'Taksist u Dubajiu me pita: Tko je taj Ante, baš ti je pomogao'

Povodom blagdana sv. Ante donosimo vam feljton u pet nastavaka o omiljenom svecu u Hrvata. Štovanje svetog Ante tako je rašireno da mnogi teolozi to nazivaju religijskim fenomenom. Nema mjesta u Hrvatskoj gdje mu nije izgrađena kapelica, a nema ni čovjeka koji ga nije zazvao u različitim potrebama...

Povodom blagdana sv. Ante donosimo vam feljton u pet nastavaka o omiljenom svecu u Hrvata. Štovanje svetog Ante tako je rašireno da mnogi teolozi to nazivaju religijskim fenomenom. Nema mjesta u Hrvatskoj gdje mu nije izgrađena kapelica, a nema ni čovjeka koji ga nije zazvao u različitim potrebama...

- Meni je sve čudo! I ozdravljenje djevojčice od raka, ali i kada nekome možete oprostiti ono što vam je učinio. I to je čudo - kazao je fra Frano Delić iz crkve svetog Ante u Splitu.

S njim smo razgovarali prije nekoliko godina i tada nam je ispričao.

„U posljednje vrijeme ima puno mladića i djevojaka koji su se molili svetom Anti da im pronađe muža ili ženu. I molitve su im se ispunile. Prošle je godine jedan mladić došao na misu na blagdan svetog Ante gdje je upoznao djevojku. Iduće godine oni su sklopili brak“, rekao je fra Frano i dometnuo da ima i puno onih koji se svetom Anti mole radi ozdravljenja. 

SVJEDOČANSTVA

Neki dan moja kći izgubi neku karticu i već je neko vrijeme ne može naći. A ja supruzi kažem kako bi bilo dobro – vjerojatno će to mojoj kćeri biti bez veze – da se kći pomoli svetom Anti jer su se k njemu utjecali mnogi koji su izgubili neku stvar i nakon toga su je kao čudom našli. 

FELJTON: SVETAC SVIH HRVATA Čime je Antun postigao takvu slavu? Dobrotom koja privlači

Ma koje čudo, sveti Ante je uslišao molitve i stvar se pronašla. Kako vam god to sada izgleda malo čudno i nemoguće, ali to je potpuna istina.“ „Hvala ti sveti Ante! Ivana“ 

„Ispričat ću vam nešto što mi se kao djevojčici duboko urezalo u pamćenje. Imam sestru koja je bila teško bolesna, u sedmoj godini otkriven joj je tumor na jetri koji je težio oko sedam kilograma. Takve operacije u ono se vrijeme nisu izvodile, ali je jedan liječnik odlučio ipak riskirati. Poslije operacije sestra nije bila dobro, izgubila je puno krvi, primala je infuziju...

Međutim, nije joj bilo bolje. Približavao se blagdan svetog Ante i mama se krenula moliti. Zavjetovala mu se i toga jutra sestra je došla k svijesti.Počela se naglo oporavljati i uskoro je izašla iz bolnice. Zahvaljujući svetom Anti, moja je sestra danas živa! Zato, hvala ti za sve, sveti Ante! Kata“ 

Izgubljenom u Dubaiju pomogao sv. Ante

„Stigao sam u zračnu luku zrakoplovom Lufthanse točno u 23 i 10 po, kako ja to kažem, ‘dubajskom’ vremenu (dva sata su ispred nas u srednjoj Europi). Prošao sam po tko zna koji puta famozno snimanje zjenice oka, pregled putovnice, zgrabio sam prtljagu i pravac hotel Star Metro. Budući da uvijek imamo u 1 sat poslije ponoći sastanak za slijedeći let (za Bagdad), nisam baš bio posebno raspoložen jer, kakve sam sreće, ovoga puta ostajem u Dubaiju samo dva sata. 

FELJTON: SVETAC SVIH HRVATA Sv. Ante prije smrti je ugledao Isusa kako mu ide u susret...

Odmah po dolasku u hotel predstavnik kompanije obavijestio me da nisam u planu za let jer ima puno ljudi na čekanju i da ostajem sigurno dva dana. Informacija koja je vrijedna dobrog raspoloženja i osmjeha od uha do uha. 
Druga informacija bila je da je hotel popunjen, da moram ići u hotel Hallmark i da mi je kompanija već rezervirala smještaj. Ma nema veze, bitno je da ostajem, a to znači da nema spavanja sljedeće dvije noći. Doslovno sam odletio do Hallmarka, brže-bolje prijavio na recepciju i pravac u sobu. U sobi su već bila dvojica iz moje kompanije koji su se pripremali za odlazak u zračnu luku jer odlaze na godišnji odmor. Nisam se baš puno obazirao na njih, nego sam uletio u kupaonicu na brzopotezno tuširanje i spremanje jer u Dubaiju svi noćni klubovi rade do tri sata ujutro. Znači, imam još tri sata na raspolaganju za noćni život. 

Za nekoliko minuta već sam bio na recepciji dotjeran za provod i onda šok: nema novčanika! Prošla me volja za noćnim životom i lutanjem po Dubaiju. 

Izvučem iz prtljage preostalih 200 dolara koje uvijek ostavljam za ‘ne daj Bože’ ili za ovakav slučaj koji sam upravo sada doživio. Spustim se u prizemlje hotela kao pokisla kokoš, ‘uzmem’ taksi da me odveze do prvog McDonald’sa da barem nešto pojedem. Završim s jelom, uzmem taksi i natrag u hotel. Izađem iz taksija i nisam ni dotaknuo vrata hotela kad opet šok. Gdje je putovnica? Ostavio sam je u taksiju. Pogledao sam onako žalosno niz ulicu, a taksija više nigdje na vidiku. 
Munjevito otrčim do recepcije, objasnim što mi se dogodilo i zamolim za pomoć. Nakon kratkog razgovora donesena je odluka da probam otići u kompaniju kako bi pokušao prepoznati vozača, ali vjerojatnost je bila vrlo mala jer kompanija koja je vlasnik taksija žutoga krova ima blizu 2000 vozila, što znači oko 4000 vozača. Budući da sam vjernik, sjetio sam se da katolici koji ‘upadnu’ u ovakvu situaciju traže pomoć od sv. Ante. 

Cijelim putem tražio sam poluglasno pomoć od sv. Ante jer sam mislio da nema šanse da više vidim svoju putovnicu, a to znači ostanak bez love u Dubaiju i čekanje danima za papire i, naravno, gubitak posla. Pitao me taksist koji je inače pripadnik budističke religije: ‘Tko ti je taj Ante?’ Odgovorio sam mu da mi je to prijatelj. Kad smo napokon došli do parkirališta kompanije, vidjeli smo stotine taksija iste marke vozila, iste boje – svi nalik jedni na druge kao jaje jajetu. 
E, Damire, koji si ti baksuz, pa gdje sada da nađem auto koje je mene vozio, a još gore od svega – tu se naguralo i nekoliko stotina vozača. I svi su nalikovali jedan na drugoga, jednako kao i automobili. Čim smo stali, vozač je izletio van i počeo dozivati ostale vozače prepričavajući im događaj, a ja sam kao riba na suhom počeo tražiti nekog Pakistanca među 4000 Pakistanaca. I onda šok: ugledao sam vozača koji je mene vozio, refleksno sam ga dozvao, a kada je on pogledao u mene i nastavio hodati dalje, pomislio sam da mi se pričinilo od stresa i panike. 

FELJTON: SVETAC SVIH HRVATA Svoja čuda pripisivao je Kristu: Oživljavao mrtve, vraćao udove

Međutim, on se okrenuo i rekao mi da me poznaje, da me je prije nekoliko minuta vozio u hotel. Skočio sam od sreće i zagrlio ga, više u namjeri da mu ne dopustim da se odmakne od mene. U sekundi sam mu objasnio zašto ga tražim i već smo ubrzanim hodom jurili prema njegovu taksiju koji je bio parkiran otprilike 300 m od tog mjesta. Zajedno s nama dvojicom krenuli su gotovo svi okupljeni vozači. Stigosmo do auta, a dok je otključavao vrata srce mi je pumpalo milijun na sat. Čim je otvorio vrata ugledao je moju putovnicu na podu. Zgrabio sam je i počeo onako od veselja, suznih očiju ljubiti sve po redu. Svi su zapljeskali kao da sam postigao pobjednički gol na nekoj važnoj utakmici. 

Sljedeća dva dana ipak sam proveo mirno razgledavajući fantastiku Dubaija, pješice ili ‘šlepajući se’ nekim od prijatelja iz kompanije. Drugi dan zaustavio sam taksi i u njemu zatekao vozača koji me vozio na parking kompanije. Rekao mi je da u pet godina koliko radi kao taksist još nikada nije vozio jednu te istu osobu dva puta, da je to čudo. Kad sam izlazio iz taksija, kazao mi je ozbiljna glasa: ‘Onaj tvoj prijatelj Anto očito je dobar kada ti je jučer pomogao…’ Upitao sam ga koji prijatelj Anto, a on mi odvrati: ‘Pa znaš, onaj od kojeg si tražio da ti pomogne pronaći putovnicu.’ Izašao sam van i gledao za njim misleći otkud se on sjeća mojih riječi koje sam ponavljao. Meni kao vjerniku još u mislima odzvanja ime svetoga Ante. Damir“

O čudu piše velečasni Slavko Vranjković

Jedanput u godini, za blagdan svetog Antuna, oživi neveliko samostansko dvorište. Mirno mjesto za odmor i molitvu pretvori se u košnicu glasova, pjesme i molitve. Čini se da je svake godine isto. Na improviziranoj pozornici smjenjuje se misa za misom. Ispovjednici, molitelji, žamor, pjesma i molitva ujedno. 

Nikad fratri nisu bili na čistu što je teže: dani uoči ili blagdansko jutro. Sve je moralo biti pripremljeno u kuhinji, crkvi, na dvorištu. Valjalo je dočekati, uslužiti, ispovjediti i pričestiti mnoštvo. Činilo im se da se sve što može i ne može hodati slilo tog dana k njima. Gvardijana je danima boljela glava od brige. Nije šala prihvatiti tolike ispovjednike, smjestiti ih u neudobne samostanske sobice. Valjalo je pronaći dobrovoljce za skrb oko mjesta za paljenje svijeća, prodavače nabožnih predmeta, sestru koja će primiti na tisuće svetih misa. 

Proslava Antunova bivala mu je sve teža zbog godina, bolesti i jer je to sve više, činilo mu se, sličilo na sajam. Nije mu dala mira primjedba nekih svećenika kako je Antunovo samo prilika da se zaradi nešto novca i kako je Antun sve više „ekonom provincije“. Smetalo mu je i, naoko bezazleno, lukavstvo staroga brata, sakristana. Darovane svijeće vraćao je drugim putem na „štandove“, tvrdeći da se Svetac neće ljutiti, a korisno je. Prisjeti se njegove dosjetke: „Što deblja svijeća, to veći zagovor.“ 

Ove godine trebalo je biti sve drugačije. Odlučio je pokušati vratiti blagdanu izvornu svježinu. Nije dao, kao do tada, da se kip Antunov postavi na sredinu crkve. Postavio ga je uz svetohranište. Gledao je da bude stubu niže. Naredio je orguljašici da ne pretjeruje u izboru pjesama u korist svetog Antuna. Nekima se to činilo neprimjereno. Bili su ljutiti što nisu mogli obilaziti oko kipa, poljubiti ga i doticati. Sve se svelo na molitvu ispred svetohraništa i Sveca. Ove je godine naumio testirati ljubav hodočasnika prema bolesnima. Više je puta propovijedao kako Antun liječi preko nas i kako mu trebaju naše ruke, oči, koraci.

'Neka sv. Antu dodirnu vjerom'

Na dvorištu, podno velike platane, smjestio je kip sveca. Tu je bio određen prostor za paljenje zavjetnih svijeća. Ove je godine postavio uz kip oveću kutiju za milodare. Na njoj se isticao natpis, a pod njim slika bolesne djevojčice. Nadao se da će hodočasnici, kucajući na srce Božje i Antunovo, imati srca za bolesno dijete. Dan je odmicao. Zaredale su se misa za misom. Poput plimnih valova mnoštvo je preplavilo dvorište i crkvu, povlačilo se i u novom naletu ulazilo. Ove godine hodočasnika je bilo više nego ikad.

Mirisalo je na zapaljene svijeće i ljiljane. Propovjednici su obnavljali svečev život, poticali na nasljedovanje. Tko je slušao mogao je steći dojam da je Antun velik samo zato što je imao sućuti i ljubavi prema potrebnima. Preko njega, njegovih ruku i srca, djelovao je sam Isus. Povrh samostanskih zidina dopirala je glazba i primamljiv miris pečenja. Zvona su zvonila najavljujući smjenu misnika na oltaru. 
Nije želio slušati primjedbe samostanske braće. Nije više bilo moguće doticati sveca odjevnim predmetima, kupiti voštane odljevke bolesnih udova, životinja i prinijeti ih kao zavjet. 

„Neka ga dodirnu vjerom“, odgovorio je. Razočarani. Na hodnicima su se spoticali o prepune košare svijeća. „Trebalo bih ih ponovno prodati“, reče samostanski brat, „za Kruh svetog Ante.“ „Pretopi ih nakon blagdana“, reče gvardijan da prekine neugodnu šutnju i napetost. 

'Osvježiti pobožnost, vratiti joj izvornost'

„Od njih ćemo saliti velike svijeće. Svi će darovi gorjeti u jednoj svijeći.“ „To je ispravno, hvalevrijedno“, reče netko od prisutnih, „samo… čime ćemo kupiti hrane za sirotinjsku kuhinju?“ „Ako vjeruješ da Antun može pronaći izgubljene ključeve, zar sumnjaš da ovo nije sposoban riješiti“, doda gvardijan i uputi se prema svetištu. Primijetila su subraća, od kada je on u samostanu, da je sve nekako drugačije, neuhodano, n

eustaljeno. Nekima su se u crkvenim odborima njegove ideje činile previše slobodne, nove, a time neispitane i pogubne.

Sve što je on želio bilo je osvježiti pobožnost, vratiti joj izvornost, odbaciti talog praznovjerja, naslage od godina pod kojima se svečanost pretvorila u folklor. Bilo mu je krivo što je samo za blagdan njegov samostan s crkvom sličio na servis za duše, a tijekom godine zjapio poluprazan. Odlučio je da će ove godine svim hodočasnicima dati zadatak da vidi koliko im je stalo do tuđe bolesti i nevolje. Kad je svoju nakanu priopćio prijatelju samostana, liječniku, nemalo se iznenadio odgovorom. „Takva operacija srca košta. Nije sigurno da će uspjeti, još manje da će djevojčica preživjeti.“ „Valja pokušati', reče smireno.

„Bojim se da će to biti uludo bačen novac… Šanse su minimalne, a započeto krilo samostana…“ „Sve može čekati“, uzvrati gvardijan, „više vrijedi njezin život od ratom srušenog samostana“. Mnogi su bili preko svake mjere iznenađeni. Ispitivali su, povjerljivo, korijene ne bi li našli daleku ili blisku vezu između gvardijana i bolesne djevojčice. Uočio ju je na prvoj pričesti. Hodala je uz majku slabašna, krupnih očiju, podsjećala ga je na djetinjstvo i bolesnu sestru. „Iste oči“, reče u sebi. Poželio je pomilovati to nježno lice, uploviti u beskraj njezina pogleda. Sve se svelo na šalu. „Odnio bi te vjetar da nemaš potpetica“, reče. „Neće me odnijeti“, promuca dijete, „majka me drži“. Smijali su se ozareni. 
„Postila sam trinaest utoraka“, reče majka kroz suze. Tako je, nekad, i njegova majka postila za sestru. Umrla je pred Antunovo. Zaspala. Odlučio je pomoći. Valjalo je prikupiti znatnu svotu novca.
„Sveti Antun pomaže preko tvojih ruku“, govorio je, „tješi preko tvojih usta.“ „Gdje mu je moć, ako moju nemoć treba“, ubaci netko. „Ma kako nemoćan, u Božjim si rukama velik“, reče. Jutro iza blagdana. Dvorištem razasuti papiri, opušci. 

Djevojčica je ozdravila

Na plehnatim podlošcima rastopljene svijeće. Pokoja se otimala žutim proplamsajima. 
„Večeras brojimo milostinju“, svečano oglasi samostanski brat. Uobičajen postupak nakon blagdana. Na stolu su stajale dvije velike kutije. Kad su otvorili onu za pomoć bolesnoj djevojčici, ostadoše skamenjeni. „Nije moguće“, pomisli gvardijan. „Ja sam znao da će malo biti“, zaključi brat. Kutija koja se nalazila pred kipom Sveca krcata. 

FELJTON: SVETAC SVIH HRVATA Ozdravljao i nakon smrti: Molili na grobu sv. Ante, pa ozdravili

„To što sveti Antun može, nitko ne može“, zaključiše neki slavodobitno. Osvanulo nedjeljno jutro. Blagdan je odavno prošao. Samostansko dvorište oživjelo djecom. Jutarnja misa. Gvardijan se zaputio u crkvu. Uobičajeno je bilo da prije svete Mise sjedne u ispovjedaonicu. Spotakne se. U raskriljene ruke uleti mu djevojčica. Zadihana od igre. „To si ti“, promuca. „Ja sam“, reče. Osmijeh joj se osu licem. „Vratila sam se s operacije, sada mogu trčati, igrati se… po zagovoru svetog Antuna, kaže mama“, dometne. 
„Čudo je to, veliko čudo, kćeri moja“, reče gvardijan. Zazvoniše zvona. Jedino su Isus, Svetac i gvardijan znali iz koje se kutije milodara platila operacija srca.