Jeste li nazvali baku ili djeda? Javite im se jer im nedostajete

Ljubičice, Ljubičice, dođi, pokaži mi lice! Tako meni moja kći kaže na telefon kad u blizini Doma u Dubravi, gdje živim posljednjih šest godina, šeće psa, priča nam 81-godišnja gospođa Ljubica Marš. 

- To nam je ostalo još iz vremena u kojem su zbog korone bili zabranjeni posjeti, a sad nam je zabavno, pa nastavljamo tako. 

Gospođa Ljubica rođena je Križevčanka. U Križevcima je završila i gimnaziju, a potom se udala i doselila u Zagreb. Cijelog je života radila kao knjigovotkinja, a život je, kaže, provela u sretnom braku. Danas je i baka trojice unuka.  

- U dom sam odlučila doći nakon suprugove smrti. Tad sam prvi put doista osjetila što to znači biti sama. Iako sam bila relativno dobrog zdravlja i u mojoj kućici u Sesvetskim Selima naoko mi ništa nije nedostajalo, nakon što je uginula moja kujica, donijela sam tu odluku i ni trenutka nisam požalila. Ostavila sam bez mnogo premišljanja i svoj dom, i vrt, i voćnjak. Nisam više htjela biti sama.

Božić u obitelji

Životom u domu vrlo je zadovoljna. Kaže, ne zna kako bi sama kod kuće preživjela koronu i potres. 

- Iako me i ovdje bilo strah, i to više potresa nego korone, sve sam to nekako prebrodila, uz pomoć divnog osoblja i u društvu ostalih umirovljenika. Teško mi je padala izoliranost, nemogućnost izlaska, zabrana posjeta. Ali oko Božića smo u domu dobili tablete, socijalne su nas radnice podučile kako ih koristiti i to mi je posve promijenilo perspektivu - otkriva nam Ljubica.

Tako božićne blagdane ipak nije provela bez svojih bližnjih – čestitke i dobre želje razmijenili su putem videopoziva.

- Meni toliko znači da mogu vidjeti svoju dječicu i unuke. Svaki put kad mi srce zatreperi od ljubavi, odmah ih nazovem da ih čujem i vidim. Osim toga, puno mi znači i to da ne moram uključivati televizor da bih se informirala. Ovako samo otvorim tablet i pročitam novine, saznam što se događa, a usput pročitam i prognozu, veselo priča Ljubica.

Glad za novim znanjima

U bližoj bi budućnosti, kaže, željela naučiti i nove funkcionalnosti tableta. Već je zamolila socijalnu radnicu da joj u tome pomogne jer je fascinirana spoznajom koliko mogućnosti pruža internet. Otkad su ukinute zabrane za umirovljenike u domu, redovito viđa djecu i unuke, ali ni oni zbog posla i obaveza ipak ne mogu dolaziti svakog dana, pa je tablet i dalje u funkciji.

- Ne sjedim u sobi i ne kukam. Uvijek sam voljela puno čitati, vezla sam goblene, heklala i radila ručne radove. Danas i dalje čitam, rješavam križaljke – najviše volim one teške, mozgalice. Volim i šivati, pa se i time zabavim, preuređujem si odjeću kad mi zatreba.

Najviše joj nedostaju mnoge aktivnosti koje su se prije korone provodile u domu i u suradnji s ostalim domovima u Zagrebu. 

- Prije smo puno išli po domovima u Zagrebu, recitirala sam i glumila, bilo mi je prekrasno! Naša socijalna radnica mi je otkrila da imam taj dar, nisam to prije znala. Ovdje su me od milja prozvali i glasnogovornicom jer, kad god nešto treba komunicirati, zatražiti ili pohvaliti, to je moja dužnost.

Ljubica otkriva i kako umirovljenici uglavnom imaju takozvane seniorske, jednostavne mobitele.

- Ima ljudi koji ih koriste samo za pozive, a ja budem presretna kad mi dođu da im nešto pokažem, da im ih popravim. Nekome se razbije nešto, netko mobitel okupa u čaju. Onda ja to sve poslažem pred sebe na stol, rastavim, očistim i ponovno složim. A oni se svi čude kak' ja to znam. Znam, eto tako - vrckavo se smješka Ljubica Marš.

Nebrojeno mnogo mogućnosti

A mnoge mogućnosti tablet uređaja i interneta s velikim veseljem svakodnevno otkriva i gospodin Stanislav Palfi, 84-godišnjak koji već 11 godina živi u Domu za starije na Iblerovu trgu u Zagrebu. 

- Tablet prvenstveno koristim da si skratim vrijeme. Jako me zanima zemljopis, pa istražujem kuglu zemaljsku, a najviše Hrvatsku - otkriva nam.

U dom je, kaže, došao prerano. Na temelju godina koje su doživjeli njegovi preci, izračunao je svoj "vijek trajanja", ali, zaključuje, pogriješio je u računu i poživio dulje. Nakon 42 godine staža na poslovima održavanja, sa suprugom u domu živi mirne dane svoje mirovine. Dovoljno je dugo tu da može usporediti situaciju prije i u vrijeme pandemije korone. Prije je, kaže, bilo mnogo bolje, ljepše i ispunjenije.

- Dolazak u dom bio mi je ogromna promjena. Ali s vremenom sam se nekako naviknuo i sad mi je dobro. Bio sam jako aktivan, sudjelovao sam u gotovo svim aktivnostima koje su se u okviru doma nudile – čak sam i glumio! Sudjelovao sam u svemu osim u pjevanju! Odlazili smo i na izlete, družili se s umirovljenicima iz drugih domova, odlazili na Maksimirske jeseni, gdje smo se natjecali u visećoj kuglani, pikadu, košarci - priča nam Stanislav. A njegova je supruga bila aktivna u kreativnim radionicama, gdje je izrađivala razne dekoracije, čestitke, božićne ukrase... U domu je nastavio njegovati i svoju cjeloživotnu ljubav prema cvijeću. 

Tko voli cvijeće voli i ljude!

Cvijeće uzgajam i volim oduvijek. To je bila moja zanimacija i prije doma, uvijek sam sadio, plijevio, zalijevao... Sad u domu imam priliku brinuti o prekrasnim nasadima lavande i vinke. Zalijevam ih, pognojim tu i tamo, brinem o njima. A one mi vraćaju divnim bojama i prekrasnim mirisom - ponosno priča gospodin Palfi i dodaje kako je prije korone, na jednom od natjecanja za najljepše uređeni balkon, osvojio prvu nagradu!

Iako nije imao djece, vrlo je povezan i blizak s nećakinjom, koja je već baka. Odnedavno imaju obiteljsku grupu na Viberu pa putem nje komuniciraju, razmjenjuju fotografije i kratke filmove, ali i razgovaraju preko videopoziva.

Iako kaže kako mu, dok surfa internetom, vrijeme naprosto proleti, napravio si je dnevni raspored i čvrsto ga se pridržava.

- Dva sata čitam novine, jedan sat gledam TV i onda još dva sata tableta. Osim toga, igram belu. Bilo mi je vrlo teško savladati novu tehnologiju. Još ne znam sve što bih htio, a ponešto usput i zaboravim - kaže nam Stanislav te dodaje kako mu je u svemu tome pomoć socijalnih radnica neprocjenjiva.

Pomoć za najugroženije

Jedna od njih, Andreja Mihatović, priča nam kako su tablete koje im je donirao Hrvatski Telekom odmah namijenili prvenstveno umirovljenicima pojačane njege i rehabilitacije, odnosno slabije pokretnim ljudima. Kad su počele strože mjere, zabrane posjeta i izlazaka, upravo su u tim ljudima prepoznali najugroženiji dio naše populacije i na ovaj su im način omogućili održavanje komunikacije s obitelji i bližnjima jer su dobili mogućnost videopoziva. 

- Svaki poziv koji smo uspostavili s obitelji bio je jako emotivan. Bilo je i suza radosnica, i smijeha, i lijepih trenutaka... 'Šetali smo' po raznim europskim gradovima jer ima članova obitelji koji žive vani i nisu mogli posjećivati svoje najmilije. Umirovljenici su komunicirali  i međusobno dok je trajao period zatvaranja i dok nisu smjeli napuštati svoje sobe. Brzo su se riješili straha od tehnologije i iskoristili je za očuvanje odnosa s prijateljima - oduševljeno priča Andreja. 

Dodaje kako je njihov dom ubrzo zahvatio pravi tehnološki val – mnogi su unuci svojim bakama i djedovima posuđivali svoje stare, ali i dalje funkcionalne pametne telefone kako bi s njima mogli komunicirati kad god požele.

- Sad, tijekom ljetnih vrućina, kad se starijima ne preporučuje izlaženje, videopozivi su opet aktualni. A definitivno je drugačije nekoga i vidjeti dok razgovarate, tu nema dileme - zaključuje Andreja Mihatović.