'Zavjetovala sam se 1991. da mrvicu kruha neću okusiti sve dok ne nađem svog brata Ivicu'

Da nađem bar jednu kost svog brata Ivice i pokopam ga u grobnicu uz našeg oca, našla bih zadovoljštinu i mir. Čula sam priče da su ga gulili, spalili, skuhali.. Tim monstrumima ja opraštam, ali ne zaboravljam. Ali neka mi daju bar jednu bratovu kost, da osjetim spokoj, umornim glasom pripovijeda Ankica Šreter Havlena (59) iz Lipika.

S njom smo razgovarali 2018. godine i već je tada bila umorna od višedesetljetne potrage za bratom. Ali ne odustaje. Te ratne 1991. godine njezin brat bio je ravnatelj lipičke bolnice, specijalist fizijatrije i reumatologije i predsjednik HDZ-a za zapadnu Slavoniju. Nakon izbijanja velikosrpske pobune dr. Šreter zalagao se za nenasilje te je pozivao Srbe na mir i prestanak terora koji su počeli provoditi.

Nestao je 18. kolovoza 1991. godine, kada su ga, pri povratku iz Zagreba, pobunjeni Srbi zaustavili na barikadama u Kukunjevcu. Ankica i danas detaljno pamti njihov zadnji susret, dva dana prije nestanka.

- Zadnji puta vidjela sam ga u petak, 16. kolovoza kada me posjetio u ovoj kući. Rekao mi je da će biti rata. Pitala sam ga što će se desiti, što ću ja. A on mi je odgovorio: 'Ti ćeš se snaći i živjeti dalje.Imaš muža i djecu. Ja se nisam oženio, nemam djecu i za mnom nema tko plakati. No, ako mi se nešto desi, ti znaš da je tvoja dužnost brinuti za mamu'. Eto, to su zadnje riječi koje mi je izrekao prije no što je napustio kuću. Te nedjelje otišao je na sastanak u Zagreb, no do tog sastanka nije došlo. Kada se vraćao, nešto iza 14 sati zaustavili su ga na barikadi i odveli - govorila je Ankica koja već godinama traga i pokušava složiti mozaik što se s njezinim bratom događalo od te rujanske nedjelje. Saznala je da su ga s barikada odvezli na ispitivanje u jednu kućicu u Grđevici.

- Nisu imali što saznati jer su o njemu sve znali. Osim što su ga pratili mjesecima, svi papirnati dokumenti od HDZ-a bili su uz njega. Slučajno sam od jednog bivšeg logoraša koji je uhvaćen dan nakon mog brata saznala da su Ivicu premlatili i polomili. Taj čovjek stajao je kraj mene, nije znao tko sam i govorio je da je ušao u prostoriju u kojoj je na strunjači ležao prebijeni dr. Šreter. Bio je krvav i polomljen i preko njega je bio prebačen kaput. Sledila sam se nakon što sam to čula, no nisam tom čovjeku rekla tko sam - prisjetila se Ankica. Dva dana kasnije odveli su ga u Branešce, gdje je bio zarobljen i doktor Solar, te ga prebacili na ispitivanje u logor Bučje gdje im je bio glavni štab.

- Nakon ispitivanja su ga vratili u Branešce i otuda mu se gubi svaki trag. Čula sam kako su Srbi poslije prepričavali koliko je novaca imao sa sobom. Uzeli su mu i auto i novce, a gdje je on završio, ne znam. Doktor Solar mi je jednom ispričao da ga je Ivica zamolio neka pokuša sve da ga nađu i da ga stave u grobnicu kraj oca. Eto, ta njegova zadnja želja i nakon gotovo 27 godina zvoni mi u glavi. I tragamo sve ove godine, a ne možemo naći niti jednu košćicu - bolno uzdiše Ankica.

Njezin brat, kaže, bio je jednostavan čovjek. Kada je upisao Medicinski fakultet u Zagrebu, čistio je ulice i popisivao brojila da bi zaradio novac da može studirati. Školovao se i snalazio sam i ništa ga nije bilo sramota raditi.

- Bio je običan čovjek, iz naroda, nikada se nije uzdizao, Bio je i veseljak, volio putovati. Svima je pomagao, što su potvrdili i Srbi koji su ovdje ostali živjeti nakon rata. Upravo se zato ničega nije bojao, jer je znao da nikome ništa nije nažao učinio. A prebili su ga i polomili. Meni vrijeme ne liječi rane. Brat mi fali svaki dan. Posebice na blagdane, Uskrs, Božić, Josipovo, Svi sveti. Sve me podsjeća na njega, a ne mogu ga naći - s tugom nam je pričala Ankica, dok je u ruci čvrsto stiskala bratovu kutu.

Upakirana je u najlon koji šušti dok prstima prolazi po džepu na kojem je izvezeno bratovo prezime.Obećanje da će brinuti o majci do smrti održala je.

- Moja mama je nakon bratovog nestanka dobila visoki šećer. Na zadnjem skupu HDZ-a na kojem je moj brat govorio, stajala je i slušala kako neki Srbi komentiraju: 'Samo ti pričaj, ogulit ćemo ti kožu'. Tako da je slutila što će mu se dogoditi kada je čula da je nestao. Ali, kao i svaka majka do zadnjeg se dana života nadala da će pronaći sina. Nije uspjela u tome i umrla je 2005. Umrla je sa spoznajom da nije uspjela naći sina - očiju punih suza govorila je Ankica.

Od dana kada je saznala da je njezin brat nestao, zavjetovala se da neće jesti kruh sve dok ga ne nađe. Ide već 30. godina od kada ova tužna žena nije okusila ni mrvu kruha. I neće, kaže, prekršiti zavjet.

Brata je sanjala samo jednom. U snu joj je došao na vrata i na njima nijemo stajao, a onda se okrenuo i otišao bez riječi.

Ankica o nestalom bratu

Svima je pomagao. To su potvrdili i Srbi koji su ovdje ostali živjeti nakon rata