Rastete sporo, prestigle su vas sve usporedive zemlje i ovim tempom bez reformi još dugo nećete stići zapadni standard. Zaostajete deset godina. Sve je ovo Europska komisija poručila Vladi RH
1. DIO: ZAŠTO SU TAKO VAŽNE?
Reforme za početnike: I 'mala' korupcija nekog baca u ponor...
Nismo se uspjeli transformirati u konkurentnu državu, s učinkovitom javnom upravom, poštenim pravosuđem, političkom kulturom u kojoj se rad cijeni, a nerad kažnjava, u državu u kojoj Vlada pita svoje građane: “Kako vam mogu pomoći”, umjesto “Koliko ti mogu uzeti?”.
Godinama slušamo ista obećanja, a zatim opravdanja zašto reformi nema. Ili se sitni pomaci pokazuju kao veliki uspjesi. Stvarna slika potpuno je drukčija. Hrvatska je na začelju Europske unije i uz ovaj tempo samo je pitanje dana kad će nas prestići i Rumunjska.
POGLEDAJTE VIDEO: Trebaju nam reforme
Pokretanje videa...
02:17
Od ‘90-ih naovamo bivše komunističke zemlje poput Slovačke, Slovenije, Poljske, Estonije, Mađarske, Češke, grabile su naprijed dok smo mi tapkali u mjestu. Osim toga, građani su se izjasnili u velikoj anketi 24sata, njih 72 posto želi velike reforme. I zato, umjesto ideoloških prepucavanja u kampanji i političari trebaju vući poteze koje planiraju provesti, ali s jasnim rokovima. Reforme su pravi iskaz domoljublja.
Pa Vlada je sad usvojila plan reformi za ovu godinu! Ne znači li to da će nekih reformi ipak biti?
Vlada Andreja Plenkovića potpuno je odustala od reformi spremajući se za izbornu kampanju. Nacionalni program reformi po broju stranica je opsežan, ali sadržajem siromašan.
Jedan od primjera rečenica u njemu je: “Radi što bolje integracije strateškog planiranja i upravljanja razvojem unaprijedit će se sposobnosti za integrirani pristup u oblikovanju i provedbi javnih politika i projekata te uvesti u primjenu standardizirani pristup za procjenu uspješnosti javnih politika i projekata, uzimajući u obzir početne uvjete i očekivane socioekonomske učinke”.
Ne vjerujete? Pročitajte na stranicama Vlade.
U tom programu nema ni “r” od reformi nego ih opet obećavaju u budućnosti. A onda će donositi novi plan. Dovoljno je pogledati i poražavajuću statistiku Europske komisije: U pet godina u potpunosti smo proveli samo sedam posto reformi, a znatan napredak ostvarili smo u još sedam posto. Pet godina: 14 posto. S druge strane je šest posto mjera u kojima nema nikakvog napretka, a za 37 posto napredak je ograničen. U sredini je i najveći postotak: određeni napredak u 43 posto. Jasna je zato konstatacija i Europske komisije da napredujemo presporo.
Jesu li reforme drugo ime za bolna rezanja i štednju?
Ne, nisu. Tako ih pokušavaju predstaviti samo oni koji ne žele nikakve promjene i potpuno ignoriraju hrvatsku stvarnost i lagani gospodarski razvoj. Brža i učinkovitija administracija koja će donijeti investicije i otvoriti radna mjesta, učinkovito pravosuđe kojem će građani vjerovati, digitalizacija, samo su neka od područja u kojima je potpuno jasno da se između reformi i rezanja ne može staviti znak jednakosti. Štoviše, one omogućuju da onim najboljima plaće rastu, da se proračun još bolje puni i da država bude pravednija.
Najsvjetliji primjer za takvu državu je Švedska, u kojoj se točno zna što se dobiva za plaćene poreze, pa raste i povjerenje u vlast i institucije. A to je ono što je nužno da bi građani ostali u zemlji, osnovali obitelj, odlučili se na poduzetnički pothvat i, na kraju: da bi se osjećali ponosno na svoju državu.
Zašto bi tvrtke trebale platiti PDV tek kad naplate svoj račun?
Ova kriza pokazala je da je to moguće i taj sustav bi trebao ostati i dalje ako se želi poštenija država. Kako za male tako i za velike. Jer sada država prvo uzme 25 posto poreza iako račun uopće nije plaćen i poduzetnik mora čekati na njega. Tako on mora imati spreman novac, a možda račun nikad i ne naplati! Ako mu ne plate, ostaju mu sudske tužbe, koje mogu potrajati godinama. A državu za to jednostavno nije briga.
Udruga Glas poduzetnika zato traži da se država naplati zadnja, a uvjereni su da bi time podigli i učinkovitost pravosuđa. Jer tad bi neplatiše gonila država, a sudovi bi morali biti učinkovitiji. Naime, suci dobivaju plaću od iste te države. A novac koji bi ostao poduzetniku kad ga ne bi plaćao unaprijed mogao bi se iskoristiti za ulaganja. Onima kojima više odgovara da plaćaju predujam to bi trebao biti izbor a ne obveza.
Zašto bismo trebali išta činiti usred krize? Pa EU će nam ionako dati 75 milijardi kuna. Bit će novca za sve...
Istina je da će taj novac doći kao pomoć u borbi protiv krize, ali vjerojatno će curiti tek od sljedeće godine. Pomoć EU je izvrstan alat da Hrvatska ne upadne u duboku krizu u kojoj bi opet masovno rasla nezaposlenost, tvrtke se gasile, a radnici tražili bolju budućnost u inozemstvu. Ali cijeli fond pomoći je težak 750 milijardi eura. Dakle, novac, čak i puno više, dobit će i ostale zemlje.
Sve su u istom početnom položaju. A ako se taj poguranac ne iskoristi za promjene, ako se nastavi po starom, druge zemlje koje zaista rade, opet će privlačiti investicije, plaće će im rasti, a Hrvatska će sa svojim skromnim rastom od dva do tri posto zaostajati. I ovisiti o tome kakvo će biti ljeto i koliko će turista doći.
A što se to mene uopće tiče? Meni ni iz džepa ni u džep, to su politička prepucavanja...
Politika često koristi upravo tu ravnodušnost da ne radi ništa, a glasove najčešće sakuplja na ideološkim temama. A od njih se ne živi i one sigurno ne bi trebale činiti ključne dijelove svake političke kampanje. S druge strane, reforme svatko osjeti na vlastitom džepu. Ako ste zaposleni, vi porezom na dohodak i prirezom punite proračun svojega grada ili općine. Ako oni ne pogoduju i ne preplaćuju radove i usluge, ako ne zapošljavaju političke uhljebe, ako ne troše na financiranje stranaka i sebi bliskih udruga, otvara se prostor ili da se vama smanji prirez ili da investiraju.
Ako privlače investicije, rade brzo i učinkovito, onda će se i kod vas otvarati tvrtke i obrti, rast će zaposlenost, a i vi ćete lagano moći promijeniti posao, otići na bolju plaću. Isto je i s državom. Ako se država ne razbacuje novcem, ako ne plaća one koji ništa ne rade, revidira socijalne naknade da ih dobiju oni koji trebaju, ne plaća ljude u raznim agencijama i reže namete, ako je zdravstvo reformirano, onda se otvara prostor da padnu PDV i davanja za doprinose, trošarine. A to sve ostavlja novac u vašem džepu. Ako imate svoj obrt ili tvrtku, reformirana država znači da ćete manje vremena trošiti na papirologiju, manje ćete davati, a to sve omogućuje da imate više novca, više zaposlite i povećate prihode od kojih vam onda ostaje dobit.
Znači li reforma javne uprave masovno otpuštanje i rezanje plaća?
Ne znači! To je još jedna od floskula kojima se želi zamagliti pravo stanje stvari i omogućiti da sve ostane po starom. Hrvatski državni aparat je glomazan, ima oko 240.000 zaposlenih ljudi koje izravno plaća država. A država i ne zna koliko je točno ljudi još zaposleno u državnim tvrtkama, ustanovama, agencijama, institutima, lokalnim tvrtkama, zavodima...
Samo na lokalnoj razini porezima hranimo i oko 10.000 političara. Uz to, problem državne uprave je da netko, poput bivšeg ravnatelja Agencije za plaćanje u poljoprivredi, može godinama ne raditi ništa, a dobivati plaću. Nakon svake promjene vlasti gomilaju se novi ljudi, a stari ne odlaze nego ih premještaju i puštaju da ništa ne rade.
Objavili smo i svjedočanstva ljudi koji rade u policijskoj administraciji, u kojoj od pet zaposlenih u odjelu dvoje odrađuju 60 posto posla a troje 40 posto. Ovo troje u konačnici ostaje u sustavu, a ono dvoje odlazi iz sustava jer tu frustraciju više ne mogu podnijeti. To je negativna selekcija. Dakle, potreban je sustav koji će imati jasne kriterije nagrađivanja rada i kažnjavanja nerada. Pošteni natječaji koji neće biti samo radi ispunjavanja forme. Činjenica je da imamo sve više učitelja a sve manje učenika, više zaposlenih liječnika i sestara, a nedostupniji zdravstveni sustav, u kojem su svi nezadovoljni plaćama.
Dakle, uz političku volju, bolju organizaciju i jednake kriterije napredovanja za sve došli bismo do manje, motiviranije uprave, u kojoj bi plaće mogle i rasti, a opet bi se, ukupno gledajući, manje izdvajalo za njih kad se riješe balasta uhljeba. Lani je ekonomist Velimir Šonje izračunao da na plaće u općoj državi odlazi 44 milijarde kuna, a taj iznos svake godine raste.
Zašto je potrebna reforma školstva? Ja sam išao po starome pa mi ništa ne nedostaje...
Prema zadnjim rezultatima najvećeg međunarodnog testiranja vještina i znanja učenika iz 2018., poznatijeg po nazivu PISA, koje se provodi svake četiri godine, hrvatski učenici već deset godina pokazuju ispodprosječne rezultate iz matematičkih, prirodoslovnih i čitalačkih vještina.
Zašto je PISA važna? Zato što pokazuje kako države čiji učenici postižu najbolje rezultate redovito imaju i veći BDP. A države čiji su učenici najbolji neprestano ulažu u obrazovanje. Osim što ulažu značajno više novca od Hrvatske, ulažu prvenstveno u suvremene nastavne sadržaje, unapređenje metoda poučavanja, uvjete u obrazovnim ustanovama. Kod nas se reforme provode teško, ako ih želi provesti struka, zaustavlja ih se svim silama, ako ih provodi politika, nametnute su i opterećeno ideološkim balastom, a onda u pravilu loše i pogubne za buduće generacije
Hrvatskom obrazovanju prije svega nedostaje zajednička vizija napredne države u kojoj želimo da naša djeca žive. Učenici se već tijekom srednje škole masovno odlučuju na odlazak iz Hrvatske, neovisno o školi koju će završiti. A politika i dalje ne vidi vezu između vrhunskog školstva očišćenog od ideologije i BDP-a. Dok je tako, dok se obrazovanje ne prepusti stručnjacima, možemo računati s daljnjim odljevom najboljih te lošim životnim perspektivama onih koji ostaju
Zašto bismo dirali teritorijalni ustroj kada su županije povijesne cjeline, a 556 općina i gradova izraz je volje njihovih stanovnika?
Lokalne i regionalne samouprave razvijane su zbog želje tih zajednica da spriječe moćne vladare u nakani da im reguliraju svaki aspekt života. One su potrebne i nužne kako bi građani mogli obaviti sve što bliže svome mjestu i odlučivati sami u svojoj sredini. No kod nas je sve naopako. Županije i nemaju pravih ovlasti, nemaju dovoljno novca da same pokreću velike projekte, ali imaju sasvim dovoljno da mnoge od njih budu rezervoari uhljeba.
Bilo bi funkcionalnije da imamo pet regija. Da ne spominjemo župane koji imaju i po četiri zamjenika, od kojih neki priznaju da ne rade ništa. Usitnjena općinska uprava nosi troškove za zaposlene, na 7000 stanovnika imamo po tri općine i dva komunalna poduzeća. Tu je i više od 1300 gradonačelnika, načelnika, njihovih zamjenika. Oni su pravi, nesmjenjivi lokalni šerifi, koji određuju tko će gdje raditi, tko će voditi lokalna poduzeća, odlučuju čak i o rezultatima natječaja za čistačice u vrtićima. Povećavaju birokraciju i hrane se od poreza na dohodak i pomoći države (koju opet plaćaju svi građani).
Reforma lokalne uprave ne znači da će neko mjesto nestati, biti izbrisano s karte, niti da će, primjerice, stanovnici Civljana preko noći postati Kninjani. Ne. Ali znači da bi ta općina ostala bez nepotrebnih administrativnih ovlasti, bez tajnice, šofera, zamjenika, lokalnog poduzeća s direktorima. Najjednostavniji princip je spajanje, ali s pravom odlučivanja. Primjerice, u četiri općine koje se pripajaju obližnjem gradu ostaju volonterski načelnik i/ili vijeće koje odlučuje što su prioriteti u njihovu mjestu, a grad mora uložiti godišnje u njih srazmjerno prihodu koji mu uplaćuju stanovnici ili malo više ako je riječ o doista nerazvijenom kraju...
Imali bi i jedno komunalno poduzeće, pa bi građani imali bolju i jeftiniju uslugu. Imali bi i jednu turističku zajednicu. Mogli bi povući više novca iz EU fondova, mogli bi lakše privući investitore. Ali niti jedna stranka dosad to nije provela jer tako njihovi ljudi “gube moć na terenu”, a oni novac iz lokalnih proračuna.
Je li digitalizacija kupovanje računala za državnu upravu i njihovo umrežavanje?
Nije, to je samo mali dio. Digitalizacija je potpuna promjena načina razmišljanja države, ali i građana. Što se države tiče, to znači da su joj svi papiri pohranjeni na jednome mjestu, a svaki građanin ima svoj digitalni potpis i može tražiti što želi i brzo dobiti odgovor.
Digitalizacija je nužna za rast i razvoj cijele države jer gura naprijed nove usluge, omogućava lakše i brže poslovanje, bržu komunikaciju i prijenos podataka, a u konačnici i lakši život s višim standardom. Ako država nema na jednome mjestu evidenciju svih zaposlenih, dakle svih ljudi koje plaća, kako očekivati da će voditi računa o svim građanima. Stalno nude nove usluge putem e-Građana, ali taj sustav je zastario i ne odgovara više niti ovom desetljeću.
Usprkos tome, državna uprava pokazala je da u krizi može znatan dio odraditi online i tako bi trebalo nastaviti. Ne smije država od građana tražiti papir koji sama izdaje i koji ima u svojim ustanovama! Moraju vam omogućiti prijave djece, za neka prava ili ispunjavanje obveze online, svi državni sustavi moraju biti umreženi. To znači manje administracije, jasna pravila koja smanjuju arbitrarne odluke koje vode u korupciju. Nijedan državni službenik ne bi smio imati pravo skrivati i blokirati predmete u ladicama.
Znači li smanjenje poreza i manje novca državi, koja onda neće imati za svoje službenike, pa će nam i javna usluga pasti?
Da, ako se sve do kraja banalizira. I to često ponavljaju oni koji ne žele provesti reforme. Najčešća teza glasi: ako prikupimo 100 milijuna kuna manje, toliko će biti manje za medicinske sestre. Time se plaše ljudi i opravdava status quo. No političari na vlasti uvijek će propustiti spomenuti kako bi stvarno izbjegavanje nepotrebnog zapošljavanja, ili uvođenje jasnih kriterija nagrada za rad i sankcija za nerad, brzo pomoglo da se ostvare ozbiljne uštede.
Dakle, ne bi bilo manje novca. Zna se vrlo dobro u kojim slučajevima država ostaje bez prihoda: samo ako su porezi 0 posto ili ako su 100 posto. Kada država uzima previše, guši ekonomiju, zapošljavanje i razvoj. Hrvatska je među silno oporezovanim državama kad se ubroje i doprinosi koje plaćamo. A tu su napravljene tek manje izmjene. Kad su ukinuli dva doprinosa za zapošljavanje i zaštitu na radu, podignuli su zdravstveni doprinos. Kad su smanjili PDV na električnu energiju, podignuli su naknadu koju u noj plaćamo. Kad su povećali neoporezivi dio poreza na plaće, gradovima su taj gubitak nadoknadili iz PDV-a. Dakle, država vam najčešće ostavi u jednom džepu, a uzme vam iz drugog.
Manji porezi, pak, potiču investicije i zapošljavanje. Ukratko, ako od jednog zaposlenog uzmete pola plaće, ostajete na njoj. Ali ako se smanji porezno opterećenje na 30 posto, to omogućava zapošljavanje još jednog radnika, pa će njih dvojica uplatiti više nego onaj jedan opterećeni. Dakle, neće biti manje novca. Bit će ga više! Ista stvar vrijedi i za porez na dobit, od kojeg je država dobila više kad ga je smanjila! PDV nam je među najvišima u Europi i zato imamo više cijene, ali i mnogobrojne pokušaje utaje.
Što ćemo trošiti novac na neke aplikacije za transparentnost kad ionako ne razumijem te ekonomske brojke i milijun praznih stavki u proračunima?
Država i jedinice lokalne samouprave objavljuju svoje proračune, u kojima načelno stoji na što se troši koliko novca. Takva razina transparentnosti bila je primjerena za prošlo stoljeće. Jer pravo rasipanje novca, eventualna korupcija i pogodovanje iz tih se objava ne vide. Prava transparentnost je da svaki napravljeni i plaćeni račun bude javno dostupan s nekoliko klikova. Čak i da ih nitko ne pogleda, već sam taj sustav omogućava da onaj tko donosi odluke zna kako više ne može raditi “ispod stola”.
Time bi se preuzela i odgovornost za odluke i trošenje novca, koje je danas sakriveno u bespućima birokracije. Svako zapošljavanje, svaki zaposleni i njegove bruto plaće, svaki isplaćeni poticaj, sve treba biti jasno izloženo onima koji to plaćaju. Iako se političari toga boje, ne shvaćaju da će jedino tako vratiti povjerenje građana. Transparentnost mora biti jedna od tema kampanje jer građani imaju pravo znati za svaki račun koji plaćaju.
Ne sudim se ni s kim, pa zašto bih se onda uopće zamarao nerazumljivom reformom pravosuđa?
Pravosuđe je kralježnica države jer upravo o njemu ovisi hoće li se građani i poduzetnici osjećati sigurno, zaštićeno i biti uvjereni da će nepristrani arbitar uvijek donijeti pravednu i zakonitu odluku. Kod nas već i žalbe u parničnim postupcima znaju trajati do tri godine. Broj neriješenih predmeta se polako smanjuje, ali još zaostajemo.
Nedostaje nezavisna kontrola sudaca, a često su zaštićeni. I danas je teško povjerovati da je jedan sudac izbjegavao raditi pod izlikom da je alergičan na tipkovnicu. A vjerujete li da ni do današnjeg dana nije smijenjen? Samo su mu smanjili plaću. Procesi naplate dugova toliko su spori da se tvrtke koje su te dugove stvorile u međuvremenu eliminiraju, pa onda sa sobom povuku i druge, one poštene koje su ispostavile račun, a radnici završe na burzi.
Suđenja za korupciju rastežu se i na desetljeće. Ono što na jednom sudu bude proglašeno nezakonitim, na drugom je sasvim legalno. Sve to stvara pravnu nesigurnost i potkopava povjerenje u institucije i državu. A u takvom sustavu najbolje se snalaze muljatori sa skupim odvjetnicima.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
