Prvi prebjeg se zaletio, skočio preko bodljikave žice - i uspio!

Berlinski zid počeo se graditi 13. kolovoza 1961. Srušen je 9. studenog 1989. godine. Bio je dugačak 167,8 kilometara i razdvajao je Zapadni od Istočnog Berlina i okolnog teritorija Njemačke Demokratske Republike. Ubijeno je između 136 i 245 ljudi koji su pokušali prijeći preko zida. Točan broj ljudi koji su uspjeli prijeći iz Istočnog u Zapadni Berlin se ne zna, ali je prema nekim procjenama to uspjelo čak 5000 ljudi.

Povodom 30. godišnjice rušenja zida donosimo vam feljton u tri nastavka o Berlinskom zidu ili kako ga je Willy Brand, bivši kancelar Zapadne Njemačke nazvao 'Zid srama'

Gradnja zida počela je u posvemašnjoj tajnosti, a zid je dobio naziv "antifašistički" jer su vlasti Istočne Njemačke htjele naglasiti kako Zapadna Njemačka nije do kraja denacificirana.

Godine od 1950. do 1970. u povijesti svjetskoga gospodarstva poznate su kao "godine njemačkog ekonomskog čuda". Punih 20 godina Nijemci su bilježili rast - njima to polazi za rukom dulje nego nama s padom. I taj je silni uzlet, jasno, motivirao istočne Nijemce na bijeg.

Bio je to pravi stampedo: broj građana koji su iz Istočne Njemačke pobjegli u Zapadnu Njemačku bio je 187.000 u 1950.; 165.000 u 1951.; 182 tisuće u 1952. i 331.000 u 1953. godini. Samo u prvih pola godine pobjeglo je 226.000 ljudi. To je po jedan Split ili Rijeka na godinu.

KENNEDY U BERLINU Rekao je 'Ich bin ein Berliner' i Nijemci su ga ludo zavoljeli...

Jedan od razloga naglog skoka broja prebjega 1953. godine bilo je Staljinovo predsmrtno mahnitanje - ruski je lider 1953. godine umro, ali je te i prethodne godine otpočeo novu seriju čistki. One su bile masovne i jezive. Ako bi bile naročito velike, kao ona 1938. godine, hvatale bi milijune ljudi. Čistke nisu kačile satelitske zemlje, ali sa Staljinom se nikad nije znalo.

Sve do 1952. prelazak granice bio je relativno lak , no velike brojke prebjega počele su fatalno djelovati na njemačko društvo i gospodarstvo.

'Zid je potreban - svi bježe!'

Jurij Andropov, sovjetski lider zadužen za odnose s komunističkim i radničkih strankama u socijalističkim zemljama, napisao je 28. kolovoza 1958. o 50 postotnom povećanju broja istočnonjemačke inteligencije među izbjeglicama. Andropov je izvijestio da je došlo do radikalne promjene - dok su istočnonjemački bjegunci ranije odlazili iz ekonomskih razloga, u svjedočenjima novih izbjeglica naznačeno je da su razlozi bili više politički nego materijalni. On je naveo kako je "bijeg inteligencije ušao u posebno kritičnu fazu".

Moskva je situaciju označila "nepodnošljivom" pa su između dva dijela jedne zemlje počele nicati prepreke - ograde od bodljikave žice i slične "fortifikacije". Granica između dva Berlina je, međutim, ostala otvorena ostavši jedinim - i kako se pokazalo, najvažnijim prijelazom Istočnih Nijemaca u slobodu.

Prvih godina ulovljeni bjegunci iz Istočnog u Zapadni Berlin strogo su kažnjavani, no bez fizičkih prepreka odlazak nije bilo moguće zaustaviti. Grad, pak, dugo nije bilo moguće fizički izolirati jer bi to onemogućilo željeznički promet. Tako je Berlin i dalje služio kao rupa za bijeg. To je vremenom prouzročilo strahovit odljev mozgova. Istočnonjemački intelektualci masovno su bježali na Zapad dovevši zemlju u stanje paralize. Odlazili su najbolje obrazovani i najsposobniji. Inženjeri, tehničari, liječnici, učitelji... bili su desetkovani.

- Istočnonjemački režim je već 1952. potpuno zatvorio granicu prema Zapadnoj Njemačkoj, ali granica u Berlinu je ostala otvorena, kao slobodan izlaz za one građane Istočne Njemačke koji su htjeli otići na Zapad. Stotine Istočnih Nijemaca su svakog dana prelazile granicu. Vrhunac se zbio 6. travnja 1961. kada je 2305 ljudi prešlo iz Istočnog u Zapadni Berlin. Većinom su to bili mladi ljudi, pretežno zemljoradnici koji su bježali od kolektivizacije poljoprivrede uvedene u lipnju 1958. Kvalificirani radnici, tek diplomirani studenti i mladi stručnjaci - što je bilo velik gubitak za istočnonjemačku privredu - također su prednjačili u mnoštvu koje je htjelo bolji život u Zapadnoj Njemačkoj. Dvije stotine tisuća Istočnih Nijemaca otišlo je 1960. Po predviđanjima, taj je broj 1961. mogao biti samo veći. Te godine je samo u travnju 30.000 ljudi zauvijek napustilo Istočnu Njemačku. Od uspostave Njemačke Demokratske Republike u listopadu 1949. do kolovoza 1961. tu je zemlju napustilo 2,7 milijuna građana ili 15 posto stanovništva, što je bila rječita osuda socijalističkog režima na Istoku - piše Ian Kershaw u svom djelu Do nade i natrag.

Zapis telefonskog razgovora između Nikite Hruščova i šefa njemačke države Waltera Ulbrichta iz 1. kolovoza 1961. pokazuje da je Hruščov dao inicijativu za gradnju zida . Neki drugi izvori navode da je Hruščov u početku bio oprezan u nakanama oko gradnje zida bojeći se negativne reakcije Zapada. No Ulbricht ga je uvjerio kako će bez te prepreke samo postojanje istočnonjemačke socijalističke države doći pod znak pitanja.

'RASTAKANJE DUŠE' Kad su oni mučili nije bilo krvi: Ubijali su i kapljicama vode...

Zid je imao četiri generacije: Posljednja je bila 'savršena'

Vodstva Njemačke Demokratske Republike i SSSR-a tada su se dogovorila da se između dva Berlina podigne zid koji će fizički spriječiti bjegunce, a one koje se ne odgovori od bijega likvidirati. Bez najave, 1961. godine istočnonjemački vojnici najprije su postavili žičane barijere koje su spriječile kretanje automobila između pojedinih zona grada . Vojnicima je istodobno naređeno da pucaju na sve one koji pokušaju prijeći u drugi sektor. Ta barijera je potom zamijenjena zidom i pojačana minskim poljima. Mnoge obitelji ostale su zauvijek razdvojene.

- Ulbricht je 12. kolovoza naredio da se u ponoć zatvori granica između Istočne Njemačke i Zapadnog Berlina. Sljedećeg dana je duž granice postavljena bodljikava žica koju će ubrzo zamijeniti četiri metra visok zid i preko 150 kilometara dugačak betonski zid, sa stražarskim tornjevima, minskim poljima i policijskim psima. Stražarima je naređeno da pucaju na svakog tko kroči na ničiju zemlju pored zida. Granica između Istočnog i Zapadnog Berlina bila je zapečaćena. Takvom će ostati narednih 28 godina - navodi Kershaw u svom djelu.

Slika Schumannovog bijega postala je kultni prizor iz Hladnog rata

Neki od bjegunaca postali su čuveni - prvi je bio Konrad Schumann koji je već 15. kolovoza 1961. preskočio prepreke u fazi gradnje zida i dospio na slobodu pa mu je na tom mjestu nakon pada zida podignut spomenik.

Mladi 19-godišnji Schumann zaletio se preko prepreka na uglu Ruppiner Straße i Bernauer Straße dok je zid bio u trećem danu gradnje. U to vrijeme postojala je samo niska bodljikava žičana ograda. S druge strane Zapadni Nijemci uzvikivali su mu: “Komm ‘ruber!” (“Dođi!”), a policijski automobil se zaustavio čekajući na njega. Schumann je preskočio bodljikavu žičanu ogradu te je odmah odvezen s mjesta događaja od strane zapadnoberlinske policije.

Zapadnonjemački fotograf Petar Leibing fotografirao je Schumannov bijeg . Njegova slika postala je kultni prizor iz Hladnog rata. Schumann se nastanio u Bavarskoj, no pad zida nije dočekao - izvršio je samoubojstvo.

Dana 22. kolovoza 1961. godine Udo Siekmann bio je prva žrtva Berlinskog zida. Istočni Nijemci su koristili najmaštovitije načine bijega - neki su kopali duge tunele ispod zida, drugi su pokušavali prebjeći zmajevima ili balonima čekajući povoljne vjetrove i vrući zrak za balon.

Drugi su se, dok je zid bio u gradnji, pokušavali zaletjeti sportskim automobilima u punoj brzini preko prepreka. Volja za slobodom bila je jača od svih prepreka. Ipak, komunisti su zidom broj iseljenih smanjili s 2,5 milijuna (1949. - 1962.) na 5000 (1962. - 1989).