Tigar koji je uvijek išao prvi i svojoj vojsci ulijevao sigurnost

- Plakao sam samo na očevom i Gavranovom grobu.Bio mi je sve, najbolji čovjek i najbolji zapovjednik kojeg sam upoznao. Za nas Tigrove i za mene, Gavran je najveći čovjek u HV-u i da je ostao živ, tko zna gdje bi mu bio kraj - prisjetio se svojedobno za 24 sata Ivan Pasariček (49) koji je kazao kako je imao sreću što je bio njegov vojnik. 

Legendarni Tigar Damir Tomljanović Gavran poginuo je  na Velebitu 17. veljače 1994. godine. 

Njegovi suborci jedini su pravi i istinski svjedoci njegove tragične pogibije, ali i snage, karizme i ljudskosti. 

'Odlučan i odvažan, pouzdan i pravedan'

O legendarnom junaku snimljen je i dokumentarac “Gavran 101”koji je u petak  premijerno prikazan u Hrvatskome vojnom učilištu u Zagrebu. Film je nastao uz pomoć arhivskih snimaka, fotografija i svjedočanstava 20-ak njegovih najbližih

Snimljen je uz potporu Ministarstva branitelja, Grada Zagreba i Udruge ratnih veterana 1. gardijske brigade Tigrovi.

 - Čovjek s karakterom, jasnom vizijom i čistim srcem, odlučan i odvažan, pouzdan i pravedan – takav je bio naš Gavran! -  riječi su kojima je hrvatskog heroja opisao Gavranov suborac, ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved. 

Povikao sam: Gavrane, Gavrane! Nije bilo odgovora...

Darko Katuša (52) i danas se živo sjeća tog kobnog hladnog, ali sunčanog dana kada mu se, kaže, srušio svijet. Sunce je otjeralo gustu noćnu maglu koja je zagrlila Velebit, a pogled hrabrih ratnika sezao je do neprijateljskih položaja na Vršini. 

- Tog jutra Gavran me zvao i rekao da sam idem gore na kotu 1183, mjesto Ruje, jer ima nešto za obaviti. Dok sam došao do zapovjednika satnije Grga Tokića, ponovno me nazvao i rekao da ga sačekam. Gavran, Tokić i ja u izviđanje smo išli prvi, a iza nas inženjerci koji su trebali napraviti kućice u kojima ćemo biti. Došli smo na vrh,bilo je oko 10 sati. Gavran je razgledavao i objašnjavao gdje će što biti i par minuta kasnije se zapucalo. On i Grgo Tokić bacili su se  u desnu stranu, a ja ulijevo – ispričao nam je jednom prilikom u razgovoru Katuša. Osvrnuo se, kaže, oko sebe i povikao: Gavrane, Gavrane! Nije bilo odgovora.

- Dopuzao sam do njega i Tokića i vidio malu rupu na sljepoočnici. Opipao sam mu puls. Bio je slab. Odmah sam nazvao bazu i vikao da je zapovjednik ranjen. Oni su digli helikopter, a  Tokić i ja puzeći smo ga izvlačili. Kako bi se podigli da ga povučemo, neprijatelj bi zapucao, a to je otežalo izvlačenje. Kad smo ga uspjeli dovući na mjesto odakle će ga pokupiti helikopter, gledali smo mu ranu. Nije bilo krvi, no izlaznu ranu nismo vidjeli. Kasnije smo tek saznali da je izlazna rana bila u vratu i da je na tom mjestu krvario. Dok smo ga ukrcavali u helikopter, imao je slabašan puls, no nije izdržao - prisjetio se Katuša. U trenutku kada su je saznao da je njihov zapovjednik preminuo, počeo je plakati.

 - Tijekom obrane domovine, Gavran je milijun puta prošao i gore situacije od ove. Nije bilo položaja koji nije obišao prije svojih ljudi. Uvijek je išao prvi i ljudi su ga slijedili. Taj je čovjek bio sve ono što ga je dovelo do vrha. Sve je stvorio svojim radom. Bio je časnik, jedan od najvećih, čovjek legenda. Kad imate takvog zapovjednika koji ne kalkulira, koji ide, vi idete za njim. On je bio Tigar koji je svuda išao prvi i svojoj vojsci ulijevao sigurnost – objasnio je Katuša.

'Na njega se nisi mogao naljutiti'

Sjećanja na hrabrog malca koji je sa svojim ljudima radio vojna čuda naviru i Eduardu Butjeru (66). Dok je Gavran bio zapovjednik bojne, on je bio v.d. zapovjednika brigade.

- Bio je savršen suradnik, bio je čovjek koji je uvažavao i nadređene i podređene i suborce. Podnosio je izvještaje zapovjedništvu, primao zadaće, postavljao pitanja kako odraditi zadaću i gubitke svesti na minimum. Uvijek je nazivao, pitao i našao najbolje rješenje. Gavran privatno? Šaljivdžija, čovjek sa rupicama na licu i dugim trepavicama. Bio je toliko simpatičan da se na
njega nisi mogao naljutiti. A i kad bi bio ljut i imao mnoštvo argumenata, on bi se pojavio, zatreptao kao milo dijete i nenametljivo vas prisilio da sve te argumente stavite u drugi plan - priča Butjer.

Kad je Gavran poginuo, tvrdi, nema čovjeka u brigadi koji nije zaplakao.

- Svi su vrijedni i dragi ali on je bio poseban i svima prihvatljiv. Uspostavio je suradnju i sa pripadnicima drugih postrojbi i sa svima je uspijevao naći zajednički jezik. Taj Velebit vam je strašno brdo, vjetar je bio nenormalan, kao što je i zima bila nenormalna. Bilo je -14, a imate osjećaj da je -30.Gavran je svaki dan iz zapovjedništva, i po noći i po danu išao na položaje, obilazio ljude. Svi sa kojima je radio imali su respekta prema njemu i bio je posebno cijenjen- završava Butjer.