'Mog oca su iz kuće izveli u potkošulji i Fićekom odvezli u logor Bučje. Nije se vratio'

Oca Iliju gotovo nikad nisam vidio kako plače. No kad sam 23. kolovoza 1991. godine vozio suprugu i troje djece iz Pakraca u Zagreb, moj tata je plakao. Tad nisam znao da je to bio naš posljednji susret. Iako sam se brzo trebao vratiti iz Zagreba, s ocem sam se drugi dan čuo telefonom. Rekao mi je samo da su sad zaista Srbi počeli prijetiti da će ići po kućama i da nikako ne dolazim u Pakrac, prisjetio se Ilija Turković (59) dok smo razgovarali 1918. godine. ponosom nosi očevo ime.

Njegov otac je odveden iz obiteljske kuće 25. kolovoza 1991. godine. Dva muškarca, pravoslavca, došla su po njega i odveli ga u žutom Fićeku. U logor Bučje.

- Majka je ostala s njim u kući. Oboje su vjerovali da ti ljudi njemu neće ništa jer su ga stvarno cijenili. Ispričala mi je da je toga dana sušio sijeno što je bilo dosta opasno jer su se četnici kretali uokolo. Ali on se nije bojao. Nije znao za strah. Kad su došli po njega, bio je u potkošulji, papučama i radnim hlačama. Jedan mu je pristupio oštro i bahato, a drugi mu je rekao: 'Čika Ilija, znam da vi to niste zaslužili, ali vas moram odvesti'. Mama ih je molila da pričekaju da se odjene, čak mu je dodavala košulju. No oni nisu htjeli ni čuti. Samo su rekli da mu to neće trebati. Moj tata je bio šećeraš i ne znam koliko bi dugo izdržao bez tableta. Prema onome što sam saznao, nije ni dugo živo, riješili su ga u dva do tri dana - govori Ilija.

Nakon što mu je otac odveden, a majku poslao u Kutinu na sigurno, kuću su mu zapalili. Zapalili su mu i traktore, vozila na dvorištu i priključke.

- Obnovili smo cijelu kuću prije rata. Ljudi, posebice Srbi su nam se smijali i govorili da će biti kuća za 100 i 200 maraka. Mi tad nismo znali što to znači. Prvo je nestao on, pa kuća u plamenu, tri kamiona, dva traktora, priključci, prasad... Kad sam odlazio u Zagreb, ocu sam ostavio pištolj da se može braniti. Kad sam došao na zgarište kuće, našao sam taj pištolj netaknut na mjestu gdje sam ga ostavio. Znači, nije ga ni pokušao koristiti. Puno sam razgovarao sa zatvorenicima koji su bili s njim u logoru Bučje. Došao sam do nekih papira u kojima stoji da je pri ispitivanju preminuo. Još se ti zatvorenici nečega boje i ne žele pričati o tim danima u logoru. A do nas je došlo jako puno priča. U jednoj im je pekao janjce i prasad, a u drugoj su s njegovom glavom igrali nogomet - kaže Ilija.

Kad je nestao, otac mu je imao 57 godina. Oduvijek je bio za hrvatsku državu i bio je glava obitelji.

- Vikao je: 'Ja trčati ne mogu, ali uvijek mogu pomoći'. Bio je vozač u mirovini. Bio je strog. Što je tata rekao, to je bilo tako. Ako je nešto bilo bijelo, a on rekao da je crno, bilo je crno. Njemu je rad bio na prvome mjestu, a potom sve ostalo. I uopće mi nije krivo što smo odgajani u takvom duhu - pripovijeda Ilija.

Dugo, kaže, nije vjerovao da su mu tatu ubili. Tim više što je imao zeta Srbina, Ilija je bio uvjeren da će mu tatu netko spasiti. Kaže da se njegov šogor išao raspitivati za punca.

- Jedan mu je Srbin rekao da ništa ne pita i da je sve gotovo te da čuva svoju familiju. Ja znam i tko ga je odveo i tko ga je ubio, ali nikome ništa, nitko nije procesuiran. Neku vijest o ocu pokušavao sam saznati kroz razgovor s logorašima koji su bili u Bučju. Raspitivali smo se i kod pravoslavaca u Šeovici. Međutim, uvijek se tapkalo na jednome mjestu. Nekad vam se čini da ste se približili, da će netko nešto reći, no od toga ništa. Ljudi su u Bučju zatvarani u općini, školi i šumariji. Sve te lokacije sam obišao jer dobro poznajem taj teren. Jedna mi je gospođa rekla da joj je strašno žao mene jer nikad neću naći tatu. Objasnila mi je da je bio zakopan tamo gdje je došlo do eksplozije. Čak je i policija išla na nekoliko lokacija u Bučje, no ništa nisu pronašli - govori Ilija koji zapali lampion svaki puta kad prolazi kraj Bučja.

To je jedino što može napraviti. A da nađe posmrtne ostatke oca, kaže, puno bi mu to značilo.

- Znao bih gdje mu je grob, imao bih gdje zapaliti svijeću i znao bih da on tu počiva. Mama je tati napravila spomenik, ali znam da nije tamo. Zato palim svijeću i u Bučju, gdje je odveden, jer znam da je gore završio. Njegov sam nestanak proživio jako teško, posebice prvih godina. Ali život se kotrlja dalje. Puno sam ga sanjao, ali nikad mrtvog. U mojim snovima uvijek je bio živ i uvijek smo nešto radili. Znali smo se mi i posvađati, ali za pet minuta smo pričali kao da ništa nije bilo - kaže Ilija i dodaje da si otac nije dao mahati prstom pred nosom.

Nada da će naći oca, kaže, postoji ako ljudi koji nešto znaju počnu govoriti.

- I sad tvrdim za sve one koji žive u Pakracu da znaju gdje je on. Oni svi govore da ništa nisu radili tijekom rata, a sve su snimali i sve su pisali. I pisani trag i snimke postoje. Oni su napadali, a mi smo se samo branili - zaključio je Ilija, koji od 1995. godine radi kao vatrogasac.

Ilija Ocu svijeću pali na Bučju

Da nađem očeve posmrtne ostatke, bar bih znao gdje mu je grob, gdje da palim svijeću