Licitarsko srce daruje se za razne prigode, a u prošlosti je bilo izraz naklonosti i vjernosti prema voljenoj osobi. U naše krajeve običaj je došao iz Njemačke i Austrije
POTVRDA LJUBAVI
Licitarsko srce može trajati i do 20 godina ako se dobro čuva
Licitarsko srce danas se daruje kao uspomena, no nekada davno srce je bilo prava potvrda ljubavi mladića prema djevojci. Ako se dobro čuva, može trajati čak dvadeset godina.
Tradicija izrade kolača uz pomoć drvenih kalupa seže čak u srednji vijek kada se prvi put pojavljuju. Tada su se licitarski proizvodi pravili u svrhu darivanja.
Licitarsko srce daruje se za razne prigode, a u prošlosti je bio izraz osobite naklonosti i vjernosti prema voljenoj osobi. U naše krajeve su se proširili iz Njemačke i Austrije, a preko sjeverozapadne Hrvatske stigli su i do moslavačkog područja. Šareno ukrašeni kolači u Austriji i Njemačkoj nazivaju se Lebkuchen ili Lebzelter.
Iako svi oni imaju zajedničko podrijetlo, licitari sjeverozapadne Hrvatske vremenom su poprimili osebujna i jedinstvena obilježja, kao što je žarkocrvena boja glazure te svojstven način ukrašavanja. Stoga nije čudo što su licitari danas prerasli u jedinstven simbol ne samo sjeverozapadne, već i cijele Hrvatske.
Licitar je slatki kolač. Izrađuje se od tijesta koje se nekad zaslađivalo medom, a danas se za tu svrhu koristi šećer jer je jeftiniji. Kada mladić djevojci pokloni licitarsko srce, poklanja joj 'svoje srce' u kojem samo za nju ima mjesta. Da je tome tako djevojka može 'provjeriti' zagleda li se u licitar. U ogledalcu koje se nalazi na njemu vidjet će svoj odraz, a u izreci ispod ogledala pročitat će pisanu potvrdu njegove ljubavi i odanosti.
Od bijelog šećernog tijesta izrađivalo se srce. Veličina je mogla varirati od sasvim malih do velikih koji su bili naručeni za posebne prilike poput vjenčanja ili krštenja. Uz osobitu pažnju i zaštitu licitari mogu trajati dvadesetak godina. Licitarski proizvodi su se do kraja 19. stoljeća radili pomoću drvenog kalupa, a danas su ih zamijenili metalni oblici za rezanje tijesta.
Za izradu licitarskih proizvoda pripremaju se bijela i medena tijesta. Berzanje to jest ukrašavanje, pisanje i šaranje na licitarskim proizvodima izvodilo se pomoću metalnih nadjevaka, tutli, produženih navlaženim pergamenskim papirom. A masa kojom se to radilo sastojala se od istučenog snijega od bjelanjaka, kuhane želatine nabavljene u ljekarnama, bijelog voćnog sirupa koji je poput meda, krumpirovog brašna i boje.
Papirnati ukrasi, to jest sličice kupovale su se u Zagrebu ili Lipiku, a tiskale su se u tiskarama. Sitni kolačići za kićenje bora umakali su se uglavnom u crvenu boju, a zatim stavljali na vješalice da se osuše. Taj proces zvao se tunkanje. Gotovi proizvodi odlagali su se na police te su čekali svoje kupce.
Prvi obrt u Kutini otvorio se 1845. godine, a od tada se u popisu obrtnika spominje svega nekoliko ljudi. Na širem kutinskom području poznate su samo Antonija Murgić kao pekarica, od licitara Bogović iz Donje Gračenice, Antonija Vragović te Mato i Milka Pavlović iz Kutine.
Milka Pavlović počela se baviti licitarskim zanatom 1937. godine nakon udaje za kutinskog licitara Matu Pavlovića. Poslije muževe smrti 1961. godine Milka samostalno vodi obrt u Crkvenoj ulici sve do 1995. godine, kad odlazi u mirovinu. Smrću Milke Pavlović 2001. godine nestao je iz Kutine i zadnji stari medičarsko-licitarski zanat.
Darivanje licitarskim proizvodima, osobito srcem, voljenoj osobi, bilo je popularno do kraja 20. stoljeća, a u rijetkim slučajevima daruje se i danas. Licitarski proizvodi sve se češće mogu naći u suvenirnicama i ostalim dućanima. Vlada RH prepoznala je licitarstvo kao baštinu koju vrijedi čuvati, pa nastoji uvrstiti licitare na UNESCO-vu listu svjetske nematerijalne kulturne baštine.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
