Sina kojeg su ubili četnici tražio je preko trideset godina. Ali nije ga pronašao. Preminuo je...

Imao sam srčani i moždani udar, tri premosnice, odstranili su mi dio pluća. Sve je to posljedica iščekivanja i tuge. Nismo bili spremni na takve grozote. A što ćete, čovjek snuje, Bog određuje, govorio nam je Josip Mužic iz Čučerja u ožujku 2017. godine.

Tad je imao 70 godina i, unatoč zdravstvenom stanju, bio iznimno angažiran u traženju sina i traganju za istinom o nestalima u Domovinskom ratu. No nije više mogao. Bolest je pobijedila i Josip Mužic zauvijek je sklopio oči lani u studenom.

Iz poštovanja prema njemu, njegovoj obitelji i žrtvi, ponavljamo njegovu priču o potrazi za Draženom, koju nam je sa suprugom Janom ispričao prije pet godina.

”Upravo se čuje fijuk granate. Ta je pala na čistini kraj sela Taborište, a očito je bila namijenjena da padne na selo. Evo ga, opet granate. Pa tišina. Sigurno će opet. Opet nas čeka naporna noć...”

Ove rečenice u svoj je dnevnik u ponedjeljak, 9. 9. 1991., u 19 sati upisao tad 21-godišnji Dražen Mužic na položaju kraj Petrinje.

Sljedećeg dana poginuo je u neprijateljskoj zasjedi na koju su naletjeli dok su suborca vozili u sisačku bolnicu. Taj rokovnik Dražen je uvijek nosio sa sobom. Njegovim roditeljima Jani (70) i Josipu iz Čučerja došao je u ruke prije nekoliko godina, a i danas zaplaču kad čitaju sinove zapise s položaja. Još ga nisu oplakali ni preboljeli, a ni 25 godina kasnije još se ne mogu pomiriti da njegove posmrtne ostatke još nisu pronašli. Što je gore, nestao je s patologije sisačke bolnice u rujnu 1991. godine.

- Srbi su ga ubili, a naši su ga izvukli, izgubili i nisu ga pronašli do danas. Moj sin je bio u rezervnom sastavu MUP-a Dubrava. Prije nego što je otišao na položaj u Petrinju, rekao sam mu: ‘Dražene, nemoj ići’. A on mi je odgovorio: ‘Tata, jesi bedast, kad bi svi rekli da ne idu, pa tko bi branio domovinu?’ - s bolom u glasu govori Josip.

Izjeda ga, kaže, što mu svih ovih godina nitko nije službeno pokucao na vrata i obavijestio ga što se s njegovim sinom doista dogodilo. Sve što zna, kaže, čuo je iz raznih priča, a da je nestao, čuli su od susjeda.

- Dražen je bio na položaju i njegov je suborac ranjen. Krenuo je dolje prema Hrastovici po pomoć, no ranjen je u vrat. Kad je stigao, dečki su mu previli ranu, a jedan od kolega je automobilom Polo otišao po ranjenika. S njim je išao i Dražen koji je sjeo na stražnje sjedalo. Odmaknuli su možda kilometar i kraj starog sajmišta Cepelište naletjeli na zasjedu. Dražen je dobio više prostrjelnih rana glave i vrata. Pao je na ranjenika koji je bio u komi. Auto je bio onesposobljen, a vozač je otrčao po pomoć. Došla je Hitna te su u sanitet prebacili ranjenika i Draženovo tijelo. Odvezli su ih do nove bolnice u Petrinji. Stavili su ga pod borove, pokrili njegovom jaknom, a ranjenike odveli u Sisak - s ogorčenjem u glasu pripovijeda Josip.

Nitko mu, kaže, nije javio da mu je sin poginuo.

- Pokupio ga je čovjek koji je bio zadužen za skupljanje mrtvih. Prevozio ih je na sisačku patologiju. Pa da sam znao da je poginuo, pješice bih otišao po njegovo tijelo. Kucali smo na sva vrata, no svi bi odgovarali da čekamo i da će se sve riješiti. I tako do današnjeg dana - niže Josip pokušavajući zaustaviti suze.

Neutješna je i njegova supruga Jana. Plače i na spomen neprežaljenog sina.

- Kažu da vrijeme liječi rane, no naša je rana otvorena, nema mira ni spokoja. Dražen je bio sin kakvog bi svaki roditelj poželio. Živjeli smo lijepo i u miru, bavio se folklorom, bio je dečko za sve. Posljednji put vidjela sam ga krajem kolovoza 1991. godine. Rekao mi je: ‘Mama, moram se ići javiti’. Rekla sam mu da se pazi i obećao je da hoće. I to je bio naš zadnji razgovor. Od susjeda smo čuli da je nestao, no nas su uvjeravali da je zarobljen. Raspitivali smo se, hodali uokolo po šumama i ekshumacijama, čak sam u bolnici gdje sam se liječila upoznala doktoricu pedijatricu iz sisačke bolnice. Sve sam joj ispričala i žena je išla provjeravati. No ništa nije našla pod imenom Dražen Mužic - plače Jana i rukama dodiruje sinov rokovnik.

Dobila ga je, kaže, slučajno, prije koju godinu.

Neki gardisti ostavili su ga njezinoj sestri koja je, ne želeći slomiti Jani srce, godinama tajila da ga je dobila.

- Taj rokovnik bio je svuda s njim. Na odsluženju vojnog roka u JNA, kod kuće, na frontu. Evo, to je njegov potpis i njegov rukopis - pokazuje Jana na brzinu ispisana slova. Dok priča, njezin suprug stišće zube i pokušava zatomiti bol. Otire suzu i zagledan u daljinu priča:

- Moj djed je zarobljen i odveden u Rusiju. Nakon četiri i pol godine vratio se bez noge, ali se vratio. Mog tatu zarobili su na Kozari, ali su ga pustili nakon 15 dana. Očekivao sam da mi se vrati sin, ali on se nije vratio. Domovinski rat odnio mi je srce, a duhan pluća.