Povezanost počinje gdje prepreke nestaju središnja je poruka Hrvatskog Telekoma, koja se temelji na uvjerenju kako i u današnjem polariziranom društvu ima mnogo više toga što nas povezuje, neovisno o vjeri, nacionalnosti, dobi, društvenom statusu, osobnim preferencijama i interesima. I zato, s ciljem inspiracije, donosimo seriju priča pojedinaca koji nisu dopustili da ih prepreke na koje su u životu naišli ograničavaju i razdvajaju nego su ih srušili te odlučili živjeti punim plućima i povezani.

Iskreno dječje prijateljstvo 

U užurbanom svakodnevnom ritmu koji rijetko dopušta skretanje s utabanih staza obaveza i rokova, ponekad nas iznenade priče koje nose pozitivnu snagu i koje oplemenjuju naš život. Upravo je takva priča o jednom prijateljstvu - iskrenom i posve neočekivanom, kakva dječja prijateljstva najčešće jesu. Priča je to o dva dječaka - Filipu iz Zagreba i Zaharu iz Ukrajine, koji su se susreli u jednom zagrebačkom vrtiću te kroz igru i smijeh izgradili vezu koja briše sve granice. I ne samo to - svojim su prijateljstvom povezali i svoje mame, Maju i Juliju.

- Upoznale smo se u vrtiću 2022. godine, kad su Zahar i njegova obitelj stigli u Hrvatsku, bježeći pred ratnim zbivanjima koja su zadesila njihovu domovinu Ukrajinu - kaže nam Filipova mama Maja Fatuta, profesorica biologije i kemije u Gimnaziji Sesvete.   
Maleni Filip u zagrebačkom je Dječjem vrtiću Kolibri tad pohađao englesku skupinu i usvajao prve riječi tog jezika, a uskoro mu se pridružio Zahar.

Igra kao univerzalan jezik 

"Vrlo brzo su se sprijateljili, a to što su govorili različitim jezicima za njih nije predstavljalo baš nikakvu prepreku. Za njih je igra bila univerzalni jezik. Zahar je već za nekoliko mjeseci savršeno savladao hrvatski jezik, a Filip je od njega naučio mnoge riječi na ukrajinskom. Primjerice, jedanput me kod kuće pitao gdje je poduška, što je ukrajinska riječ za jastuk - prisjeća se Maja.

Kroz zajedničke igre na dvorištu, kreativne vrtiće aktivnosti, uz autiće i nogometnu loptu, razvilo se pravo, čvrsto prijateljstvo, koje je povezalo dvije obitelji.

- Budući da je Filip godinu dana stariji od Zahara, a i malo viši od njega, jednog sam dana u vrtiću susrela Zaharovu mamu Juliju i ponudila joj odjeću koju je Filip prerastao. Prihvatila je i tako smo se upoznale - otkriva nam Maja Fatuta.

Kaže kako je njezina obitelj od početka rata u Ukrajini suosjećala s nedužnim ljudima koji su se našli usred ratnog vrtloga te su bili prisiljeni napustiti svoju zemlju da bi se sklonili na sigurno.

Obiteljski prijatelji 

- I mi imamo živo sjećanje na rat i kolone izbjeglica iz Vukovara, pa nam je bilo sasvim prirodno prihvatiti ljude kojima je bila potrebna pomoć. Kad je Filip upoznao Zahara, imao je mnogo pitanja o Ukrajini i ratu, a nama je bilo vrlo teško pružiti mu sve odgovore budući da je bio premali da bi uopće shvatio pojam rata - navodi Maja.

U početku su Zaharovim roditeljima pomagali u obavljanju nužnih formalnosti - primjerice kad im je bio potreban savjet o funkcioniranju institucija, o upisu u školu ili o različitim praktičnim životnim stvarima, poput prijevoza do bolnice. No pomoć nije bila jednostrana. Kako kaže Maja, Zaharov otac Oleg vrlo je vrijedan i vješt majstor, koji ima široko znanje, pa je Maji i njezinu suprugu pomogao popraviti crijep na krovu nakon velikog nevremena u ljeto 2023. Bio je tu za njih i kad god im je bila potrebna pomoć pri radovima u kući. I Julija je rado pomagala. Znala je pričuvati djecu kad god je zatrebalo.

Iako dječaci više ne dijele vrtićke pustolovine, ove su dvije obitelji i dalje povezane. Filip i Zahar pohađaju istu osnovnu školu i dva puta tjedno zajedno treniraju nogomet.

Kad narastu, žele biti nogometaši

- Na treninge ih najčešće vozi moj suprug budući da je njihov auto morao ostati u Ukrajini - kaže nam Maja i dodaje kako su Filip i Zahar vrlo slični: oba vole autiće i videoigre, a za nogometom su ludi i, kad narastu, žele biti nogometaši.

- Zahar je u Hrvatsku došao vrlo mlad, imao je samo četiri godine, pa, iako je Ukrajina njegova domovina, često zna reći kako bi rado ostao u Hrvatskoj, koju je silno zavolio. Strastveni je nogometni fan i navija za Hrvatsku svaki put kad igra reprezentacija, a rado nosi i hrvatski dres - uz osmijeh nam ističe Maja.

Dvije obitelji nerijetko su zajedno i za blagdane, kad se okupljaju oko stola, uz birana jela iz obje kuhinje.

- Bili smo kod Zahara i njegove obitelji za pravoslavni Božić i to je bila doista prava gozba. Julija je pripremila razne ukrajinske specijalitete i sve je bilo vrlo ukusno. A mi često pripremamo ribu, koju Filip lovi s djedom na Cresu, pa su tako i naši ukrajinski prijatelji imali priliku uživati u svježoj jadranskoj oradi i brancinu - napominje Maja Fatuta.

Priča o Filipu i Zaharu te o njihovim obiteljima pokazuje kako ljubaznost, otvorenost i ljudska povezanost mogu nadvladati baš sve prepreke - jezične, kulturološke, pa čak i one koje donosi tragedija poput rata.