Robert Bestrcan već tri desetljeća traga za bratom Stjepanom. Teško ranjenog odvezli su ga autobusom u Negoslavce, gdje mu se gubi trag
MAJKA UMRLA OD TUGE ZA SINOM
'Onoga koji sve zna o ubojstvu moga brata su uhitili, ispitali i pustili. Brata ću i dalje tražiti'
Da mi je brat Stjepan ranjen, saznao sam od prijatelja na položajima. Otišao sam u bolnicu i, čim sam ušao u podrum, vidio sam ga gdje leži. Bio je ranjen u trbuh, tanko i debelo crijevo bili su mu oštećeni te je bio nepokretan. Govorio sam mu da će sve biti u redu i da je operacija uspjela, kroz suze nam je 2018. govorio vukovarski branitelj Robert Bestrcan (51).
POGLEDAJTE VIDEO
Ranjenom bratu s položaja je u bolnicu dolazio kad god bi mogao. A onda je pao Vukovar. Roberta i danas muči krivica što je brata ostavio u bolnici.
- Stalno se prisjećam trenutka kad sam mu trebao reći da idem u proboj, a njega ostavljam. Uvjeravao sam ga da će ranjenike pustiti. Nisam mu rekao da cijeli dan razmišljam da ga povedem, makar ga nosio cijelim putem. I nosio bih ga, ali bojao sam se da mu se rana ne otvori, da ne iskrvari. Tijekom proboja rekao sam da se vraćam jer ne mogu ostaviti brata. Sadašnja supruga i kum uvjerili su me da povratka nema, da će ranjenike pustiti, a nas branitelje sigurno ubiti. Cijeli život krivim se što nisam spasio brata. Ali da sam se vratio, roditelji bi izgubili i mene. A to bi bila još veća tragedija za njih - govori Robert.
Vukovarski branitelj Stjepan Bestrcan nestao je iz vukovarske bolnice 12 dana prije 18. rođendana.
Njegovi roditelji Stjepan i Katarina Bestrcan do rata su živjeli u Sotinu. Stjepan je bio mesar, Katarina domaćica, a sinovi Robert i Stjepan dobri mladići i uzorni učenici. Obitelj Bestrcan još se nije oporavila od tragedije koja ih je zadesila 1981., kad je tragično preminula njihova 15-godišnja kći Roberta. A tad ih je zadesio Domovinski rat i gubitak sina.
- Imali smo kućni biznis, vodio sam videoteku, iznajmljivao filmove. U srpnju 1991. vratio sam se kući s nekog sajma. Dočekao me sin Robert i rekao mi da se prijavio u policiju. Poludio sam jer sam znao što to znači. Već se tad po selu Srbima tijekom noći dijelilo oružje. Bio sam lovac, imao oružje i s prijateljima sam stražario u ulici. U to vrijeme su nam stalno kući stizali pozivi JNA da se mlađi sin Stjepan mora javiti na služenje vojnog roka. Nisam to htio dopustiti. Otišao sam kod poznanika i molio ga da Stjepana uzme u svoju postrojbu. Bojao sam se da ti iz JNA ne dođu po Stjepana i odvedu ga. Doveo sam Stjepana na opatovačku pustaru, na kojoj su naši dečki već tad držali položaj, i upisao ga u postrojbu - svjedoči tata Stjepan, koji je u svega nekoliko dana oba sina dao u borbu za Vukovar. Tad je još vjerovao, kaže, da ipak neće doći do tako strašnog rata. Sa suprugom je ostao u selu sve dok nije palo u neprijateljske ruke.
- Supruga i ja strahovali smo za obojicu. Kao da smo predosjećali da ćemo jednog od njih izgubiti. Na kraju smo izgubili Stjepana. Ranjen je u 15 sati na položaju na toj opatovačkoj pustari. Cijeli dan je netko pucao prema njima, a onda je odlučio uzvratiti. Suborac Željko pitao ga je kamo će, a on je odgovorio da ide riješiti toga što puca po njima. Htio je baciti bombu na mjesto odakle je dolazila pucnjava. Čim se približio ogradi, snajperist ga je pogodio u lijevu stranu trbuha. Odvezli su ga u bolnicu i operirao ga je dr. Njavro. Od tada je nepokretan cijelo vrijeme ležao u bolnici. Imam TV snimak na kojemu se vidi kako se okreće na krevetu - kaže tata Stjepan. Supruga mu je 2012. godine preminula od tuge za sinom.
Nakon pada grada te ulaska vojske i četnika u vukovarsku bolnicu, Stjepana su s ostalim ranjenicima odvezli autobusom. Bio je u tom posljednjem koji je nestao sa svim ranjenicima, za kojima se i danas traga.
- Zlatko Mikloš iz Mikluševaca bio je s mojim sinom na položaju i u bolnici. Od prijatelja je čuo da su mojeg ranjenog sina na nosilima iznijeli iz autobusa i unijeli u neku privatnu kuću u Negoslavcima. Autobus je dočekao Boško Bokila Karalić iz Negoslavaca i razgovarao s dva vozača vojnika. Nakon što su izveli mojeg sina i druge ranjenike, Bokila je otišao i vratio se nakon pola sata, valjda nakon što su ih poubijali. Prijavio sam ga policiji, uhitili su ga te nakon tri dana pritvora i saslušanja pustili. Tko zna što im je lagao. Pitao sam u policiji što im je rekao i zašto su ga pustili, ali odgovorili su mi da im je rekao da on tamo nije bio. Posredstvom prijatelja nudio sam mu novac da mi kaže gdje mi je ubijen sin i gdje su ga zakopali. Ali nije htio reći. Navodno su ih ubili i odvezli negdje prema Petrovcima - priča ogorčeni tata Stjepan, koji posljednje godine života provodi u vukovarskom Domu za stare i nemoćne. Posjećuju ga sin Robert i dvije unuke.
- Brat je bio na Sajmištu, a ja prvo na Mitnici, pa na Lušcu. Kad sam vidio da situacija u gradu postaje bezizgledna, sreli smo se u policijskoj postaji i rekao sam mu da bi bilo dobro da dođe kod mene u postrojbu ili potraži izlaz iz grada, ali on je rekao da ne može ostaviti svoje ljude. Tad sam shvatio da je moj brat preko noći od dječaka postao čovjek. Uvijek sam se nadao da će se negdje pojaviti. Ljudi su izlazili iz logora da se za njih nije znalo. Međutim, godinama shvatiš da ipak ništa od toga, iako se i dalje nadaš - kroz suze nam je ispripovijedao Stjepanov brat Robert.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
