Mnogi ljudi danas biraju život u samoći, kako bi imali vremena i 'prostora' za prakticiranje duhovnih tehnika i posvećivanje duhovnom razvoju. Čak i šetnja obližnjim parkom može pomoći u tome
Moderni pustinjaci: Puno toga možemo naučiti iz osamljenosti
Od kad je počela pandemija, Paul Fredette i Karen Karper Fredette unijeli su neke promjene u svoj život: Gospođa Fredette prestala je pohađati satove vježbanja u lokalnoj dvorani i oboje su svoje kontakte sa susjedima sveli samo na najnužnije. Iako je to velika promjena, oni svoju osamljenost ne doživljavaju kao problem, osjećaju je kao nešto prirodno.
POGLEDAJTE VIDEO: Pametni ljudi su sretniji kad su sami
Pokretanje videa...
Fredetteovi, naime, žive u kući koju zovu Still Wood. Smještena je na padini planine, okružena stotinama hektara divlje šume i inače žive samačkim životom, što im oboma odgovara. Često za sebe kažu da su pustinjaci, posvećeni jednostavnosti, tišini i molitvi. Njima najbliži grad, Hot Springs, u američkoj državi Sjeverna Karolina, udaljen je 29 milja, odnosno oko 46,6 kilometara i ima nešto manje od 600 stanovnika.
Gospodin Fredette (71) je bivši katolički svećenik, dok je gospođa Fredette (78) nakon srednje škole provela 30 godina u samostanu prije nego što je otišla živjeti kao pustinjak u kolibu u zapadnoj Virginiji. Od 1996. godine par administrira društvenu mrežu ljudi koje zanima život pustinjaka pod nazivom 'Raven’s Bread Ministries'. Putem nje pružaju duhovno savjetovanje tragateljima za samoćom, i pišu knjige na tu temu.
Prvotna ideja projekta bila je da se na taj način promiče privlačnost pustinjačkog života i samoće. No, ovog su se ljeta Fredetteovi osjećali pozvanima da se obrate i drugoj kategoriji stanovništva: Onima koji se teško nose s izolacijom uslijed pandemije korona virusa. Nakon što su primijetili da je broj posjetitelja njihove stranice s prosječnih 800 dnevno porastao na 2000, njih dvoje počeli su snimati video priloge za YouTube .Kad ih slušate, to pomalo nalikuje na razgovor s bakom i djedom, ili na gledanje neobično duhovno prosvijećenog videa.
- Mnogi ljudi će imati problema, a ako znate da možete učiniti nešto da im ih olakšate, učinite to - kaže gospođa Fredette. Kako pomalo afirmiraju pustinjački način života, ujedno razaraju stereotip 'Unabombera', ili svojevrsnog usamljenog vuka kako ga ljudi danas zamišljaju. Kao i mnogim drugim stvarima, i pustinjaci u današnje vrijeme postoje u širokom spektru i na različite načine preferiraju samoću i kontemplaciju.
Iako neka verzija osamljenosti postoji u gotovo svakoj vjerskoj tradiciji, eremitizam (pustinjaštvo, isposnički život) se najčešće povezuje s ranokršćanskim pustinjskim očevima i majkama iz trećeg i četvrtog stoljeća. Akademici su otkrili da je interes za eremitskim životom povezan sa snagom centraliziranih crkvenih institucija u to vrijeme, kao i sa sve većom industrijalizacijom i urbanizacijom.
Pogledajte video: Paul i Karen Fredette o tome što možemo naučiti iz samoće
Danas postoje pustinjaci koje su službeno ispovijedale njihove vjerske institucije: U katoličanstvu se nazivaju 'kanonskim pustinjacima', no postoje i skitnice pustinjaci koji ne odgovaraju nikakvom duhovnom autoritetu. Postoje pustinjaci koji žive u špiljama, poput himalajskog pustinjaka, oni koji ljeto provode u pukotini planinskog masica na 10.000 metara visine iznad Gangotrija u Indiji. No mnogi se skrivaju blizu nas, u predgrađima i gradovima.
Stvarni život pustinjaka
Pustinjaci zapravo nikada nisu bili toliko izolirani kako mnogi pretpostavljaju: Često su privlačili sljedbenike i uvijek su morali sami zarađivati ​​za život, što je značilo da moraju imati i određeni kontakt s vanjskim svijetom. Suvremeni pustinjaci mogu se baviti poslovima koji zahtijevaju malo ljudske interakcije, poput čišćenja kuća. Pokušavaju ispuniti dodatno vrijeme duhovnom praksom, umjesto socijalnom interakcijom, osobno ili putem interneta, i donose odluke koje podržavaju taj cilj: Meditirat će na putu do posla, umjesto da čitaju vijesti, ili će se javljati na telefon samo tijekom određenih sati u danu.
Oni mogu živjeti bilo gdje, ali uglavnom žive u skromnim stanovima i izbjegavaju nepotrebno kretanje. Ipak, pustinjaka ne treba miješati sa samotnjakom: Po riječima gospođe Fredette, razlika je u tome što pustinjaci ne izlaze iz društva zbog mizantropije.
- Pustinjaka ili osobu koja odabire samoću definirala bih kao onu koja samoću odabire iz duhovnih razloga, s tim da to može biti bilo koji oblik duhovnog - kaže. Unatoč činjenici da njihov bilten ima religiozno porijeklo, na njega se pretplatio iznenađujući broj pretplatnika koji sebe opisuju kao bivše vjernike, koji kažu da se ne žele pridružiti određenoj crkvi ili vjerskoj skupini.
Teme koje u svojim videozapisima obrađuju Fredetteovi su vrlo široke. Ponekad potiču gledatelje da zapisuju svoje brige, ponekad ih potiču da se suoče s osjećajem očaja i bijesa, a ponekad prenose usporediva iskustva iz vlastitog života, na primjer priču o tome kako je gospođa Fredette morala propustiti brojna obiteljska okupljanja dok je bila u samostanu.
Osim toga, njih dvoje vode mini meditacije i citiraju poznate osamljenike, poput redovnika Thomasa Mertona i Juliana iz Norwicha, srednjovjekovnog mistika koji je proživio Black Death i građanske nemire. Fredetteovi se također dotiču današnjih događaja, poput rasne nepravde i klimatskih promjena.
- Nismo odvojeni od onoga što se događa oko nas - pojašnjava gospođa Fredette.
Može li itko prihvatiti samoću?
I sami pustinjaci podijeljeni su oko odgovora na to pitanje.
- Samoća nije poput proteina - kaže Heidi Havercamp, ​​pretplatnica biltena Raven's Bread i autorica knjige 'Holy Solitude: Lenten Reflections With Saints, Hermits, Prophets, and Rebels', koja sene opisuje kao samotnjakinju na pola radnog vremena.
- Neki ljudi pronalaze ono što dobivaju iz samoće, u glazbi ili vježbanju, samo na različite načine na koje inače pristupaju transcendentnom - kaže.
Nekoliko je ljudi istaknulo da je samoća za njih više alat nego cilj.
- Samoća je sredstvo - rekao je John Backman, književnik i 'kvazi pustinjak', kojeg povezuju sa zen budizmom i kršćanstvom. To je sredstvo da se približimo, uronimo u onog ili onoga tko je veći od nas, kako bismo se uronili u Duh, kaže.
No, Fredetteovi i drugi pustinjaci vjeruju da bi svatko mogao imati koristi od nekih osnova pustinjaštva. To je puštanje korijenja na jednom mjestu,. vježbanje štednje i zalaganje za dnevni raspored koji daje prednost molitvi ili meditaciji, što im pomaže da shvate svoju izolaciju u svom životu, bez obzira na tip ličnosti, religioznost ili životne okolnosti.
Za ljude s malo ili nimalo pozadine pustinjačke duhovnosti, pandemija se pokazala idealnom situacijom za početak. Karthik Kotturu (27) iz Gurugrama u Indiji, koji sebe opisuje kao duhovnu, ali ne i religioznu osobu, kaže da je nakon prilagodbe za samotnjački život u lock downu utjehu pronašao u zen-budizmu.
- Pandemija me natjerala da shvatim koliko se bojim biti sam. Otkrivanje zen ideje o odvajanju od svijeta, pomoglo je da promijenim perspektivu. Jednom kad sam uvidio što već imam, želja za traženjem nečeg izvanjskog se počela smanjivati - kaže, a prenosti The New York Times.
Buđenje zanemarenog
Drugi su otkrili da im je situacija omogućila da prakticiraju ljubav prema samoći koja je uvijek bila prisutna, ali zanemarena zbog životnih obaveza. Hannah Sheldon-Dean (32), spisateljica i urednica koja živi u Brooklynu, rekla je kako su njezine jutarnje obaveze postale spora, umirujuća rutina, a dane uvijek završava slušajući podcast o Harryju Potteru i svetom tekstu, u kojem voditelji detaljno pročitaju seriju Rowling, ponekad koristeći principe Lectio Divina, kršćanski stil čitanja koji uključuje pristupanje tekstu u četiri neometane faze: Čitati, meditirati, moliti, razmišljati.
- Oduvijek sam imala ritualne i kontemplativne tendencije, poput onih koje pustinjaci opisuju, ali pandemija im je dala više 'prostora' za procvat - kaže gospođa Sheldon-Dean.
Neki suvremeni pustinjaci kažu da se molitva i meditacija mogu prakticirati uz druge aktivnosti. I svi intervjuirani pustinjaci opisali su kako su u ranim danima samoće doživjeli psihološki proces čišćenja kao bagerom - opisivali su osjećaje koji su se pojavili kao 'smeće' ili 'mulj', djelujući kao evanđelisti prema sebi.
- Kad smo sami, javljaju se svi strahovi, brige i strepnje, jer ne možemo si odvratiti pažnju - rekla je sestra Elizabeth Wagner, kanonska pustinjakinja koja živi u svojoj 'ćeliji' u komuni isposnica u američkoj državi Maine.
Gospođa Fredette kaže kako je razumijevanje da je vaše vlastito 'dublje ja' uvijek pored vas, zapravo ključ za pretvaranje tjeskobe zbog izolacije u njegovanu samoću.
- Jednom kad započnete razgovarati sa sobom, upoznajete sebe i tada shvatite da niste sami - dodaje.
Božanstvo prirode
Najmoćnija sila koja je u podsvijesti svih nas je priroda, kažu mnogi pustinjaci. Strahopoštovanje pred prirodnim svijetom prolazi poput niti kroz povijest eremitizma, od pastirskih pjesama pustinjaka dinastije Yuan Stonehouse, pa sve do djela Charlesa Brandta , svećenika-pustinjaka na otoku Vancouver, koji se neumorno borio za očuvanje potoka i šuma oko kolibe koju je nazvao Merton House.
Danas se neki pustinjaci samo vole šetati bosi po travi, što je nešto što je sestra Rachel Denton, kanonska pustinjakinja u Sheffieldu u Engleskoj, nazvala 'molitvenim hodanjem'. Ona, osim toga, skuplja otpad u javnom parku preko puta svog doma, i taj društveno korisni rad naziva svojom pokorom.
- Pretpostavljam da i to može biti terapija. Dok se vaše tijelo kreće, to je poput mantre. - kaže.
S druge strane, neki pustinjaci u potpunosti su sklopili 'prijateljstvo' s prirodom, poput Fredetteovih.
- Imamo stijenu, ogromnu stijenu koja viri iz planina. Zove se Petra. Imamo i put koji nas vodi ravno do Petre. Kad postane teško, odem do tamo, naslonim se na Petru i kažem: 'Daj mi neke smjernice' - otkriva gospođa Fredette.