Koja je razlika između višenamjenskog borbenog zrakoplova i elegije?

Vijest je u svakom pogledu zaumna. U povodu dvadeset i devete godišnjice vojno-redarstvene operacije Bljesak, Ministarstvo obrane Republike Hrvatske objavljuje da će prvoga svibnja, na Međunarodni praznik rada, upravo kupljeni višenamjenski borbeni zrakoplovi preletjeti područje Republike Hrvatske. “Preletom iznad cjelokupnog teritorija Republike Hrvatske piloti Hrvatskog ratnog zrakoplovstva izvest će svoju prvu zadaću višenamjenskim borbenim avionima Rafale u znak zahvalnosti i poštovanja prema svim sudionicima vojno-redarstvene operacije Bljesak, a posebno prema svim hrvatskim braniteljima koji su život položili za hrvatsku slobodu i samostalnost.” Izrazi zahvalnosti i poštovanja prema ocu, majci, feudalnom gospodaru ili policijskom službeniku mogu biti konkretni i simbolični. Konkretan izraz zahvalnosti i poštovanja je da onom prema kojem osjećaš dug predaš na ruke, recimo, novčanicu od sto eura. Simbolični izraz zahvalnosti i poštovanja jest da, na primjer, klekneš pred njega i ljubiš mu stopala, ili da mu odrecitiraš pjesmicu.

Svaki simbolični poduhvat podrazumijeva pripovijest koja predstavlja most između konkretnog i simboličnog, podrazumijeva priču o ljubljenu stopala ili o recitiranoj pjesmi. Bilo bi zanimljivo da nam ministar Anušić ispripovijeda, ako je kako moguće svojim riječima, priču o zahvalnosti koja se pokazuje prelijetanjem. I da nam pritom kaže je li Ministarstvo obrane lagalo tvrdeći da je prelet izveden “iznad cjelokupnog teritorija Republike Hrvatske”, i da nam objasni kako se lažima može izraziti “zahvalnost i poštovanje”? Ako, pak, Ministarstvo obrane nije lagalo, kako je tehnički moguće preletjeti cjelokupni teritorij Republike Hrvatske, a ne povrijediti zračni prostor susjednih zemalja?

Ali nije vijest zaumna tek stoga što Ministarstvo obrane nekome ili nečemu izražava zahvalnost i poštovanje nečim što se očito ne može protumačiti kao simbolični izraz zahvalnosti i poštovanja, budući da je nesuvislo i glupo, niti je vijest zaumna stoga što Ministarstvo obrane u možebitne izraze zahvalnosti i poštovanja ugrađuje očitu laž, vijest je zaumna, sasvim hljebnikovska, posve harmsovska, zbog onoga što tek slijedi. Ministarstvo obrane, naime, u svome priopćenju objavljuje precizan red letenja triju borbenih aviona, u kojem je, u minutu precizno, navedeno kada će koji od njih nadletjeti neki hrvatski grad. Hrvatski mediji, uključujući i one koji nisu pod izravnom ili neizravnom upravom HDZ-a i Plenkovićeve vlade, objavili su do posljednjeg slova i brojke ovaj opskurni raspored. Zašto je on zauman? Zato što je izvan stvarnosti u bilo kakvom njezinom obliku, pa tako i izvan koncepta istine i laži. Zato što je izvan logike i izvan razuma, izvan gramatike i sintakse. Svaki red vožnje, nebeski jednako kao i zemaljski, avionski kao i željeznički ili autobuski, ima svoj konkretni smisao. U vlak koji dolazi tad i tad možete se ukrcati i otputovati tamo i tamo. Ili ga barem možete pogledom ispratiti. U višenamjenske borbene zrakoplove nećete se ukrcavati, njima nećete putovati, niti ćete ih golim okom vidjeti. Ako ste kojim slučajem propustili priopćenje Ministarstva obrane, ili ako niste upamtili kada će avion preletjeti i vaš grad, u određenom ćete trenutku, u određenoj minuti, koja možda odgovara najavi Ministarstva obrane, a možda i ne, čuti grmljavinu avionskih motora. Ali tu ćete grmljavinu čuti i ako ste priopćenje naučili napamet, i dobro znate kad će avion nad vaš grad. I koji je onda smisao priopćenja, koje je njegovo razumsko objašnjenje? Nema ga, jer vijest je zaumna.

Bila je to, saznajemo iz priopćenja, “prva zadaća višenamjenskih borbenih aviona”. Rafalei su kupljeni, piloti su obučeni, garaže su sagrađene, i sve je to mnogo koštalo, ali prva je zadaća, čuli smo to nad svojim glavama, besprijekorno obavljena. Premda bi se moglo primijetiti da postoje i neusporedivo jeftiniji načini stvaranja grmljavine. Kao što, recimo, postoje i suvisli i razumni, a pritom empatični i etični načini da se izrazi zahvalnost i poštovanje. Ovaj grmljavinski je, naime, nerazuman i nesuvisao, tako da o empatiji i moralu ne može biti riječi. Uostalom, kad god netko inzistira na tome da će nekim svojim postupkom - bilo jahanjem magarca, bilo trčanjem ultramaratona, bili avionskom grmljavinom, bilo postignutim golom u nogometnoj utakmici - izražavati zahvalnost i poštovanje nekome tko je patio, stradavao ili se žrtvovao, možemo biti poprilično sigurni da se, čineći upravo to, prilično gadno zajebava na račun onoga koje svoje glupiranje posvećuje. Zato već nekoliko tisuća godina postoje glazbeni, pjesnički i umjetnički oblici, kojima civilizirane zajednice ili pojedinci izražavaju svoju zahvalnost i poštovanje. Možda ministar Ivan Anušić, kao ni premijer u tehničkom mandatu Andrej Plenković, s kojim se ovaj bori za prevlast u državi, ne znaju što je to elegija ni što je to elegijski distih, pa bi im trebalo reći da se elegija od prđenja ljudi ili aviona razlikuje upravo po tome što se elegijom mogu izraziti i zahvalnost, i poštovanje. Grdno je svoditi zajednicu na razinu vlastite neukosti.

Početkom travnja predsjednik i svedržac Srbije bio je u posjetu Francuskoj. Tamo ga je primio i u dugom ugodnom društvu zadržao njegov tamošnji kolega. Razgovarali su, valjda, o onom o čemu obično kada se susretnu razgovaraju čelnici dviju suštinski tako udaljenih zemalja, jedne uzorno demokratske, druge ceremonijalno demokratske. Ali na istinsko užasavanja hrvatskih ceremonijalnih medija, razgovarali su i o želji Srbije da kupi dvanaest ovih istih višenamjenskih borbenih zrakoplova, koje je kupila Hrvatska. Danima su se kasnije tobože specijalizirani novinari po Plenkoviću lojalnim tiskovinama i elektroničkim medijima domišljali razlozima zbog kojih Srbija, ipak, neće moći kupiti dvanaest Rafalea. U stvari, domišljali su se tome kako bi kancelaru u tehničkom mandatu i njegovoj slijepoj publici popravili raspoloženje, očito pokvareno mišlju da bi uskoro Vučić mogao “u znak poštovanja i zahvalnosti” prema, na primjer, žrtvama Bljeska i Oluje, nadlijetati “cjelokupni teritorij” Republike Srbije. Na kraju, Jutarnji list umirio je premijera prilično bizarnom konstrukcijom o stanju u narudžbama i proizvodnji, te tvrdnjom da Francuzi ne mogu toliko brzo proizvesti tako veliki broj aviona, pa će Srbija svoje Rafale dobiti tek 2029. ili 2030. Znači li to da sve do 2029. ili 2030. Rafalei neće “u znak poštovanja i zahvalnosti” nadlijetati “cjelokupni teritorij” Republike Srbije?

Odgovor na ovo pitanje ovisi samo o cinizmu i smislu za biznis francuskoga predsjednika Emmanuela Macrona. Naime, istinske demokracije u poslovanju s ceremonijalnim demokracijama, kao i u poslovanju sa zločinačkim protudemokratskim režimima, obično vode računa o ravnoteži između interesa vlastitog kapitala i svjetonazora koji iza tog kapitala stoji. To bi otprilike značilo da će Francuska ljudožderima prodavati escajg, ali pod uvjetom da se na čas suzdrže od ljudožderskog brbljanja kakvim će se đakonijama tim escajgom gostiti. Pritom, demokratski svjetonazor, koji je na unutarnjem planu sasvim iskren, na vanjskom je planu sasvim - ceremonijalan. Dakle, Macron nije ljudožder, ali će mu biti dovoljno da mu ljudožderi daju riječ da ne jedu ljude, pa će im on povjerovati.

Premda je Hrvatska u Europskoj Uniji, iz perspektive Pariza nema neke prevelike razlike između Hrvatske i Srbije. Uostalom, iznenadili biste se odgovorima kad biste na ulicama gradova, u stvarnim europskim demokracijama, upitali slučajne prolaznike je li Hrvatska članica Europske Unije. I naravno da će Macron svoje aviončiće prodati Srbiji, nakon što ih je prodao Hrvatskoj. Štoviše, bit će istinski ushićen time kako je jedna rasprodaja za sobom povukla drugu. A isporuka će, naravno, biti brza i redovna, pogotovu ako se Vučić krene predomišljati i raspitivati se za koliko bi mu Rusi prodali svoje aviončiće. Riječ je, naime, o biznisu, a ne o idealima. Osim ako ideali u biznis unaprijed već nisu ugrađeni. Koliko god Hrvati i Srbi bili impresionirani “višenamjenskim borbenim avionima”, koje će i jedni i drugi platiti dodatnim siromašenjem svoga ionako siromašnog stanovništva (od Hrvata u EU navodno su siromašniji još - Bugari; ali u Bugarskoj je hrana višestruko jeftinija, pa je ovaj podatak vrlo sumnjiv…), Francuskoj doista ništa ne znači to hoće li i Srbi kupiti dvanaest njihovih aviončića, da njima grmuckaju iznad svoje siromašne i nesretne zemljice.