'Najgore mi je što nemam gdje otići tati zapaliti svijeću, sjesti na grob... Oprostiti se s njim'

Nadam se, ali ne vjerujem da će se sudbina mog oca saznati. Njegov pronalazak donio bi mi olakšanje. I mir za moju dušu. Najgore mi je to što nemam gdje otići zapaliti svijeću. Nemam kome sjesti na grob i popričati, tužnim glasom govorila nam je 2018. godine Antonija Smek (31) iz Zagreba, dok su joj se oči caklile od suza, a brada podrhtavala.

Pogledajte video: Nestali u Domovinskom ratu

Pokretanje videa...

01:16

gdje su srce, ruke i kosa mojeg sina? | Video: 24sata/pixsell

Kao petogodišnja djevojčica ostala je bez oca Duška. A Duško, zvani Bosanac, beskrajno ju je volio.

Želio je da bezbrižno živi i odrasta u slobodnoj zemlji, koja je te 1991. krvarila. Da bi joj omogućio slobodu, dragovoljno se priključio obrani domovine, kasnije 204. brigadi i otišao u Vukovar. Iz kojeg se do dana današnjeg nije vratio.

Njegova supruga Veronika (58) još uvijek se nada da je živ.

- Imao je toliko veliko srce da ide tamo gdje je najgore. Do tada je s postrojbom HOS-a bio na ratištima oko Karlovca. Toga dana, krajem kolovoza, došao mi je u NIK gdje sam radila. Rekao mi je da odlazi u Vukovar, a ja sam ga molila da ostane, da ima i drugih ratišta koja su bliže. Nisam ga mogla razuvjeriti. Odlučno mi je rekao: Idem tamo kamo idu svi. Ja te sada ostavljam, ali znam, ako mi se što desi, da će moje dijete imati sve - prisjeća se Veronika. Mjesec i pol dana prije toga proslavili su šestu godišnjicu braka. Nisu se čuli svaki dan, tek povremeno putem radio -stanice. Zadnji puta, kaže Veronika, javio se 14.studenog 1991. godine.

- Tada mi je rekao da se uskoro vidimo i da dolazi doma. No, od tada mu se gubi svaki trag. Moj suprug držao je položaj Sajmište. Sa suborcima je krenuo u proboj. Oni koji su se uspješno dočepali slobode došli su mi na vrata i rekli: Ako Duško ne dođe tijekom noći, neće se ni vratiti. Govorili su mi da je bio jako dobar borac i dobar čovjek. Od njih sam saznala da je zapeo u Plavom podrumu u Petrovcima. Dvije naše vojnikinje zadnje su, navodno, vidjele moga supruga i njegovih dvoje suboraca. Svjedoče da je neprijateljska vojska njih trojicu izvela iz tog podruma, no kako su one ostale u njemu, nisu mogle reći gdje su ih odveli i kako su završili. Bilo je mukotrpno čekati i iščekivati, a još gore prihvatiti da se moj suprug nije vratio - prisjeća se Veronika. Spoznati da je s 32 godine ostala sama s petogodišnjom kćerkom nije joj bilo lako. Dijete bi odvela u vrtić, ona otišla na posao, a kada bi joj nadređeni izašli u susret, tada bi pokušavala saznati što se dogodilo njezinom suprugu.

- Pisala sam i obavijesti po logorima da vidim da li je možda tamo. Preko jednog čovjeka koji je imao vezu s čuvarom u jednom od logora, došla sam do evidencije svih zarobljenih u srpskim logorima i saznala da Duška na niti jednom popisu nema. Nisam imala puno informacija. Neki bi mi govorili da je živ, drugi da nije.. Ali, ja mislim da mu se nešto dogodilo tog 18.11. u 19.15 sati. Na TV-u je bila pjesma od Dražena Žanka “Od stoljeća sedmog”: U jednom trenutku strop nad mojom glavom počeo je pucati ukrug. Čim sam promijenila pjesmu i program, prestalo je pucati- svjedoči Veronika. Sve ovo vrijeme, kaže, snagu je crpila iz kćeri koja joj je i danas sve i kojoj je podredila cijeli svoj život.

- Samo me ona gurala, ona mi je bila sve. Doslovce sam sve podredila njoj- kroz suze, ali glasom punim ponosa govori Veronika čvrsto grleći Antoniju. Smiri se, obriše suzu ispod naočala pa prizna koja ju je rečenica najviše boljela svih ovih godina:

- Najteže bi mi bilo kada bi mi kći rekla: Ti znaš gdje je moj tata, a ne želiš mi reći. S knedlom u grlu odgovarala sam joj da ću joj istinu reći kada i sama saznam gdje je tata, jer to ni sama ne znam u ovom trenutku. A danas mi je najgore što svog muža ne mogu pronaći. Što se stalno šuti. Imam osjećaj da za nestale više nitko ne želi odgovarati. I da su se od nestalih olako digle ruke - kaže Veronika.

Pitamo Antoniju kako joj je bilo odrastati bez oca i koliko ju je to obilježilo. Zagleda se u daljinu, potom pogleda očevu sliku pa kaže:

- Uz svog oca pamtim samo određene trenutke. Lijepe. Poput onih kada me u svojoj peglici vozio u vrtić, a meni su zubi cvokotali od zime. Kada me učio voziti bicikl. Tek kad odrasteš shvatiš da ti nedostaje, da ti nema tko čuvati leđa. Mama se kao lavica borila za mene, ali tata je tata. Možda sam zbog toga svega ispala čvršća, ali boli me spoznaja da moja djeca jednog dana neće imati djeda.. Očevi suborci rekli su mi da je bila najvedrija i najveselija osoba koliko god to bilo nezamislivo, da ih je uvijek podizao i da su bili sigurni da im uvijek drži leđa. I to mi je bilo predivno za čuti - kaže Antonija.

Iako se ne sjeća posljednjeg očevog poljupca, sjeća se da se od nje oprostio u ovom njihovom zagrebačkom stanu.

- Jedne noći, dok sam spavala, osjetila sam da je netko sjeo pored mene. Sjećam se kao i sada da sam se okrenula i vidjela tatu. Osjetila sam kako me draga po ruci. Onda je otišao. I nikada iza toga nisam ga vidjela ni sanjala - kaže Antonija.

Obje žene samo žele istinu. Ma koliko bolna bila.