Život jedne S: Juha od gljiva

Još jedan od njegovih mnogobrojnih, uobičajenih poslova. Ponekad je na tjedan ili više odlazio u druge gradove, nikada van svoje države. Nerijetko se ukazala prilika da me povede sa sobom. Ostanak bi ovisio o količini posla. Zbog njegove brzine i efikasnosti, nikada se ne bismo zadržali dulje od dogovorenog. Zadnji dani su služili za sitne prepravke, ako je uopće bilo potrebe.

Stubičke toplice nisu ni po čemu posebno zanimljive. Pogotovo kada si dijete od sedam godina, nikoga ne znaš i svi susjedi nose zubnu protezu i čekaju da im stigne mirovina. Sjećanje nije cjelovito i veći je dio konteksta izblijedio, no još uvijek znam što sam tog dana nosila na sebi, kako je kuća izgleda i što smo ručali trećeg dana.

Cijelu noć nisam spavala od uzbuđenja. Znala sam da iako će skoro cijelo vrijeme raditi, ipak ću imati priliku provesti vrijeme s njim. Ujutro sam na sebe navukla bijelu majicu s američkom zastavom. Iz nekog razloga, ta mi je bila omiljena. Resice su visjele na ramenima, te sam za vrijeme vožnje plela pletenice kako bih ubila dosadu prije nego li ona ubije mene.

Stara ali velika kuća izgleda je oronulo, beživotno. Kao da je i posljednji dah isisan iz nje. No imala je karakter. Unatoč uništenim zidovima i grafitima koji su bili posljedica vandalizma, zeleni se bršljan protezao sve do drugog kata. Ono malo travnjaka što je ostalo, bilo je žućkaste boje. Iza kuće, nalazio se veliki bazen. Kada bih znala plivati i kada bi umjesto raznim smećem bio napunjen vodom, mogla bih imati relaksirajuću zanimaciju. No, ništa od toga.

Tata je rekao da smo za najviše tjedan dana gotovi. Gospođa nas je provela kroz unutrašnjost kuće, pričajući nam kako se sada po stare dane planira vratiti u rodni kraj. Svaka prostorija odisala je starošću. Iako nije bilo televizije, niti telefona, znala sam da ću zanimanje pronaći u pretraživanju ove ogromne kuće. Voljela sam antikne stvari, imale su neku svoju priču.

Kao i uvijek, tata bi sa sobom ponio dva dodatna kista i mali valjak koji je kupio samo za mene. Svugdje sam gurala nos i postavljala na tisuće pitanja. Svako dijete kada dođe u određenu dob, prolazi kroz fazu „Tisuću pitanja zašto“. Moja faza je započela s pet godina i nikada nije završila.

Ponekad bi mi dopuštao da mu pomognem, no jedino ako je bio siguran da taj posao nije fizički prezahtjevan. Bilo je i trenutaka kada je trebao mir i koncentraciju, pogotovo kod mjerenja i računanja. U tim situacijama, dao bi mi kistove i valjak te me poslao na važan zadatak; farbanje štokova i zidova. Bila sam najvažnija na svijetu i ponosno sam obavljala svoju dužnost, praveći se da radim vrlo bitan dio posla.

MOJA PRIČA Hrabra Hermina o svojoj borbi sa teškom bolešću: 'Uspjela sam jer sam vjerovala u sebe'

Kuća nije imala previše namještaja. Zapravo, gotovo da ga uopće ni nije bilo. Naša takozvana spavaća soba, nalazila se na tavanu kojemu su daske škripile pod svakim korakom. Bio je krcat kutijama i antikvitetima. Tata je obožavao dobre ručne radove, divio im se. Tako je na jednom stoliću ugledao stalak za ključeve načinjen od kvalitetnog drva. Bio je uvjeren da je napravljen tridesetih godina.

„Pomoću ovog sam zbrajao u nižim razredima.“ Uzeo je u ruke drvenu zbrajalicu na kuglice. Gotovo nikada mi nije pričao o svojem djetinjstvu. Tu i tamo bi podijelio sa mnom neko sjećanje, ali ništa više od toga. Sve te priče bile su humoristične ili ispunjene nostalgijom. Jednom sam čula da su oči ogledalo duše. Promatrala sam njegove oči u nadi da ću doznati o čemu razmišljala, ali bile su suviše maglovite za shvatiti.

Znala sam da je sve razrede, uključujući i srednju prolazio s peticama. Volio je učiti i bio je talentiran za mnoge stvari. Jednom prilikom sam ga upitala zašto nije nastavio sa školovanjem, možda bi našao neki bolji posao. Rekao mi je da je završio sve što mu je bilo potrebno da radi posao koji istinski voli. Obožavao je biti majstor. Uživao je u alatu i popravcima, rastavljanju i sastavljanju, stvaranju… Sve što je zamislio, njegove su ruke mogle napraviti. Bio je predan i pedantan.

Pažnju mi je privukla pisaća mašina koja je zauzimala malu površinu staklenog stola. Imali smo jednu takvu doma, no tijekom renoviranja završila je u smeću. Iako nije bilo tinte ni papira, prišla sam i stisnula tipku. Pa još jednu. Još jednu. I još jednu… Žalila sam što je naša završila na otpadu.

Na noćnom ormariću nalazili su se stripovi Zagora i Alan Forda. Baka mi je pričala da je djed imao svoju kolekciju koju je čitao svako jutro nakon novina, uz kavu. Pronašla sam nešto čime ću se okupirati. Iako još nisam usavršila čitanje, promatrala sam crteže. Na podu su bile pobacane knjige raznih žanrova, među kojima su dominirali ljubići.

Na jednoj od knjiga, stajao je crveni telefon s brojevima na okretanje. Nisam znala kako se koristi, pa mi je tata pokazao kako funkcionira. Staviš prst u jednu brojku i okreneš ju do kraja u smjeru kazaljke na satu. Pošto telefon nije bio uključen, nismo nikoga mogli nazvati.

Bližilo se kasno poslijepodne i oboje smo bili gladni. Znate li u čemu briljiram? Pražnjenju tanjura. Tada sam mogla smazati za sebe i još dvije osobe. Nismo imali ništa osim parizera, nekih začina, gljiva i još nekih sitnica u frižideru. Dan je prošao toliko brzo da smo nabavku smetnuli s uma.

„Onda parizer.“ Rekla sam.
„Ne možemo ručati sendvič. Smislit ću nešto.“

Jesam li spomenula da je volio kuhati? Vjerojatno nisam.

Uglavnom, da, volio je spremati hranu i igrati se sa začinima.
I da, dobro mu je išlo.

Ja sam bila toliko gladna, da sam mogla pojesti što god mi ponudi. Sve dok nije ponudio ono što izbjegavam u širokom luku.

Gljive.

Bože, fakat mrzim gljive osim na pizzi. Sve ostalo ne dolazi u obzir. Rekao je da nikada nisam probala juhu od gljiva i da ne mogu reći fuj za nešto što još nisam kušala.
Izgubila sam rat i juha se kuhala. Cijelo vrijeme sam bila namrštena i šutljiva u znak protesta. Tu i tamo bi se okrenuo, kako bi bio siguran da već nisam na pola puta prema Zagrebu.

Nosnice su me prve izdale i ni pod razno ne bi priznala da miris izaziva još veće kruljenje želuca.
Postavila sam tanjure, a potom i beštek.

Stavio mi je dvije šeflje, iako sam inzistirala na jednoj. Rekao je da moram jesti i da ako sada ne budem sita, u ponoć ću ga tražiti da mi napravi sendvič. To znači da bi morao proći stepenice tavana i tri kata.

Dok je on jeo i uživao, ja sam žlicom brljavila po tanjuru, smišljajući neku izliku zašto ne mogu jesti.

„Probaj.“ Stao je s jedenjem i pogledao me. Promatrajući ovu situaciju iz perspektivne dvadesetogodišnjakinje, ponašala sam se kao razmaženo derište.

Nakon podosta vremena, on i moja glad, nagovorili su me da probam. Rekao je ako mi se ne svidi da će mi napraviti sendvič. Zagrabila sam žlicu i stavila u usta. To je bio moment kada me i nepce izdalo. U manje od pola minute, zavoljela sam juhu od gljiva.

Obožavala sam juhu od gljiva. Kunem se, to je bila najbolja juha koju sam probala. Naravno, nisam mu to rekla. Klimnula sam glavom uz tiho „Može proći.“
Nasmijao se jer je znao da mi je teško priznati da sam bila u krivu. On je isto bio takav, pa smo se po tom pitanju razumjeli.

Sada stojim u kuhinji s vrećicom juhe od gljiva. Ponoć je i gladna sam. Ja nisam tako dobra u kuhinji pa se držim vrećice, barem u kasnim satima. Imam dvadeset godina i on više nije sa mnom. No svaki put kada kuham juhu, prisjećam se našeg ručka i prve žlice juhe od gljiva. Uz navalu nostalgije, osmijeh mi tu i tamo pobjegne.

Pomislim kako bi voljela još jednom ručati s njim ili mu gunđati kako ta juha ne valja, znajući da zna koliko ju volim.

Sjedila sam za stolićem, promatrajući kipuću tekućinu u tanjuru. U Stubičkim toplicama, ručajući juhu od gljiva, naučila sam važnu lekciju. Trudim se primijeniti je u životnim situacijama, a ona glas: Ne možeš znati dok ne probaš.

Bila bi velika šteta propustiti tako dobar okus.