Stara tradicija: Drvene i šarene igračke izrađuju već 70 godina

S 92 godine na leđima, Slavko Ivanić, s malo mlađom suprugom Anom (84) još izrađuje tradicionalne drvene igračke, suvenire stubičkoga kraja. Baš kao i prije gotovo 70 godina.

POGLEDAJTE VIDEO:

Pokretanje videa...

01:55

Bračni par Slavko i Ana Ivanić preko 70 godina izrađuju igračke | Video: 24sata/pixsell

Radionica im se nalazi pored kuće u Gornjoj Stubici. Unutra je prava radna atmosfera, sve je prekriveno piljevinom od brušenja i glodanja drveta, a sa zidova vise šablone i budući modeli. Slavko, unatoč godinama, još drvo spretno premeće po rukama, a kad ga odmjeri, obrađuje na strojevima, koji proizvode strašnu buku. Od nje i ne čuje dobro, no to i tako nije bitno kad uroni u svijet kreativnosti. 

POVRATAK U PRIRODU Neka se igraju vani: U prirodi rastu pametnija i zdravija djeca

- U radionici sam svaki dan. Ne bojim se, siguran sam, nikad se nisam ozlijedio. A kad mi ideja padne na pamet u tri ujutro, odmah ustajem iz kreveta i odlazim do radionice - kaže Slavko. 

Tokarski zanat izučio je u Italiji, a prvu igračku koju je izradio, crvenu gitaru, drži na zidu i kaže da je nikad ne bi nikome prodao. Njegova podrška je neumorna supruga Ana, koja ga je cijeli život poticala i bodrila. Zajedno su punih 65 godina, ali i dandanas djeluju izuzetno skladno.

- Nikad se nismo svađali. Imamo posebno razumijevanje jedno prema drugome i uvijek smo bili iskreni. Nikad nema ljutnje, iako znate i sami da nema braka u kojem nema razmirica. Ali brzo nas prođe, prijeđemo preko toga. Pomažem mu puno s izradom, nekad dođem u radionicu, pogotovo zimi, pa mu fenom grijem ruke ili otpušem piljevinu, kako bi mogao nesmetano raditi - kaže Ana.

Kaj si zmislim, to napravim

Ona je u cijelom proizvodnom procesu zadužena za farbanje igračaka, koje radi milimetarskom preciznošću. Kreativnosti ne nedostaje ni jednom ni drugom jer sve što rade, rade iz glave, bez nacrta. Uvijek uz mali pomak, smišljajući nešto novo. Drvo koje Slavko koristi obično su jela, lipa ili javor. Nakon pripreme ga polira, reže prema šablonama i obrađuje nožem pa slijede piljenje, tokarenje, rezbarenje, lijepljenje, sušenje i završno oslikavanje.

- Kaj si zmislim, to i radim - kaže nam Slavko. 

- Da ne volim to kaj radim, ne bih to radio. Nisu nam penzije tako velike, pa se pomognemo time - kaže ovaj stubički majstor. Donji dio stana i garaža puni su igračaka, kao i radionica u dvorištu. Igračaka je na stotine, no kažu kako to sve uspiju prodati. Ponosni su što su dobili brojne zahvalnice i medalje, čak su Japanci snimali film o njima, a podržavao ih je i ministar Božo Biškupić, za kojeg kažu da je 'jedini imao smisla za kulturu'.  

UMJESTO EKRANA - VAN! Djeca trebaju biti ‘za ekranima’ manje od pola sata - dnevno

U portfoliju svoje domaće radinosti imaju čak 250 predmeta - tačke, kola, klokočevec, mačeve, privjeske babica i dedeka u nošnjama, vlakiće, leptire koji klepeću, konje i kočije, žervanj i kućice za ptice, ili pak buzdovane kakvi su se koristili u Seljačkoj buni ili zipke. Ana čak radi i 'rezbarene tanjure', koji su njena specijalnost jer ih pali vrelom žicom, oslikavajući motive zagorskih krajeva, Stubicu i kokota. 

- Sve te igračke ja cifram bojom, slažem ih kako mi dođe, po nahođenju, koja ne smije biti ni pregusta ni prerijetka, a nanosim je tučekom. Ali nekad se, znate, nije to tak cifralo - kaže. Najveći hit uvijek je bio 'pimpek'.

- Ili kak bi ga lepo zvali ‘Zagorec pod škrljakom’ s efektom iznenađenja, iz kojeg će iskočiti drveni pimpek kad ga podignete. Ali to je više za odrasle - smiju se supružnici Ivanić. Još se, svaki dan oko 10 sati, spuste automobilom do središta Stubice, kraj Gupčeve Lipe, i iz svoje pokretne prodavaonice, 'gepeka', nude ove jedinstvene suvenire turistima te školskoj djeci na izletu, a kojoj su ove igračke, u doba digitalizacije, vrlo neobične, a opet, zbog šarenila, vrlo zanimljive.

I Zagrepčani ih jako cijene. Kad su mogli, odlazili bi na Puntijarku prodavati ih. Nije da su Slavko i Ana cijeli život proveli u Stubici. Vratili su se tamo nakon života u Zagrebu, gdje su u Savskoj pedesetih imali malu proizvodnju gumba za manšete, viklere i igle za kravate. U jednom su trenutku obrt morali zatvoriti, pa su odlučili iseliti se u Australiju, sa samo 80 dolara u džepu.

Oboje su se zaposlili u tvornici sokova. Štedjeli su i vratili se nakon tri godine, ponajviše zbog nostalgije.

Uvijek su radili igračke 

Slavko tamo nije imao alata da radi igračke, ali je za jednog mesara izradio deset komada leptira koji klepeću - no to je bilo sve.

- Puno ljudi nas je ispratilo, no kad smo stigli ovamo, nije nam se više nije dalo vraćati se. Tamo su nam ostali kći Danijela, unuci i praunuk - sjetno priča Ana. Po povratku su se oboje zaposlili u Muzeju seljačke bune. No ni tad nisu zaboravili na svoje igračke, a nudili su ih i na štandu u Stubičkim Toplicama.

- Njegove su igračke inovativne, ali potpuno u maniri zagorskih - napisala je Iris Biškupić Bašić, muzejska savjetnica u Etnografskome muzeju u nedavno objavljenoj 'Zbirci tradicijskih dječjih igračaka.