Sluškinjina priča od Margaret Atwood: 'Najduže čitanje i najduže pisanje recenzije - ikad'

Recenzija: SLUŠKINJINA PRIČA, Margaret Atwood
- Teokratska potlačenost žena

Najduže čitanje i najduže pisanje recenzije – ikad. Već mjesec dana smišljam što napisati, kako vam adekvatno prenijeti izazvane emocije. Ne znam hoću li uspjeti, ali dat ću sve od sebe. Ne sjećam se kada me zadnji put neka knjiga toliko šokirala. Napisana je na jedan jeziv, realističan način.

Margaret Atwood napisala je više od deset romana, a njezina najveća uspješnica je upravo Sluškinjina priča koja joj je donijela slavu, te je postala svjetski priznata i nagrađivana književnica. Knjiga je napisana 1986. godine. U to vrijeme, kritike su varirale i često se o njoj polemiziralo. Dok su jedni bili oduševljeni, drugi su joj zamjerali na njezinoj surovosti. Nakon trideset godina, knjiga se našla na vrhu top – ljestvica najprodavanijih knjiga i to nakon dolaska Donalda Trumpa na mjesto američkog predsjednika. 2017. godine, osvojila je dvije ugledne nagrade „Franz Kafka“ u Pragu i nagrada za mir na 69. međunarodnom sajmu knjiga u Frankfurtu. Napravljena je i Tv serija kojoj je dodijeljeno osam nagrada. Zahvaljujući našoj izdavačkoj kući Lumenu, knjiga je dobila novo ruho.

Od trenutka kada je stigla na police knjižara, željela sam ju pročitati. Nikako ne želim zvučati seksistički, ali vjerujem da će žene ovu knjigu doživjeti na jedan drukčiji, empatičniji način. Distopija koja se bazira na teokratskoj potlačenosti žena, pa ga samim time možemo svrstati u kategoriju romana koji se bavi feminističkim pitanjima.

Radnja je smještena u budućnost. Nakon zagađenosti okoliša, stanovništvo nestaje te se samim time smanjuje broj ljudi koji su sposobni dobiti zdravu djecu. Republika Gilead je fiktivna totalitaristička država koja se bazira na puritanskim idejama iz sedamnaestog stoljeća. Više ne postoji ustav, kao niti kongres. Društvo se striktno raspodijelilo na muškarce koji žele uspostaviti ekstreman oblik patrijarhalnog društva i na žene među kojima postoji podjela, a temelji se na socijalnom statusu i plodnosti. Supruge koje su nosile plave haljine u znak čistoće i Djevice Marije, su žene državnih dužnosnika koje nisu u mogućnosti podariti potomke, a Ekonosupruge su u braku s muškarcem koji je slabijeg socijalnog položaja i one su nosile prugaste haljine.. Vladajućoj klasi dodjeljuju se fertilne žene koje nose naziv „Sluškinje“ i prepoznatljive su po crvenim haljina koje simboliziraju krv pri porođaju. Marte su zadužene za kućanstvo, a Tetke su nadređene i vode računa o Sluškinjama. Ono što je svim tim ženama zajedničko je to da ne smiju biti socijalno aktivne, odnosno nemaju pravo glasa.

“Bolje nikad ne znači bolje za svakoga, nego uvijek znači gore za neke.”

Sve Sluškinje prolaze kroz jedan proces prije nego li budu dodijeljene obiteljima, a kroz to ih vode takozvane Tetke. To je neka vrsta ispiranja mozga. Ključno je da zaborave tko su bile i da nauče svoje dužnosti. Cilj je postići da prihvate takav život, da se ne bude i da ne pokušavaju pobjeći, a to postižu tiranskim režimom. Baš kao što su opisane na početku, neke od njih su sadistkinje, a neke oportunistkinje koje vjeruju u svoje poslanje.

Sluškinje dobivaju ime ovisno u kojoj se obitelji nalaze, a sastavlja se od muškog imena i prefiksa “of” koji označava pripadnost. Glavna protagonistkinja nosi naziv Offred, ali autorica knjige je otkrila kako to ime skriva još jedno značenje: „Riječ offered u kontekstu obreda označava žrtvu koja će biti prinesena ili osobu koja će biti žrtvovana“.

“Nekada sam razmišljala o svom tijelu kao sredstvu za uživanje ili kretanje ili kao napravi za izvršavanje moje volje… Sada sam oblak, ukrućen oko središnjeg objekta, kruškolikog, koji je tvrd i stvarniji od mene, s crvenim odsjajem ispod providna omotača. Unutar njega je prostor, golem poput noćnog neba i taman i zakrivljen poput neba, premda je više crnocrven nego crn. Točkice svjetlosti bujaju, blistaju, pršte i skupljaju se u njemu, bezbrojne poput zvijezda. Svakog mjeseca pojavi se mjesec, gigantski, okrugao, težak, koban znak. Prelazi svoj put, zastajkuje, nastavlja i nestaje iz vida, i vidim očaj kako me spopada poput gladi. I osjećam tu prazninu, ponovno. Slušam svoje srce, valovi nadiru jedan za drugim, slani i crveni, i sve se to nastavlja i čeka i odgađa.”

MOJA PRIČA Hrabra Hermina o svojoj borbi sa teškom bolešću: 'Uspjela sam jer sam vjerovala u sebe'

Offred priča o stravičnom životu unutar kućanstva. Sadašnjost se isprepliće flashbackovima koji dočaravaju turobnu i depresivnu atmosferu. Dok se pokušava asimilirati, tuguje za svime što je izgubila. Prisjeća se svojeg života prije Republike Gilead, svoje obitelji i slobode koja joj je okrutno oduzeta. Unatoč željama da pobjegne u kolonije i da pronađe svoju obitelj, Offred ne poduzima ništa, već se miri sa životom.

“Kuhinja odiše mirisom kvasca. Podsjeća me na druge kuhinje, kuhinje koje su nekad bile moje. Odiše mirisom majke; premda moja majka nikad nije pekla kruh. Odiše mojim mirisom, nekadašnjim, kada sam bila majka. To je izdajnički miris i znam da ga moram isključiti…”

Stil pisanja je realan i krajnje uvjerljiv. Prisutan je osjećaj kao da doista čitaš proročanstvo koje stoji na pragu. Kao djevojci koja ima dvadeset i jednu godinu, teško mi je pomisliti da bismo mogli svjedočiti nečemu toliko stravičnom. Žene su postale strojevi za rađanje i kao što piše na poleđini: vrijedile su onoliko koliko i njihove maternice. To je svijet u kojem, ne samo da vlada seksizam, već mizoginija.

Knjiga je uznemirujuća, ali pokreće mnogobrojna pitanja i tjera čitatelja na spekuliranje o stvarima o kojima treba razmišljati. Margaret Atwood je stvorila apatične likove koji se mire sa surovim životom, ali se istovremeno nadaju da će se, ako ništa drugo, čuti njihova priča. Teško se čita i sporo. To definitivno nije roman za jednu večer. Potrebno je vremena da se procesuira pročitano i shvati što je autorica htjela reći. Ono što me se najviše dojmilo je njezina sposobnost za naraciju. Dugački i široki opisi su pretežno zastupljeni u trećem licu, pa me fascinira kako je vješto uklopila sve to opise u prvom licu pripovijedanja.

Nakon dugo vremena, nemam niti jednu kritiku. Inače ne volim knjigama davati ocjenu, ali kada bih to radila, Sluškinjina priča bi dobila besprijekornu desetku. Od mene imate zeleno svjetlo! Zapravo, stvarno se nadam kako ćete pročitati ovu knjigu. Ja se bacam na gledanje serije, pa ću vam nakon gledanja napisati svoje dojmove. Čisto sumnjam da će nadmašiti knjigu, ali svejedno imam velika očekivanja.

Izdavač je Lumen, a knjigu je prevela Nedeljka Paravić. Predgovor na početku, prevela je Ana Josić. Knjiga je izdana 2017. godine i ima 297 stranica.To je sve od mene. Nadam se da ćete uživati u knjizi, koliko god je to moguće. Za kraj vam ostavljam tekst u kojem se nalazi opis pogubljenih ljudi.

“Najstrašnije su zapravo vreće navučene na glave, gore no što bi bila otkrivena lica. Zbog njih muškarci nalikuju na lutke kojima još nisu oslikana lica; na strašila, što donekle i jesu, jer su zamišljeni za zastrašivanje. Glave im se doimaju poput vreća napunjenih nekakvim homogenim materijalom, brašnom ili tijestom. Teške su, bezizražajne, gravitacija ih vuče nadolje, i u njima nema života koji bi ih podigao. Njihove su glave nule. Ipak, ako gledaš i gledaš, kao što mi činimo, vidiš obrise lica ispod bijele tkanine, poput sivih sjena. To su glave snjegovića s očima od ugljena i nosovima od mrkve koji su otpali. Glave se tope. No na jednoj je vreći krv što je prokapala kroz bijelu tkaninu, na dijelu pod kojim su zacijelo usta. Tako su nastala druga usta, mala crvena, poput usta što ih djeca u vrtiću boje debelim kistom. Onako kako djeca zamišljaju osmijeh. Upravo taj krvavi osmijeh prikriva pažnju. Ipak to nisu snjegovići.”