koja je služila za kino predstave. Već na ulazu vidjela je sumještane koje poznaje.

Trenutak prije nego što će ući u tu dvoranu, za koju će kasnije otkriti da je logor, sasvim je tajno ostao zabilježen fotoaparatom časnih sestara koje su također ostale u selu i shvatile što se događa. Kroz malu rupu na roletni svog prozora koji je gledao baš prema kino dvorani u tajnosti su fotografirale dovođenje civila i četnike koji su ih privodili.

NESTAO 1991. U DARUVARU Nema ga 30 godina: Kći mi je kroz jecaje govorila 'Mama, ne sjećam se kako tata izgleda'

Dokaz stravičnog zločina

To je ujedno i posljednja fotografija Marije koju je njena kći Ivka dobila nakon rata, a od onih koji su čudom preživjeli ta privođenja saznala je i što se s njom kasnije dogodilo. To je i dokaz strašnog zločina za koji krivaca još nema.

Ivka je od te 1991. godine tragala za svojom majkom.

NIJE ODUSTAJAO DO KRAJA Sina kojeg su ubili četnici tražio je preko trideset godina. Ali nije ga pronašao. Preminuo je...

Sad, 31 godinu poslije, obitelji su konačno otkrile gdje su posmrtni ostaci njihovih najmilijih. Njihove su kosti DNK analizom s više od 99 posto potvrdile da se radi o tim ljudima, a obitelji su na identifikaciji prepoznali odjeću, nakit i zube svojih ubijenih roditelja i braće.

- Istovremeno sam ljuta, ogorčena, tužna, sretna. Ipak sam našla mamu, čiji grob već 30 godina stoji prazan. A uvijek mi je govorila: 'Kad umrem, nemoj me zakopati u zemlju, nego u grobnicu'. I ja sam joj obećala da neću. Bojala sam se sve ove godine da neću moći ispuniti to jedino obećanje koje je tražila - kroz suze kaže Ivka Trajković (79), kći Marije Cerenko, čije je tijelo ekshumirano u prosincu prošle godine na bobotskom mrciništu, s ostalim nestalim Tenjcima.

U toj masovnoj grobnici bio je i otac Josipa Valentića.

- Brat i ja jedva smo nagovorili mamu, tetku i tetka da ih izvučemo iz okupiranog sela preko polja. Tata, stric Ivan i neki susjedi nisu htjeli otići. Nismo im mogli dokazati da će biti u velikoj opasnosti. Toga dana u podne Tenja je u potpunosti zatvorena. Većina kuća bila je napuštena. U našu kuću su ušli moji susjedi Srbi, sve redom moji školski prijatelji. Na pitanje gdje je otac, njihov je odgovor bio: 'Tu je on negdje, oko kuće'. To je tako potrajalo neko vrijeme, da bi krajem srpnja sestra nazvala svog prijatelja Srbina i pitala ga za oca, a on je odgovorio da ga nije vidio dva tjedna. Saznali smo da su ga odveli u kino dvoranu. Instinkt mi je govorio da je sve završilo loše. Jedan naš sumještanin, koji je bio zarobljen s mojim ocem i drugima u kinu, rekao je kako je vidio mog oca i strica Ivana toliko prebijene od batina da im je bolje da umru - kaže Josip Valentić, sin nestalog Vlade Valentića i nećak nestalog Ivana Valentića.

Dva brata ubijena su zajedno.

Vera Perković od tog kobnog dana nije vidjela mamu Peru Mamić. Majka je ostala u Tenji, a Veru je poslala prema izlazu.

NESTAO U PROBOJU 'Najgore mi je što nemam gdje otići tati zapaliti svijeću, sjesti na grob... Oprostiti se s njim'

- Mama je bila udovica, jaka žena koja je odgajala mene i sestru. Moj suprug, policajac, morao je na teren te smo mama i ja ostale same. U dvorištu obitelji Valentić zatekli smo više starijih žena i mama je odlučila ostati s njima. Meni je rekla: ‘Idi ti prema izlazu iz Tenje, što ćeš tu s babama’. Gurala sam bicikl i mislila: ‘A dobro, lako se vratim po nju’. No na raskrižju između stare i nove Tenje vidjela sam dva muškarca kako vade oružje iz auta i cijeli red postavljenih mitraljeza okrenutih prema Tenji.

- Shvatila sam kako prave barikade i zatvaraju selo. Ja sam izašla, a mama je ostala - govori u suzama Vera Perković koja, nakon toga dana, više nikad nije vidjela majku Peru Mamić.

Slične priče o nestalih 12 stanovnika Tenja imaju i obitelji Ane Horvat, Katice Kiš, Josipa Medveda, supružnika Stipe i Evice Penić, Josipa Prodanovića te Steve Topalovića. Svi oni ubijeni su isti dan, na istome mjestu, na isti brutalan način, metkom u potiljak, od strane istih ubojica, svojih dojučerašnjih susjeda. Nakon što su ih jedan dan i noć držali zatvorene u kino dvorani u Tenji, gdje su ih tukli i maltretirali, četnici su ovu skupinu nedužnih staraca ukrcali u kamion i odvezli.

IMAO JE 24 GODINE KAD JE NESTAO Trag mu se gubi na Jakobovcu: 'Nada da ću pronaći tatu neće nikada umrijeti. Tjera me inat'

Prvo su otišli u Silaš, a potom dalje, prema Boboti, na stočno mrcinište. Tu su ih likvidirali. Zna se i tko je to napravio, postoje svjedoci tih likvidacija - dva pripadnika te skupine koji su na Sudu za ratne zločine u Beogradu o tome i progovorili.

Do detalja su ispričali što su sve radili tim ljudima, tko ih je ubio, kakvim oružjem i gdje su zakopani. Iako je sve bilo jasno kao dan, sud u Beogradu oslobodio je ubojice. Posmrtne ostatke žrtava će zajedno pokopati isti dan u Tenji.