Kako je započela moja ljubav prema knjigama? Osjetila sam iskricu, početak nečeg posebnog
Foto: Jakov Š./Privatan album
Ovo vam pričam jer od kako sam počela voditi književni blog, shvatila sam da lektire nerijetko stvore barikadu u ljudskom mozgu koja ne dopušta da knjigama pružimo još koju priliku
Moja priča o ljubavi prema knjigama ne započinje s rečenicom „knjige volim od kada znam za sebe“. Sada ne mogu zamisliti život bez njih, ali nekad davno nisu mi bile ništa više od obaveze. Lektire, knjige koje sam morala pročitati – htjela to ili ne. Doduše, kada razmišljam o tom periodu, bilo bi pogrešno reći da sam ih prezirala. Jednostavno u njima nisam vidjela ništa posebno. Riječi me nisu dotaknule jer se nisam trudila razumjeti ih. Čitala sam svaku lektiru, ali ništa mimo toga. Čim bi nam profesorica zadala mjesečno štivo, odlazila bih u knjižnicu jer sam se htjela što prije riješiti tog „tereta“. Krajem prvog ili drugog razreda srednje (ne mogu se precizno sjetiti) učili smo o dramama i hrvatskim autorima. Tako smo za lektiru dobili dramu Mire Gavrana „Kad umire glumac“. Sad dok ovo pišem, osmijeh mi titra na licu.
Odjurila sam u knjižnicu pa ravno doma. Napravila sam Cedevitu od naranče (jer niti jedan drugi okus ne može konkurirati) i izvadila udžbenike iz torbe. Povrh hrpice nalazila se lektira. Sjela sam za stol i uzela ju u ruke u namjeri da ju prolistam i vidim koliko ima stranica. Pročitala sam prvu stranicu, potom drugu, pa treću i prije nego li sam se snašla prošlo je sat i pol te je knjiga bila pročitana. Prva knjiga uz koju nisam pogledala na sat niti rub stranice da vidim na kojoj sam strani i jesam li pri kraju. Sjedila sam u čudu, iznenađena kako sam se udubila u radnju i likove. Htjela sam ju ponovno pročitati. Znate li onaj osjećaj kada pogledate genijalan film ili eto, pročitate vrhunsku knjigu pa ste na kraju tužni jer ste došli do kraja? Poželite li ikad zaboraviti da ste gledali/čitali samo kako biste mogli opet po prvi put? Tako sam se u tom trenutku osjećala. Dok sam držala knjigu u rukama, osjetila sam tu iskricu – ono nešto, početak nečeg posebnog. Još uvijek imam zapisan omiljeni dio i iako je malo dugačak, podijelit ću ga s vama.
„Kada umire glumac, ne umire samo jedan čovjek, umiru brojne sjene lažnih tijela kojima smo se nesebično davali. Umire i naša publika, a da to i ne zna. Umiru čak i sjećanja na nas, jer sjećanja na mrtve nisu iskrena, nisu dovoljno kritična i iskrena, sjećanja na mrtve su plačljiva i neiskrena, puna naše slabosti i straha od vlastite smrti. Kad umire glumac, umiru sve moguće podjele uloga u kojima je još mogao zaigrati, gase se čak i oni reflektori koji nikada nisu bili upaljeni, otkazuju se predstave koje nikada nisu bile zakazane (…) Najgora smrt glumca je smrt koja nastupa prije negoli je glumac odigrao svoju životnu ulogu- ulogu u kojoj je dao sve od sebe, u predstavi s idealnom podjelom, odličnim tekstom i neprimjetnom režijom. Ulogu nakon koje on sam osjeća da je iskazao sve svoje mogućnosti, znanja, kvalitete i vještine, nalazeći pravu mjeru za svaku riječ i za svaki pokret. Ulogu u kojoj je prihvatio svoje tijelo onakvo kakvo je, i u kojoj nije varao godine. Ulogu koju nije odglumio , nego odživio. Tužno je umrijeti, a ne odigrati takvu ulogu. A, eto, i ti i ja cijeloga života živjeli smo u kazalištu i za kazalište. Dvadeset godina smo proživjeli u braku jedno s drugim. Odigrali po stotinjak uloga, doživjeli pohvale i hvalospjeve o kojima smo sanjali kao djeca, a da nikad ni ti ni ja nismo ostvarili tu idealnu životnu ulogu. A nismo je ostvarili samo zato jer nikad nismo bili kazališni partneri. Nas dvoje, najpoznatiji glumački par, nikad nismo zaigrali zajedno u istoj predstavi, samo zato nismo ostvarili vrh. Svjesni smo toga oboje. Vrijeme nam curi kroz prste. Dolazi jesen našeg života, i zato te molim: učinimo to dok još možemo, dok nam tijela imaju snage održavati dušu….“ – Miro Gavran
Foto: Jakov Š./Privatan album
I sada kada čitam taj dio nakon više od pet godina, još uvijek osjećam trnce. No, iako se s tim djelom pojavila iskrica, pravu vatru je rasplamsao ni manje ni više nego Hamlet. Možemo reći kako su te dvije knjige moj početak. Prije njih nikada nisam razmišljala o pročitanom, nikada si nisam dala truda razumjeti što je pisac htio reći. Ovo vam pričam jer od kako sam počela voditi književni blog, shvatila sam da lektire nerijetko stvore barikadu u ljudskom mozgu koja ne dopušta da knjigama pružimo još koju priliku. Činjenica je da se lektire neće svidjeti svakome – riječ je o težoj književnosti i u tim godinama na pameti su nam druge stvari i nemamo volje niti želje svoje vrijeme trošiti na čitanje nečega što je, kako bismo u tim godinama rekli, bespotrebno i dosadno. Znam da vam vrlo vjerojatno zvučim kao tipični bookworm (kad to i jesam). Čvrsto vjerujem da osoba koja kaže da ne voli knjige, zapravo još nije našla svoju knjigu koja bi zapalila tu iskricu. Na svu sreću, napisano je na tisuće knjiga i svatko može pronaći nešto za sebe, ako je voljan potražiti.
Iako nisam oduvijek voljela čitanje, s pisanjem je drugačije priča – volim od kad sam naučila pisati. Vodila sam redovito dnevnike, uživala sam u pisanju eseja, sastavaka pa čak i kratkih priča koje su bile skrivene od tuđih pogleda – to je bilo isključivo za moj gušt. Tada smo samo ja i moje misli. Jedan na jedan. Svijet oko mene čeka negdje u sjeni.
S petnaest godina odmaknula sam se od šaljivih kratkih priča koje su pretežno sadržavale dogodovštine iz mog života i započela sam s pisanjem romana. U to vrijeme, bilo je popularno objavljivati svoja djela preko Facebook stranica. Roman se pisao u što brojnijim poglavljima i svaka takozvana knjiga imala je zaseban album sa svojim imenom. Poglavlja su se objavljivala uz sliku i na kraju bi uvijek pisao uvjet za iduće poglavlje koji bi otprilike glasio: Nakon dvadeset lajkova i tri komentara, izbacujem iduće poglavlje“.
Sada mi je to tako komično i istovremeno nostalgično. Imam dvadeset i tri godine, a dok se tog prisjećam, osjećam se tako staro. Mislim da me polako hvata kriza identiteta – hoće to u nekom periodu života.
Ipak, imala sam pauzu od godinu dana kada sam razmišljala da odustanem od pisanja. Kada sam počela s pisanjem i objavljivanjem, jedva da je petero ljudi pročitalo. Kao adolescentica kojoj nije teško poljuljati samopouzdanje, počela sam smatrati da nisam dovoljno dobra i da bi bilo najbolje da prestanem s pisanjem.
Trebalo mi je čitavih 365 dana da shvatim jednu od najbitnijih stvari, a to je da ne pišem radi drugih već radi sebe. Ponovno sam počela pisati i unutar godinu dana imala sam knjigu od 400 stranica. Je li valjala? Nije. Sada kad ju čitam, nalazim joj tisuću i jednu manu, pravopisne pogreške, nelogičnost… ali kao i sa svime u životu, učiš i usavršavaš se dok si živ. Znate kako se kaže: Svaki profesionalni pisac je amater koji nije odustao.
Tako da iako sam upisala psihologiju, još uvijek se nadam da ću jednog dana na policama knjižare ugledati svoj roman. Do tada ću vas gnjaviti svojim kolumnama i kratkim pričama 😊
