30 godina od smrti Damira Tomljanovića Gavrana: 'Kad je poginuo, srušio nam se svijet'

Komemoracija za ratnog zapovjednika iz redova 1. gardijske brigade Tigrovi, Damira Tomljanovića Gavrana, održana je u subotu na groblju u Krivom putu u povodu 30. obljetnice njegove pogibije, a ministar Medved istaknuo je da ga je, uz hrabrost i domoljublje, iznad svega krasila ljudskost.

"Prošao sam s Damirom dobar dio njegova ratnog puta. Bio je to naš zajednički put i hrabro, bespoštedno koračanje prema hrvatskoj slobodi. Osim mnogih njegovih iznimnih osobina - hrabrosti, odlučnosti i osobina vojnog stratega - Damira Tomljanovića Gavrana krasile su i odlike njegove legendarne ljudskosti", rekao je ministar hrvatskih branitelja, potpredsjednik Vlade i Tomljanovićev suborac Tomo Medved.

Na grob Damira Tomljanovića Gavrana, u ime predsjednika Republike cvijeće, vijenac je položio i svijeću zapalio general pukovnik Marijan Mareković, u ime predsjednika Sabora saborski zastupnik Ante Deur, a u ime predsjednika Vlade ministar hrvatskih branitelja i potpredsjednik Vlade Tomo Medved. Komemorativnom skupu nazočio je i državni tajnik u Ministarstvu hrvatskih branitelja Darko Nekić.

Program pod nazivom "Za Hrvatsku kao Tigar" pripremili su Udruga ratnih veterana "Tigrovi" i Grad Senj.

Nakon komemoracije i odavanja počasti Damiru Tomljanoviću Gavranu, junaku Domovinskog rata, misu je služio vojni biskup Jure Bogdan u krivoputskoj župnoj crkvi Blažene Djevice Marije Snježne.

U ratnom putu Damira Tomljanovića Gavrana stoji da je dragovoljno u kolovozu 1990. pristupio Jedinici za posebne namjene MUP-a RH u bazi Rakitje kod Zagreba. Potom se borio na mnogim ratištima, a kao zapovjednik 1. Sektora IZM Zadar ZP Split 1. gardijske brigade Oružanih snaga RH poginuo je 17. veljače 1994. na Tulovim gredama, pogođen neprijateljskim snajperom.

Darko Katuša (49) i danas se živo sjeća tog kobnog hladnog, ali sunčanog dana kada mu se, kaže, srušio svijet. Sunce je otjeralo gustu noćnu maglu koja je zagrlila Velebit, a pogled hrabrih ratnika sezao je do neprijateljskih položaja na Vršini. 

- Tog jutra Gavran me zvao i rekao da sam idem gore na kotu 1183, mjesto Ruje, jer ima nešto za obaviti. Dok sam došao do zapovjednika satnije Grga Tokića, ponovno me nazvao i rekao da ga sačekam. Gavran, Tokić i ja u izviđanje smo išli prvi, a iza nas inženjerci koji su trebali napraviti kućice u kojima ćemo biti. Došli smo na vrh,bilo je oko 10 sati. Gavran je razgledavao i objašnjavao gdje će što biti i par minuta kasnije se zapucalo. On i Grgo Tokić bacili su se  u desnu stranu, a ja ulijevo – ispričao nam je prošle godine u razgovoru Katuša. Osvrnuo se, kaže, oko sebe i povikao: Gavrane, Gavrane! Nije bilo odgovora.

LEGENDARNI ZAPOVJEDNIK Tigar koji je uvijek išao prvi i svojoj vojsci ulijevao sigurnost

'Nije bilo položaja koji nije obišao prije svojih ljudi'

- Dopuzao sam do njega i Tokića i vidio malu rupu na sljepoočnici. Opipao sam mu puls. Bio je slab. Odmah sam nazvao bazu i vikao da je zapovjednik ranjen. Oni su digli helikopter, a  Tokić i ja puzeći smo ga izvlačili. Kako bi se podigli da ga povučemo, neprijatelj bi zapucao, a to je otežalo izvlačenje. Kad smo ga uspjeli dovući na mjesto odakle će ga pokupiti helikopter, gledali smo mu ranu. Nije bilo krvi, no izlaznu ranu nismo vidjeli. Kasnije smo tek saznali da je izlazna rana bila u vratu i da je na tom mjestu krvario. Dok smo ga ukrcavali u helikopter, imao je slabašan puls, no nije izdržao - prisjetio se Katuša. U trenutku kada su je saznao da je njihov zapovjednik preminuo, počeo je plakati.

 - Tijekom obrane domovine, Gavran je milijun puta prošao i gore situacije od ove. Nije bilo položaja koji nije obišao prije svojih ljudi. Uvijek je išao prvi i ljudi su ga slijedili. Taj je čovjek bio sve ono što ga je dovelo do vrha. Sve je stvorio svojim radom. Bio je časnik, jedan od najvećih, čovjek legenda. Kad imate takvog zapovjednika koji ne kalkulira, koji ide, vi idete za njim. On je bio Tigar koji je svuda išao prvi i svojoj vojsci ulijevao sigurnost – objasnio je Katuša.

MAJKA HEROJA GAVRANA 'U ormaru i dalje čuvam odoru svog sina, opranu i opeglanu...'

'Da je ostao živ tko zna gdje bi mu bio kraj'

Ivan Pasariček (46) kazao je kako je imao sreću što je bio njegov vojnik. 

- Plakao sam samo na očevom i Gavranovom grobu.Bio mi je sve, najbolji čovjek i najbolji zapovjednik kojeg sam upoznao. Za nas Tigrove i za mene, Gavran je najveći čovjek u HV-u i da je ostao živ, tko zna gdje bi mu bio kraj - prisjetio se prošle godine Pasariček.

Pred očima mu i danas lebdi nasmiješen Gavranov lik, a iza naočala, u kutu lijevog oka cakli mu se suza. 

Legendarni Tigar Damir Tomljanović Gavran poginuo je  na Velebitu 17. veljače 1994. godine. 

Njegovi suborci jedini su pravi i istinski svjedoci njegove tragične pogibije, ali i snage, karizme i ljudskosti. 

'S njegovom smrću ne mogu se pomiriti ni danas'

Gavranova referentica općih poslova Ljiljana Vučemilović – Šimunović (52) kazala nam je da joj je on bio kao brat, a vijest o njegovoj pogibiji dočekala je trudna.

- Dado vam je bio tri u jedan. Zaigran dječak sa rupicama na obrazima i uvijek nasmijan. Bio je i zreo i izrazito odgovoran muškarac. Ali ujedno i starac, tako se činilo zbog karakterističnog hoda i pognutih ramena kada je bio tužan ili umoran. Od tuge, nemoći i boli za poginulim vojnikom, znao je šakom lupiti u ormar i razvaliti vrata. Potom bi me slomljenim glasom pitao: Ljiljana, zašto uvijek mora poginuti onaj kojeg sam ja zavolio - prisjetila se Ljiljana.

- Ta vijest bila je nešto što nisam mogla prihvatiti i s čim se ne mogu pomiriti ni dan danas. Imam osjećaj da je Gavran svaki taj dan toliko intenzivno živio, kao da je znao da neće imati vremena sve proživjeti. Znala sam mu reći: Dado, molim te malo uspori, prebrzo živiš. A on bi se samo nasmijao, zatreptao onim svojim dugim trepavicama. Tko ga je dobro poznavao, mogao je iz njegove mimike i gestikulacije doznati što se uistinu s njim događa – ispričala nam je Ljiljana dodajući da je sve svoje vojnike jako volio i s njima imao posebnu vezu.

Kad je poginuo svi su neutješno plakali

Sjećanja na hrabrog malca koji je sa svojim ljudima radio vojna čuda naviru i Eduardu Butjeru (63). Dok je Gavran bio zapovjednik bojne, on je bio v.d. zapovjednika brigade.

- Bio je savršen suradnik, bio je čovjek koji je uvažavao i nadređene i podređene i suborce. Podnosio je izvještaje zapovjedništvu, primao zadaće, postavljao pitanja kako odraditi zadaću i gubitke svesti na minimum. Uvijek je nazivao, pitao i našao najbolje rješenje. Gavran privatno? Šaljivdžija, čovjek sa rupicama na licu i dugim trepavicama. Bio je toliko simpatičan da se na
njega nisi mogao naljutiti. A i kad bi bio ljut i imao mnoštvo argumenata, on bi se pojavio, zatreptao kao milo dijete i nenametljivo vas prisilio da sve te argumente stavite u drugi plan - priča Butjer. Kad je Gavran poginuo, tvrdi, nema čovjeka u brigadi koji nije zaplakao.

 - Svi su vrijedni i dragi ali on je bio poseban i svima prihvatljiv. Uspostavio je suradnju i sa pripadnicima drugih postrojbi i sa svima je uspijevao naći zajednički jezik. Taj Velebit vam je strašno brdo, vjetar je bio nenormalan, kao što je i zima bila nenormalna. Bilo je -14, a imate osjećaj da je -30.Gavran je svaki dan iz zapovjedništva, i po noći i po danu išao na položaje, obilazio ljude. Svi sa kojima je radio imali su respekta prema njemu i bio je posebno cijenjen- završava Butjer. I naši preostali sugovornici Drago Prša (48), Mladen Batiljan (52) i Luka Zeba (50) složit će se da je Gavranovom pogibijom Hrvatska izgubila jako puno.

'Ni za kim nisam žalio kao za Gavranom'

- Izgubio sam brata i bratića u Domovinskom ratu, ali imam osjećaj da ni za kim nisam žalio kao za Gavranom. Poginuo je sa 26 godina, ali vjerujte, nema tog čina koji bi me na nešto mogao nagovoriti. Gavran je jedini mogao. Odbio sam Bobetku jedan teren. Jasno sam mu i glasno rekao da ne idem. Gavran me povukao sa strane i rekao: Prša, molim te idi. I otišao sam. Damir je
bio spreman poginuti za bilo kojeg vojnika. Dva dana prije pogibije zvao me da dođem na mjesto dozapovjednika. I vjerujte, trebalo mi je dugo vremena da se smirim, da prihvatim.. Plakao sam, a plačem i danas – iskreno nam je kazao Prša.

Svi naši sugovornici odreda su naglasili jednu stvar: 367 Tigrova poginulo je u Domovinskom ratu, a šest se vodi kao nestali. Svi su odreda junaci, svi su odreda jednako vrijedni, no Gavran je imao nešto ljudsko i vojničko što ga je za nijansu izdiglo iznad svih. Dok žive i dišu, zauvijek će imati posebno mjesto u njihovim mislima i srcima.

Gavranova majka: Predosjetila sam njegovu smrt

Ja svog Dadu još čekam. Još se od njega nisam oprostila. Večer prije ove obljetnice njegove pogibije bila sam mu na grobu. Oprala sam spomenik, donijela cvijeće i rekla mu: 'Dado, sine, hoćeš li doći majci večeras?' -  tihim nam glasom kazala nam je junakova majka kad smo je prošle godine posjetili i razgovarali s njom.

- Ja sam njegovu smrt predosjetila. Osam dana prije no što je poginuo bio je kod kuće. Kao i uvijek, žurio je nazad na teren. Kada me zagrlio i poljubio, vrištala sam i plakala kao nikada do tada. Upitao me zašto plačem. I eto, osam dana poslije, u jedan sat nakon ponoći, suborci su priopćili tu tužnu vijest. Ne daj Bože niti jednoj majci da izgubi dijete. To je najveća bol koje se ne možeš nikada riješiti - priznala nam je Mara.

Pitamo je kako preživljava sve ove godine bez sina, a ona, očiju vlažnih od suza mirno kaže:

- Preživljavam čekajući da mi Dođe. Masu puta ga pitam: Dado, tko će ti oprati grob, donijeti cvijeće i zapaliti svijeću ako majka umre? Drži me vjera i molitva. Bilo je i dana kada sam bila jako bolesna. Tada sam, ni sama ne znam koliko puta preklinjala: Dado, dođi po mene i uzmi me k sebi - priča nam ova neutješna žena.

Još uvijek u svom ormaru čuva opranu i opeglanu Gavranovu vojničku odoru, spakiran ranac i uglancane vojničke čizme.

- Kad vidim ove njegove suborce kako ga nisu zaboravili i kako mu iskazuju poštovanje, srce mi je ispunjeno. Ponosna sam. I tužna. Držim se dobro, zbog njih svih - kazala nam je Mara na rastanku.