Obavijesti

News

Na što je Andrej Plenković bio ponosan pa je Baby Lasagni čestitao plasman u finale Eurosonga

Na što je Andrej Plenković bio ponosan pa je Baby Lasagni čestitao plasman u finale Eurosonga

Plenković zaklanja stvarne sadržaje života u Hrvatskoj. Recimo, pregovore o sastavljanju ekstremno desne vlade, koja će zaštititi korupcijske i kriminalne stečevine prethodne vlade

Jutro nakon polufinala u Malmöu s nelagodom čitam naokolo metastaziranu fejsbučnu objavu predsjednika Vlade u tehničkom mandatu Andreja Plenkovića: “Ponosni na plasman Baby Lasagne u finale Eurovision Song Contest! Čestitke na kreativnom i sjajnom nastupu. Želimo puno uspjeha Marku Purišiću i njegovom timu i nadamo se da će Hrvatska slaviti uz Rim Tim Tagi Dim.” Kaže tako Plenković, uz hashtag #Eurovision2024 i emotikon u obliku mikrofona, našavši malo vremena usred pregovora s ekstremnom desnicom oko sastavljanja nove Vlade. Premijer nije iznenada sišao s uma, pa da se bavi rezultatima prednatjecanja u jednome otrcanom televizijskom šou programu, nije on ni tako glup i neobrazovan, pa da doista vjeruje kako je takav šou program mjera hrvatske kulture i identiteta, nego on manirom koja je karakteristična za spin-diktatore, u zemlji u kojoj su prethodno uništeni nezavisni mediji, a javna radiotelevizija pretvorena je u stranački servis, krvavu i olovnu stvarnost zamjenjuje budalastim i bezazlenim simulakrumom.

Simulakrum je, kaže najprostija rječnička definicija, kopija koja nema svog originala, ili koja je stvorena prema modelu koji je izvan stvarnoga svijeta. Živjeti u simulakrumu značilo bi živjeti u cirkusu, u zabavnom parku, u kompjutorskoj igri, na fejsbuku, ili u Hrvatskoj u kojoj stvarna društvena drama ili melodrama biva sudjelovanje Baby Lasagne u zabavnom šou programu europske televizijske konfederacije. Svatko tko ima kompjutor i televizor, a pritom još je i na društvenim mrežama, mogao bi, ako je samo malo labilniji, povjerovati da je upravo to stvarnost. I da je plasman u finale televizijske igre s pjevanjem i plesanjem mjera stvarnih zbivanja u Hrvatskoj i svijetu.

Nekoliko razloga zbog kojih bih u Prvoj izbornoj jedinici glasao za Franka Dotu
Nekoliko razloga zbog kojih bih u Prvoj izbornoj jedinici glasao za Franka Dotu

Čime se ustvari prošli i budući kancelar ponosi kada kaže da je “ponosan na plasman Baby Lasagne u finale Eurovision Song Contest”. Time što je mladić iz Istre ostvario uspjeh koji bi se zacijelo mogao mjeriti plasmanom našeg čovjeka u sljedeću epizodu nekog europskog ili američkog Big Brother šou programa, ili time što je on, Plenković, dio istoga prostodušnog i dokonog hrvatskog svijeta, koji po fejsbucima jedan dan progoni seksualnog uznemirivača Matanića, drugi dan je u potrazi za izgubljenim pesekom, dok trećega dana plamti patriotskim ponosom zato što se Baby Lasagna plasirao u finale i zato što je prvi na kladionicama? Ni jedno, ni drugo. Plenkovićev ponos je besadržajan, on je ta kopija bez originala, koja čini bit simulakruma. Koliko god pripadao svijetu poremećenih moralnih i društvenih vrijednosti, i koliko god se nastojao prikazati kao netko tko je, poput peći bubnjare, do vrha ispunjen nacionalnim žarom, on zna da se u ovom slučaju nema čime ponositi.

Ali Plenković isto tako zna, kao što bi to znali i njegovi podanici, samo kada bi se usuđivali misliti, ili kada ih razmišljanje ne bi bacalo u strah i u nespokoj, kako od sadržaja “ponos na plasman Baby Lasagne u Finale Eurovision Song Contesta” savršeno zaklanja stvarne sadržaje života u Hrvatskoj. Recimo, pregovore o sastavljanju ekstremno desne vlade, koja će istovremeno zaštititi korupcijske i kriminalne stečevine iz vremena prethodne Plenkovićeve vlade, te zakonskim i izvanzakonskim sredstvima onemogućiti buduće razotkrivanje kriminala i korupcije iz redova vlasti. Baby Lasagna, skupa s hrvatskim mupovcima i mupovkama, koji na HRT-ovim propagandnim spotovima plešu rim tim tagi dim, savršena je kulisa najave isključivanja Srba iz hrvatskoga političkog života, daljnjeg ozloglašavanja njihovih legitimnih političkih predstavnika, kao i najave progona preostalih slobodnih medija, ateista, liberala i ljevičara, kao i hrvatskih književnika koji nisu po volji hrvatskoj ekstremnoj desnici. Pritom, kako je Baby Lasagna u simulakrumu doživljen kao općeprihvatljiva svehrvatska pojava, pa za njega pred finale u Malmöu navijaju i desni i lijevi, stvar savršeno funkcionira. Možda bolje nego i u slučaju hrvatske nogometne reprezentacije. Nemoguće je biti protiv Baby Lasagne, jer on ne predstavlja ništa i ne predstavlja nikog. Idealno bezazlena pojava, pritom i mladić koji je, kako kaže, depresiju izliječio vjerom i molitvama. Pa zašto bi ikome smetala njegova vjera? I za što bi, ili za koga, konačno bio onaj građanin Hrvatske, koji bi ovoga jutra, kada kancelar u tehničkom mandatu erektira svoj nacionalni ponos i šalje svoje tople očinske čestitke, bio protiv Baby Lasagne? Ako smo u simulakrumu, doista nemoguće je biti protiv. Ako smo, pak, u stvarnosti, u njoj su i Baby Lasagna i eurovizijski šou program toliko nevažni da je o njima nemoguće govoriti. Pritom, nisu oni u stvarnosti nevažni zato što je stvarnost u Hrvatskoj tako mračna, nego su nevažni naprosto zato što su nevažni.

Koja je razlika između višenamjenskog borbenog zrakoplova i elegije?
Koja je razlika između višenamjenskog borbenog zrakoplova i elegije?

Što bi značila pobjeda Baby Lasagne u, kako to Plenković kaže, finalu Eurovision Song Contest. Oni koji žive u simulakrumu, ili, poput kancelara i njegove obitelji, žive od simulakruma, reći će da bi u tom slučaju za Hrvatsku još jednom čula Europa. I još će Europi pridodati sve one zemlje na čijim se televizijama prikazuje ovaj šou program. Čak i kada bi bilo tako, kada bi zahvaljujući Baby Lasagni za Hrvatsku u istoj večeri čulo svih osam milijardi Zemljana, što bi to konkretno moglo značiti? Što to rim tim tagi dim kaže o Hrvatima i Hrvatskoj, o njihovoj kulturi, politici, državi? Zapravo ništa. Na stranu to što rim tim tagi dim svijetu ništa ne govori ni o talentu jednoga među nama, Baby Lasagne, za kojeg će ushićeni Tonči Huljić reći “da jedan vjerni kršćanin širi dobrotu koja je zarazna, a ne odriče se onog što on uistinu jest”. Samo u simulakrumu, u Baby Lasagni možemo otkrivati svetoga Pavla, navjestitelja kršćanstva, koji je, ako smo Huljića dobro shvatili, u Malmö stigao kao Pavao u Rim, ali Europa i Svijet ako i jesu u simulakrumu, taj simulakrum nije ni nalik našemu.

I što će onda biti ako Baby Lasagna pobijedi u finalu - što je najavio i možemaški gradonačelnik Zagreba, tražeći da se za sljedeći travanj i svibanj rezerviraju svi termini u zagrebačkoj Areni - pa ako se cijeli šou program preseli u Hrvatsku? Za Europu i Svijet neće se dogoditi ništa. Samo što će hrvatska stvarnost biti zaklonjena još jednom impresivnom, premda opet jednokratnom kulisom, za koju će zasluge podijeliti kancelar Plenković i njegova ekstremno desna vlast. U slučaju pobjede, naravno, treba računati i na doček Baby Lasagne u Hrvatskoj, barem u Zagrebu i u Puli. Tomislav Tomašević neće ponoviti grešku s vaterpolistima. U slučaju pobjede mogao bi se ponoviti spektakl s Vatrenima po njihovom povratku iz Rusije. Samo treba vidjeti hoće li i Baby Lasagni na dočeku pjevati Marko Perković Thompson…

Prije sedamnaest godina na Euroviziji je pobijedila Marija Šerifović, s pjesmom “Molitva”. Te godine Hrvatsku su predstavljali Dragonfly i Dado Topić, s pjesmom “Vjerujem u ljubav”. Tko se ne sjeća kakva je to pjesma bila, za podsjetnik mu evo stihova: “Ako mi pogledaš u oči/ Tu već drugo skrivam bol/ I onaj stih iz moje pjesme:/ Ti si k’o na ranu sol.” Ali iako se te 2007. Hrvatska nije plasirala u finale, u Europi i Svijetu Dado Topić i Dragonfly danas nisu ništa manje poznati od Marije Šerifović. Ona, pak, koja je tada u Helsinkiju pjevala kao da joj je zadnje u životu, a izgledala je upravo onako kako je u novom tisućljeću trebala izgledati pobjednica ovoga šou programa, osim što je danas cijenjena i popularna u Srbiji i gdje god ima srpske publike, cijenjena je i popularna još samo u Hrvatskoj. Pobjeda na Pjesmi Eurovizije donijela joj je jednokratnu slavu, kakvu zasluže pobjednici svih velikih šou programa u svijetu. Sve ostalo pripadalo je lokalnoj dinamici muzičke scene na Balkanu. One scene koja, s Eurosongom ili bez njega, jedno od dva-tri središnja mjesta ima u zagrebačkoj areni, u kojoj će, kako se svi nadamo, sljedeće godine “jedan vjerni kršćanin” šireći dobrotu “koja je zarazna” Zagreb pretvoriti u Rim. U simulakrumu, naravno.

Za to vrijeme stvarnost će nastaviti svojim tokom i tijekom. Kancelar Plenković će, manirom već iskusnog spin diktatora, nastojati da naciju održi u simulakrumu. U tome će mu pomagati njegovi koalicijski partneri, ali i brojni fejsbučari, bez obzira na svjetonazor. U Hrvatskoj netko u međuvremenu možda i objavi knjigu Sergeja Gurijeva i Daniela Treismana “Spin diktatori: izmijenjeno lice tiranije u 21. stoljeću”, pa da poneki čitatelj još shvati zašto Plenković radi to što radi.

Igre na sreću mogu izazvati ovisnost. 18+.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Zbog radija je na Trg došlo 120 tisuća ljudi: 'Da sam poslušao Tuđmana, Zagreb bi bio u krvi'
KULTNI PROSVJED ZA RADIO 101

Zbog radija je na Trg došlo 120 tisuća ljudi: 'Da sam poslušao Tuđmana, Zagreb bi bio u krvi'

Na poziv HHO-a upućenim kroz radijski eter, 120.000 građana sa svijećama u rukama okupilo se na Trgu bana Jelačića za opstanak Stojedinice
Uhićen dvostruki ubojica Alija Balijagić: 'Našli smo ga na spavanju, imao je dvije puške'
AKCIJA NA SNIJEGU

Uhićen dvostruki ubojica Alija Balijagić: 'Našli smo ga na spavanju, imao je dvije puške'

Zatečen je u jednoj kući za koju smo imali informacije da povremeno tu dolazi. Uhvaćen je na spavanju, nije pružao otpor, kaže Ivica Dačić
Kaos kraj Siska! Vlak naletio na konje, promet stoji već 4 sata!
ZAUSTAVILI SVE

Kaos kraj Siska! Vlak naletio na konje, promet stoji već 4 sata!

Vlak koji putuje na relaciji Sisak-Zagreb naletio je na puštene konje. Vlakovi ne voze, a očevid je i dalje u tijeku