Nekoliko razloga zbog kojih bih u Prvoj izbornoj jedinici glasao za Franka Dotu

Prije nekoliko mjeseci predsjednik Zoran Milanović javno je deklarirao seksualnu orijentaciju upravo postavljenog Plenkovićevog ministra. Zacijelo je učinio nešto što se ni ljudima ni zajednici ne radi, ali… Politička i svjetonazorska agenda Plenkovićeve vlade konzervativna je i tradicionalno homofobna. Upravo zato rečeni je ministar, po svom rukopoloženju, s društvenih mreža izbrisao svoje polugole, izrazito erotizirane fotografije. Njemu je dopušteno da bude homoseksualac, to svi mogu znati, o tome se iza dvaput zaključanih vrata može i govoriti, ali on se ne smije javno deklarirati i dužan je u svakom trenutku javno zastupati vjeroispovijest i svjetonazor Vlade. A homofobija, mizoginija i diskriminiranje svega i svakoga drukčijeg u suštini je i tako shvaćenog vjerovanja i tog svjetonazora. HDZ, dakle, za ministra ne može, i nikada neće, imenovati homoseksualca. Premda HDZ-ovi ministri mogu biti homoseksualno opredijeljeni. Jedva da je malo drukčije u drugim, ponešto liberalnijim i slobodoumnijim strankama, gdje bi ugledni član, kandidat za visoke pozicije, možda i mogao biti javno deklariran, ali svejedno to nikad ne bi bila njegova politička tema. Bila bi to njegova “privatna stvar”. Što bi na takav način bilo štićeno: političareva privatnost, ili privatnost onih koji oko njega nisu homoseksualci?

Franko Dota profesor je i povjesničar, novinar i dugogodišnji dopisnik talijanske agencije ANSA. Autor je važne, premda javno uglavnom i prešućene knjige “Zaraćeno poraće”, objavljene u nakladi Srednje Europe, u kojoj se bavi transformacijama javnog diskursa vezanog za iseljavanje Talijana iz Istre i Dalmacije nakon Drugog svjetskog rata. Moglo bi se, vrlo općenito, reći da se Dota bavi najmanje dvjema međusobno posvađanim istinama: hrvatskom (slovenskom, jugoslavenskom…) i talijanskom. Premda “Zaraćeno poraće” govori o jednoj specifičnoj temi i o odnosu dvije zajednice, dvije kulture i dva suprotstavljena sjećanja, metodološki gledano, ona bi mogla govoriti i o mnogočemu drugom. Godine 2017. Dota je obranio doktorat na temu “Javna i politička povijest muške homoseksualnosti u socijalističkoj Hrvatskoj (1945. - 1989.)” Od 2012. radi na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Rijeci. To je prvi dio priče o njemu, s kojim drugi dio priče čini cjelinu javne osobe Franka Dote. On je, naime, suosnivač i voditelj udruge Zagreb Pride, volonterski aktivist LGBT pokreta u Hrvatskoj. Kako Zagreb Pride postoji već prilično dugo, te je izazvao, a dijelom i proveo svojevrsnu društvenu revoluciju u Hrvatskoj, jer smo od vremena kada je u Splitu kamenovana kolona ljudi, a u Zagrebu su istoj koloni spremani molotovljevi kokteli, stigli do vremena kada je Pride, u značajnoj mjeri, vedra i opuštena porodična šetnja slobodnih ljudi, tako bi se moglo reći da je Franko Dota veteran tog pokreta slobodnih ljudi. Ali što je naročito važno: on nije, niti je ikada bio, profesionalni aktivist. On niti živi od onoga što jest, niti dopušta da bude sveden na tek jedan od svojih identiteta. U konzervativno udešenom svijetu, kakav u našim uvjetima oličavaju Andrej Plenković i njegove ženskice i dečki, ljudi žive u getima i djeluju iz svojih getoiziranih pameti i duša. Franko Dota ne živi u getu.

Koalicija Rijeke pravde, a u koaliciji SDP, Franka Dotu postavio je na osmo mjesto svoje liste u Prvoj izbornoj jedinici za parlamentarne izbore 17. travnja 2024. Sve to treba baš tako reći i napisati, s preciznim datumom i svim podacima, jer je riječ o važnom događaju za naše povijesti, one male, privatne i svakodnevne, i onu veliku, društvenu, kulturnu i političku. Franko Dota prvi je homoseksualac u povijesti parlamentarne demokracije u Hrvatskoj. Prvi kojemu to nije - privatna stvar. Ili prvi koji sad neće brisati fotografije s društvenih mreža, niti će dopustiti da drugi o njemu govore nešto što je protivno njegovim političkim i svjetonazorskim oportunitetima. Frankova pojava je važna naprosto zato što se njome u Hrvatskoj konačno normalizira nešto što je prethodno bilo abnormalno. (Da nije bilo abnormalno, bilo bi i prisutno. Ne može normalno biti nešto čega nema.) E, sad da se opet vratimo na početak: kada je predsjednik Milanović javno autao, deklarirao, denuncirao Plenkovićeva ministra, niti sam imao potrebu da ga branim (ministra!), niti sam prema njemu osjetio ikakvu empatiju, a niti sam Milanoviću zamjerio što je učinio nešto što se ne bi trebalo činiti. Licemjerna je, a ne principijelna, bila đeva što su je na predsjednika tim povodom digli naši liberalni i tobože liberalni glasnici i glasonoše. Najprije zato što to nije bio diskriminatorni postupak prema privatnoj osobi, a još manje prema privatnoj osobi manjinske pripadnosti, nego je to bilo razotkrivanje jednoga hrvatskog konzervativca. Ili bi se moglo reći ovako: bila je to diskriminacija diskriminatora. Uličnim govorom rečeno: Plenkovićev ministar nije peder, nego je on borac protiv pedera. Da bismo bili na njegovoj strani, morali bismo ga podržati u njegovoj borbi, dakle u onome što on svakodnevno kao ministar i član HDZ-a radi, a ne u onome što on (možda) jest. Dakle, nemoguće je biti protiv Milanovićeva postupka, a istovremeno biti protiv diskriminacije…

Isto tako, za Franka Dotu ne bih u Prvoj izbornoj jedinici glasao ni zbog njegova seksualnog opredjeljenja, a ni zbog LGBT aktivizma. Glasao bih za njega zbog cjeline onoga što on predstavlja, zato što mislim da je pametan, obrazovan i pouzdan, zato što sam čitao “Zaraćeno poraće” i zato što mislim da bi bilo dobro i korisno kada bi se netko tko je razumio pouku (jer o poukama je u praktičnoj politici, kao u i društvenom životu, riječ) dviju usporednih pripovijesti o talijanskome egzodusu, našao na hrvatskoj političkoj pozornici. Glasao bih za njega, jer spremno prihvaćam iluziju da je Franko Dota moj glasnik. Opredjeljivanje na izborima uvijek je zasnovano na nekoj iluziji. Ova mi je prihvatljivija od većine drugih. Intelektualci su organizacijski nepouzdani, upravo zato što su intelektualci. To je razlog zašto ih nema u hrvatskoj politici. Posljednje je, čini se, likvidirao Ivica Račan. Istina, bilo ih je i u HDZ-u (recimo, Dalibor Brozović), ali čim bi na sebe navukli uniforme kolektivnih uvjerenja, ti rijetki pismeni hadezeovci prestajali su biti intelektualci. Ali koliko god oni bili organizacijski nepouzdani i trupno beskorisni, intelektualci politiku ispunjavaju pripovijestima. Jedino intelektualci politici odrede pravac i smjer. To je razlog što je De Gaulle uzdizao i trpio Malrauxa. Danas, generalovo se doba i pamti po njegovu piscu, ministru kulture.

U žudnji za intelektualcima u hrvatskoj politici, tom nekom pismenom svijetu koji je nešto u životu i pročitao, glasao bih za Franka Dotu. U pustoj vjeri da će Franko njih popraviti, umjesto da oni njega pokvare. Premda mi se, valja i to priznati, događalo da se gorko prevarim dajući po ovakvome principu svoj glas nedostojnima. Ljudi su izvan svake sumnje kvarljivi, ali to saznanje ne smije biti razlog da odustanemo od svojih iluzija, da ne izlazimo na izbore ili da svoj glas dajemo stranačkim kolektivima (svjetonazorima), a ne pojedincima u koje imamo naivno povjerenja. Odustanak od iluzija put je u konzervativizam i u svijet Plenkovićevih ministara. I zato bih glasao za Franka Dotu. On nema kvalifikacija za Plenkovićeva ministra. Nema tu mračnu tajnu koju bi Milanović razotkrivao. Franko Dota drago je i upečatljivo utjelovljenje moje biračke iluzije. Dok je iluzije, dotle je i demokracije.