'U ormaru i dalje čuvam odoru svog sina, opranu i opeglanu...'

Kažu da vrijeme liječi sve, ali ne bih se složila, ne kad je u pitanju majčino dijete. Bol je ista sve ove godine, ako išta, jedino nekako naučite živjeti s njom. Tuga koju sam osjećala kada sam ga izgubila ista je i danas, ali tu je i neizmjeran osjećaj ponosa. To je pomiješan osjećaj, s jedne strane sam jako tužna, a s druge jako ponosna što sam imala tako dobrog sina sina. Čovjeka kojeg svi toliko cijene. Kad vidim sve te njegove suborce i prijatelje koji dolaze i stalno zovu, iskazuju poštovanje, kada vidim da nije zaboravljen, onda znam da se moram držati i zbog njih. Ja sam tu da održavam uspomenu na njega i nesmin se slomit - opisuje svoje osjećaje Marija Tomljanović, majka legendarnog zapovjednika Tigrova Damira Tomljanovića-Gavrana pri obilježavanju 25-godišnje obljetnice njegove smrti.

POGLEDAJTE VIDEO:

Pokretanje videa...

02:13

Rođendan Damira Tomljanovića Gavrana | Video: 24sata/pixsell

'On je za mene živ i prisutan dok god sam ja živa'

Dodaje kako sa svojim sinom svakodnevno priča kao da je još uvijek tu i kao da će se svaki čas pojaviti na vratima. 
- Tako mi je lakše. Često mi dođe i u snove, pa i tada razgovaramo. Sjećam se kad je došao i "zaprijetio" mi da prestanem plakati. Poslušam ga i od onda se trudim zadržati suze, al bol je živa, katkad ne izdržim i one same kanu niz lice, to je jače od mene. I vidim ga svagdje, u svim suborcima, svagdje gdje idem. On je za mene živ i prisutan dok god sam ja živa. Neizmjerno mi nedostaje, a najviše na praznicima, za Božića, Nove godine - sa sjetom u očima priča majka Marija, koja u ormaru još uvijek čuva opranu i opeglanu vojničku odoru, spakiran ranac i vojničke čizme svoga Dade.

Baka koju je jako volio dala mu je nadimak' Dado'

Nadimak Dado, objašnjava, dobio je od svoje bake Ankice, koja nakon njegove smrti nikad nije smogla snage otići na njegov grob.
- To je bila neizmjerna ljubav, nije se znalo tko koga više voli. On je uvijek govorio kako će mu najteži biti kad mu baka ode, a na kraju je on otišao prije nje. Ona je sve do svoje smrti pričala sa njim, sa "suncem svojim", kada je bila sama u prostoriji. Ma ne daj bože nikome, nema gore nego kad smrt nije po redu i kad vam dijete umre prije vas - kaže ova draga i, unatoč svemu, vedra žena, koju svi koji je znaju zovu majkom.

Njena toplina i ljubav prema svim ljudima gotovo da je "zarazna" dok priča o svom sinu i misiji da sjećanje na njega zauvijek održi živim. U kući u Krivom putu ponad Senja, gdje živi sama, gotovo svakodnevno odlazi na obližnji grob svoga sina te ugošćuje posjetitelje koji dođu obići njegov spomen dom u sklopu kuće.

- Dolaze ljudi iz cijele Hrvatske, ali i preko granice, iz Njemačke, Kanade... Dolaze djeca s autobusima iz Dubrovnika, nose mi slike moga sina koje su sami nacrtali, potpisane majice, zastavice. Ja im pričam o svom Dadi, kakav je bio kao mali, a bio je samozatajan, ali vrlo poslušan i vrijedan, uvijek spreman pomoći. Onda im naberem domaćeg čaja s ovih naših brda i pošaljem u malim paketićima njihovim majkama. I tako održavamo prijateljstvo i sjećanje na mog Dadu. To je taj ponos koji me drži. Čujem se i s majkama drugih suboraca i sve mi to daje snagu da ne potonem - priča mama Marija pokazujući nam Gavranove fotografije, memorabilije, pjesme koje su mu ljudi pisali, spomen knjigu, koje brižno čuva u malom spomen domu njemu u čast.

'Uvijek je išao prvi i ljudi su ga slijedili'

Damir Tomljanović - Gavran poginuo je na današnji dan prije točno 25 godina. Imao je tek 26 godina. U kolovozu 1990. dragovoljno je pristupio postrojbi specijalne policije za posebne namjene MUP-a, a za vrijeme Domovinskog rata bio zapovjednik postrojbe Tigrova. Ratovao je na svim bojištima, a suborci, s kojima je dijelio dobro i zlo na vrlo zahtjevnoj bojišnici na Velebitu u odbijanju neprijateljskih napada, često u nemogućim vremenskim uvjetima, pamte ga kao prekaljenog ratnika i zapovjednika.

NEPREŽALJENI JUNAK 30 godina od smrti Damira Tomljanovića Gavrana: 'Kad je poginuo, srušio nam se svijet'

- Nije bilo položaja koji nije obišao prije svojih ljudi. Uvijek je išao prvi i ljudi su ga slijedili. Taj je čovjek bio sve ono što ga je dovelo do vrha. Sve je stvorio svojim radom. Bio je časnik, jedan od najvećih, čovjek legenda. Kad imate takvog zapovjednika koji ne kalkulira, koji ide, vi idete za njim. On je bio Tigar koji je svuda išao prvi i svojoj vojsci ulijevao sigurnost – za neprežaljenog suborca svojedobno je kazao Darko Katuša.

'Bio je spreman poginuti za bilo kojeg vojnika'

Svi koji su ga poznavali za Gavrana su imali samo riječi hvale. Profesionalno, opisuju ga kao čovjeka koji je jednako uvažavao i nadređene i podređene i suborce. On je bio taj koji je podnosio izvještaje, primao zadaće, nalazio najbolje načine i rješenja kako ih najbolje odraditi i gubitke svesti na minimum. Čovjek koji je bio spreman poginuti za bilo kojeg vojnika. A privatno? Kažu - šaljivdžija, dečko s dugim trepavicama ispod dječačkog pogleda i rupicama na obrazima, toliko simpatičan da se na njega nije moglo naljutiti.

- Bio mi je sve, najbolji čovjek i najbolji zapovjednik kojeg sam upoznao. Za nas Tigrove i za mene, Gavran je najveći čovjek u HV-u i da je ostao živ, tko zna gdje bi mu bio kraj. Kad je poginuo, nije bilo čovjeka u brigadi koji nije zaplakao - prisjetio se prošle godine Gavranov suborac Ivan Pasariček, jedan od mnogih istinskih svjedoka Gavranove tragične pogibije, ali i snage, karizme i ljudskosti.

Neprežaljeni zapovjednik, prijatelj, sin, brat i otac poginuo je 17.veljače 1994. prilikom nadzora svojih položaja na obroncima Velebita, od neprijateljskog snajpera i zadobivene rane u glavu.

Svi sugovornici tijekom svih ovih godina odreda su naglasili jednu stvar: 367 Tigrova poginulo je u Domovinskom ratu, a šest se vodi kao nestali. Svi su odreda junaci, svi su odreda jednako vrijedni, no Gavran je imao nešto ljudsko i vojničko što ga je za nijansu izdiglo iznad svih. Dok žive i dišu, zauvijek će imati posebno mjesto u njihovim mislima i srcima.