Valjda smo zato i toliko različiti. Razmišljao sam o nekoliko situacija u kojima smo mi muškarci baš ono skroz drugačiji od žena i u kojima jedni drugima kvalitetno kidamo živce. Pa krenimo...
ALEN BEĆIROVIĆ:
Muškarci su s Marsa, a žene su s Venere. Ma, nikako nismo isti
Evo ajmo od najjednostavnijeg. Spremanje za izlazak. Muškarac u principu može imati pun ormar odjeće, obuće i svih mogućih kombinacija (i to vrlo vjerojatno jer ga je neka žena nagovorila da sve kupi) i opet će nosit dvije iste majice i jedan par traperica.
Ako treba izaći u 19.30, nama je dosta u 19.25 da se počnemo spremati i da budemo gotovi u tih pet minuta. Doduše, možda će majica bit zgužvana, trapke neće biti svježe oprane i neće mirisati po osamsto onih medvjedića s omekšivača, ali to je ionako manje bitno.
Žena ima još puniji ormar svih mogućih odjevnih predmeta, ali opet će joj za taj izlazak nedostajati baš ona majica na bretelice koju je jučer gledala u katalogu i savršeno bi joj pasala uz one hlače koje je jučer kupila samo za taj izlazak. I to je problem. Ne možemo mi muškarci shvatiti kakav je to problem, ali očito je. I to spremanje traje i trajeeee. Imaš osjećaj da bi najrađe uzela godišnji da ima vremena spremiti se za jedan izlazak. U procesu joj naravno užasno ide na živce što ti nisi toliko ushićen i posvećen spremanju kao ona.
Mislim da oni modeli na tjednu mode u Milanu ne promijene toliko odjevnih kombinacija u tako kratkom vremenu tražeći savršenu. A kad se konačno i spremi, uskladi sve boje, u onim hlačama joj guza super izgleda, majica otkriva dovoljno, ali ne previše, ima štikle koje savršeno izgledaju i sedam torbi rezervnih cipelica ako je ove budu žuljale i par torbi ostale odjeće ako slučajno zagrije, zahladi ili nastane kataklizma u vrijeme izlaska – pogleda tebe i vidi da nisi uskladio boje. Iščupala bi ti glavu, ali već kasnite.
Što se tiče kućanskih poslova, mi muškarci ćemo napraviti apsolutno sve što se od nas traži i nema nikakve potrebe svakih šest mjeseci podsjećati nas na isto. Daj nam da nešto radimo van kuće i napravit ćemo sve. Sad da nas zovu da polažemo stupove za Pelješki most s Kinezima, letimo odmah. Naučit ćemo i kineski ako treba i postavljat stupove sami kao Hulk, samo nismo ljuti. Ali brate, nemoj nas držat u kući. To dođe kao Remetinec.
Ono, imaš smještaj i hranu, ali nemaš komunikacije s vanjskim svijetom. Žena jednostavno voli kuću. Voli sve sređivati, pratiti nove trendove kako urediti stan. Vrt mora bit kao iz filmova i tu se naravno pouzda u muškarca da će to riješiti. Kad mi to riješimo bude očito da ne gledamo iste filmove. Ali žena bi mogla u kući raditi godinama. Krene s mini dekoracijama i završi na izgradnji kompletno novog objekta. Ako krene u vrt čupat travke, to je toliko precizno i temeljito da mora trajati godinama.
Ode u vrt i kad se vratiš za sto pedeset godina ona je još tamo. Mumificirana, ali zadovoljna jer ona ruža konačno izgleda kako je ona htjela. Mi smo već dobili kinesko državljanstvo dok je ona dostigla savršen izgled kuće i vrta.
Pospremanje. Čast iznimkama, ali nama to spremanje baš i nije neka jača strana. Vidim metlu, krpu i brdo onih sredstva za čišćenje i mislim se kako bi bilo jednostavnije izračunati sve moguće decimale broja π nego shvatiti koje je sredstvo za što. Slaganje robe je vrlo jednostavno. Sve stane na jedan kup. I točno znam u kojem je redu koja majica i koje hlače. Ormar je za amatere. Stolice su tu da riješe apsolutno sve probleme s prostorom. Da je jedna tenisica u sobi, a druga u birtiji iz koje sam se vratio sinoć, točno ću znati koordinate gdje su.
Prašina je veliki neprijatelj i bolje je živjeti bez nje. Ali ako je netko drugi očisti. Ako se to ne dogodi, onda se nekako sprijateljimo jer prijatelje moraš držati blizu, a neprijatelje još bliže. Žena prašinu praktički hvata u letu. Ne dao bog da otvaraš prozore na sunčan dan, ako ona nije prije toga sve očistila. Onda se vidi sva ta silna prašina koja leta okolo i to je tragedija. Velika. Živiš kao vampir dok ona ne počisti sve. Samo što ona tebi siše krv, a ne ti njoj.
Svi odjevni predmeti moraju biti posloženi po abecednom redu, boji, veličini i upotrebljivosti. I uz sve to, gotovo uvijek će tražiti onu jednu stvar koja joj treba baš dvije minute prije izlaska pa onda ne može biti na vrijeme gotova jer to ne može pronaći.
Ako spremi tvoj nered, onda više ni ti ni ona ne znate gdje je što. Ali barem je sve uredno i čisto pa se možete igrati ˝Pronađi Juru˝, a Jura je tako dobro zakamufliran da ćeš mu prije naći svu rodbinu za koju više ni on ne zna, nego njega.
A sredstva za čišćenje su kao šibice Dustinu Hoffmanu u ˝Rain Manu˝. Ona ih samo pogleda i točno zna koliko centilitara čega ima, kako se ponaša s kojom površinom i koje je sredstvo najbolje za trenutne potrebe. Uh, ima toga još, ali previše će se odužiti tekst, a to onda nije dobro. Zato idemo na jedno pićence, ali ona vozi. Kad se konačno iz sedmog pokušaja parkira i pita kako je parkirala, oboje ćemo se složiti da je to odlično napravila i oboje ćemo izaći kroz njena vrata. Iako, da nismo toliko različiti u čemu bi bila fora?
Ovako se svakog dana međusobno učimo prilagođavati idejama i potrebama one druge osobe pa se u nekim stvarima ipak postepeno i izgradimo, tako da sve to nije ni toliko loše. U spajanju zajedničkih nesavršenstava i dalje ćemo težiti savršenstvu koje ćemo opet teško postići, ali je zabavno stalno pokušavati...
Aj pusa ćao bok.
O autoru:
Volim pisanje, fotografiju, pjesmu, 'sve što vole mladi'... Svoje misli često pretočim u tekst i nadam se da će se dio tih misli svidjeti i vama koji ih čitate...
Pratiti me možete na Facebooku i na Instagramu.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
