Hrvatski Ironman: Prošao sam dva i pol ekvatora, a danas treniram saborske zastupnike

Samoborac Dejan Patrčević (48), naš poznati triatlonac i Ironman, ovom se disciplinom počeo baviti davne 1997. godine. Veći dio djetinjstva proveo je u Samoboru, a od srednje škole u Zagrebu, dok je kasnije upisao arhitekturu gdje je diplomirao 2001. godine. Ipak sport ga je "vukao" i to nije mogao zanemariti. Bio je prvi Hrvat koji je 2001. ostvario bodove na internacionalnoj ljestvici i jedini iz Hrvatske, uz kolegu Daniela Kezelea koji se prijavio i deklarirao kao profesionalni Ironman što je posebna kategorija, nevezana za Savez i Olimpijski odbor već - privatni sektor. U Ironmanu je držao hrvatski rekord više od desetljeća, a 2021. ga je popravio kolega Andrej Vištica i to dva puta, ali drži još uvijek rekord na Svjetskom prvenstvu u Ironmanu (2008., 2009,) gdje je ušao u TOP 30 najboljih Ironmana - osvojio je 23. mjesto što smatra velikim uspjehom posebno u uvjetima kada tehnologija treninga i opreme nije bila toliko dostupna kao u novije vrijeme... 

POGLEDAJTE VIDEO: Dejan Patrčević u studiju 24sata 

Kada i kako ste se počeli baviti triatlonom?

Prvo sam počeo trenirati duatlon, zapravo triatlon bez plivanja, na Jarunu. Paralelno sam studirao arhitekturu, a 1999. sam ušao u triatlonsku reprezentaciju za Svjetske vojne igre koje su se te godine održale u Zagrebu. U ozbiljne natjecateljske vode krenuo sam 2001. te obilazio utrke po Sloveniji, Austriji i Italiji. Nastupio sam na prvom Ironmanu 2002. u Austriji, ali nisam završio utrku zbog nezgode na biciklu. Nakon te nezgode sam se do 2007. fokusirao na Olimpijski triatlon. Uz to proputovao sam cijeli svijet nastupajući na Svjetskim kupovima i imao priliku vidjeti druge kulture i metode treninga i njihov lifestyle.

Jeste li se bavili sportom kao mali, u djetinjstvu? Ili ste samo bili aktivni kao dječak i igrali se na cesti? Mislim, neke predispozicije ste morali steći za ove kasnije, gotovo nadljudske napore i postignuća?

Nikad se nisam organizirano bavio poput izvanškolskog sporta. Moji roditelji, profesori, su svaki trenutak izvan školskih obaveza koristili da budu s nama, puno toga se dešavalo u prirodi. Bio je to svojevrsni spartanski odgoj i aktivan pristup životu. Primijetio sam već u osnovnoj školi da putujem, planinarim, vozim bicikl i boravim uz vodu puno više nego moji prijatelji. U tom razdoblju nije bilo mjesta za dječje vikend utrke po klubovima. Danas neku varijantu ovoga i sam radim sa svojom djecom iako najstariji sin Roko igra tenis.

Djeca van nisu u triatlonu?

Imam tri sina i volio bih da jedan kaže da želi u triatlon, ali ne žele. Ja radim što volim i nikad nisam mijenjao sport. Pokazujem im svojim primjerom, no nije se primilo, to je tatin svijet. Tako ga doživljavaju. Najmlađi, primjerice, svira bubnjeve. I neka, dok ga veseli...

Od koga ste učili, tko vam je bio prvi trener? Koliko je naš prvi Ironman Marjan Pedišić utjecao na vas?

Učio sam od boljih od sebe, imao sam nekoliko trenera. Marjana sam poznavao i trenirali smo ponekad skupa - kada sam tek započinjao on mi je poklonio prvi triatlonski dres i stavio me u reprezentaciju jer je jedno vrijeme bio i izbornik.

Na koje ste rezultate najponosniji?

Sa puno stvari sam ponosan, a istaknuo bih da sam uspio biti profesionalni triatlonac u godinama kada mnogi ljudi u Hrvatskoj nisu ni znali što je triatlon i Ironman. Ponosan sam na sve utrke koje sam uspio pobijediti. Ima ih mnogo i nijednu ne bih izdvojio. U Ironman ulazim 2007. i u tom "realnom sektoru" koliko si dobar toliko zaradiš, ali i sam puno stvari radiš - od planiranja putovanja, kupnje karata, sponzora, odnosa s medijima i slično. Na taj dio sam ponosan jer sam u svim tim stvarima bio uporan i imao tako dobre sponzore, a dospijevao sam i do naslovnice Men's Health časopisa. U Austriji sam iste godine nastupio na prvoj Ironman 70.3 utrci u Europi. Vraćao sam se tamo pet godina za redom te postizao zapažene uspjehe - rezultate ispod četiri sata i top 10 što je i za današnje okvire dobro vrijeme.

Koliko je trajala vaša najdulja utrka?

U komadu sam najdulje nastupao devet sati. 

Koliko ste utrka završili? Triatlona i Ironmana.

Nisam si brojao utrke. Pamtim one koje su mi donijele nešto. Generalno, triatlon je kompetitivniji, a kroz Ironman sam upoznao svijet. Nekoliko puta obišao sam svijet i to daje širinu. Pamtim Novi Zeland, Južnu Koreju, Japan, Brazil... A Ironman u Austriji pamtim po hrvatskom rekordu i peludnoj alergiji koja me 'ubijala' tijekom utrke.

Gdje je bilo najzanimljivije?

Na Havajima je odlična klima i ondje, kao i u Novom Zelandu, mogao bih živjeti. Trčao sam i u Africi, u JAR-u, taman kad su ukinuli apartheid. Može se upoznati kultura ljudi, samo se treba integrirati. Tako sam u Brazilu otišao u favele, u Africi u najgore dijelove, odakle me vadila policija...

Opa, znači bilo je i opasnih situacija?

Ne, uopće nije bilo opasno! Policija je reagirala preventivno. Ma samo se integrirate s lokalnim ljudima. 

Kako se točno integrirati u zloglasne favele?

Radiš što oni i opušten si. Utrpaš se u kombi gdje ima i bijelaca i misle da si jedan od njih.

Koji su bili najteži uvjeti po kojima ste nastupali?

Na Havajima je bilo jako teško jer je puhao nepredvidiv vjetar, kao naša bura, ali vruć. Kad sam izišao iz tunela, skoro me otpuhao. I hladnu vodu teško podnosim, ali i prevruća mi ne odgovara, a oko Kube sam plivao u voda temperature 30 stupnjeva Celzijevih.

Koja je razlika između triatlona i Ironmana, i što je to utrka 70.3? Je li ikad Ironman održan u Hrvatskoj?

Triatlon i Ironman nisu sportovi rađeni za rekorde, kao što je to primjerice atletska staza, bazen pa čak u novije vrijeme i maratonska utrka. U triatlonu i Ironmanu rekordi službeno postoje, no uvjeti u kojima se odvija natjecanje su izrazito promjenjivi, nepredvidljivi i nemoguće ih je ponoviti, a staze se često mijenjaju. No unatoč svemu, činjenica je da profesionalci i amateri idu sve brže i brže, ali nije ovo isključivo vezano da se sada više ili bolje trenira već znam da je to prvenstveno posljedica sve savršenijeg bicikla, sve boljeg neoprena, tkanina dresova i sve boljih tenisica. Bolji su i sportsko-nutricionistički dodaci te sredstva za oporavak. Tenisice u kojima sam trčao jedan od svojih najboljih rezultata koštale su 30 eura, a danas profesionalci trče u tenisicama od 200 do 500 eura. Ako u takvoj tenisici nema tehnologije da idete brže - zašto bi toliko koštale? Ironman 70.3 je pola distance Ironmana te iznosi 1,9 km plivanja, 90 km bicikla i polumaraton na kraju. To je zaštićeni naziv u vlasništvu Ironman korporacije sa sjedištem u SAD-u. Ironman nikad nije organiziran u Hrvatskoj, ali jeste 70.3 i to već četiri puta - od 2015. sa prekidom od prošle 2023. kad je ponovno organiziran u Poreču.

Je li triatlon najteži sport, kakvim ga mnogi smatraju?

Kad sam počinjao, bio je. U međuvremenu su izmislili i teže.

Koje?

Pa, uz trčanje, plivanje i biciklizam dodali su veslanje, dizanje utega i slično. Širi se taj multisportski pristup, ali među raširenijim sportovima triatlon je najzahtjevniji jednodnevni sport. Biciklističke utrke su zahtjevne, ali traju više dana. 

Postoje li neka istraživanja, mjerenja koji su sportovi najteži?

Ne znam, ali prema, recimo, potrošnji kalorija trčanje i biciklizam su u vrhu pa je logično onda da je triatlon u samom vrhu, kad sportaši trče, bicikliraju i plivaju i do deset sati bez stanke.

Jeste li ikada odustali od utrke?

Jesam, i to je najveća frustracija. Pripremaš se šest mjeseci i onda ti se probuši guma. I druga, nakon što je zamijeniš, pa i treća! To je kao kletva. Evo, na prošloj utrci gradonačelnik Poreča odustao je jer je probušio gumu. Ne, nikad nisam odustao zbog iscrpljenosti ili ozljede nego samo zbog takvih, tehničkih stvari. U zadnjoj utrci sam, primjerice, pao trčeći. 'Satro' sam se, nisam znao da se možeš toliko ozlijediti, imao sam ogrebotine, hematom na kuku... Kako? Trkač ispred mene zaustavio se naglo na stanici za okrjepu i bio je to sudar!

Promotor ste i Wings for life? Trčite li i danas tu utrku? 

Da, Wings for life trčim od samog početka, 2014. godine. Osim što sam službeni promotor, uspio sam pobijediti našu utrku u Zadru s 56 pretrčanih kilometara. Bilo je to već kada sam se umirovio jer sam zadnji profesionalni nastup u Ironmanu imao 2015. na Ironmanu Austria. Ostane izdržljivost pa onda sam još neko vrijeme mogao ići "na zamah".

Što je potrebno za bavljenje triatlonom, kakav mora biti jedan vrhunski triatlonac? Određene fizičke građe ili jak u glavi

Treba organizacija vremena i puno volje, treba imati dobru strukturu treninga, posložen život oko treninga i malo sreće, hehe. Vrhunski triatlonac se mora potpuno tome posvetiti, jako je to teško zanimanje, a nema garancije uspjeha.

O čemu razmišljate tijekom utrke? Kažete da najteže završno trčanje, kada se istroši glikogen? 

Arhitekt sam pa nerijetko o poslu. Ali morate doći do te faze da možete trčeći ili biciklirajući razmišljati o drugim stvarima, ili nečemu što opušta. Ali pritom treba držati i fokus na stazu, da ne pogriješim, da plivam što ravnije, da ne padnem s biciklom, da ne radim greške i da se suplementiram tekućinom i hranom. Ja sam uvijek optimist, nikad mi nije bilo preteško. Bilo je trenutaka kada sam trebao odustati, a i s time sam se dobro nosio. Trčanje je najteža dionica jer je na kraju, kada ste umorni i zahtjevna je izvedba. Volim trčanje i to što je ono na kraju me najviše privuklo triatlonu jer sam tada uvidio da imam izdržljivo tijelo. Na 10 kilometara na kraju Olimpijskog triatlon trčao sam 3,10 min/km, a na Ironmanskom maratonu sam bio sposoban trčati 3,45 min/km. Bio sam vrlo utreniran, no moji talenti su ponajprije plivanje i bicikl. 

Što 'jedete' na utrkama?

Prehrana na utrci je vrlo duga priča, ali skraćeno bi se to opisalo ovako - jedu se i piju sportski pripravci kojih ima puno na tržištu, tome se doda koja banana. Ja sam dodavao i kokosovo ulje. Ne jede se ni izbliza toliko puno koliko bi netko tko se nije iskušao u toj disciplini mogao pomisliti. Primjerice, kada sam s Ironmanom startao u 7 sati, to jutro katkada i ne bih doručkovao, potom bi za  vrijeme utrke popio i pojeo pripravke u kalorijskoj vrijednosti oko 2500 kcal i imao sam još energije nakon utrke. Ironman je priča o pripremi tijela i glave u mjesecima, danima i satima prije starta, potom slijedi kompenzacija svega istrošenog u tjednima nakon utrke. Ironman je brana na potoku, kad akumulirate dovoljno vode, potom ju kontrolirano ispuštate! Mnogi pogriješe što ne rade dovoljno čvrstu branu ili je ne napune dovoljno, a i onda tu vodu prenaglo "ispuste".

Na samoj stazi, duž cijele staze, na više je punktova svojevrsni 'švedski stol', dug 50 do 100 metara, na kojem su voda, voće, izotonički napici, led, energetska pića... Postoje i stanice na kojima možete ostaviti svoju hranu, tko voli kakav sendvič ili slično. Jedino tijekom plivačke dionice toga nema, ali nema ni potrebe za tih otprilike sat i 15 minuta. Ja preferiram na sebi nositi svoju hranu. Uvijek ćete imati dovoljno kalorija, ali problem je ako natjecatelj nema viziju pa pretjera s nekim stvarima ili stvori disbalans u organizmu unošenjem hrane i pića. Onda nastaju grčevi, probavni problemi, pri čemu obavljanje nužde nije teško jer WC-a ima dovoljno, ali to dovodi do odustajanja. 

Kažu da se najbolji rezultati postižu između 30-te i 50-te. Je li to istina? Koliko trenirate danas, a koliko ste nekad dnevno? I koliko traje priprema za jednu utrku?

Kvalificiran sam u rekreativnoj kategoriji za Svjetsko prvenstvo u Ironmanu za ovu godinu, ali sam odlučio da neću sudjelovati. Najbolji rezultati se postižu do 40-te godine. Ima iznimaka koji potvrđuju ovo pravilo. Najbolje godine u moje doba su bile rane 30-te. Sada treniram za zdravlje i povremeno nastupim na nekim lokalnim utrkama. Treniram oko jedan sat dnevno zimi i vjerojatno duplo toliko ljeti. Kada sam imao 30-ak godina trenirao sam do 30 sati tjedno, svaki dan dvije ako ne i sve discipline. Priprema za utrku ovise o vrsti utrke i iskustvu. Profesionalni Ironman može dobro pripremiti Ironman za možda kojih 2 do 3 mjeseca dok će početniku trebati i do četiri puta dulji period.

Koliko traje oporavak od jedne utrke?

To je vrlo individualno, ali ovisi i o tehnologiji za proces oporavka. Danas naime postoji fizioterapija i medicina kojom znatno možete ubrzati oporavak i skratiti period između nastupa na dva Ironmana. Za rekreativca početnika bi potpuni oporavak od Ironmana trajao oko 4 do 6 tjedana. Ovdje bi dodao i fenomen previše ambicioznih profesionalnih sportaša koji onda kao loš uzor povlače i ljude iz rekreacije na sličnu metodu. Prevelik broj natjecanja povećava rizik od nedovoljne regeneracije između utrka što se možda u periodu kada je sportaš vrhunski i ne mora odraziti odmah na zdravlje. Dapače, njegovi rezultati mogu rasti i sve se može dojmiti kao dobra metoda, ali dugoročno "habanje" posebno u sportovima kao što je maraton ili Ironman dolazi na naplatu. Profesionalni sport je zdrav ako se konzumira umjereno i ako se tijelu daje dovoljno za regeneraciju pa makar žrtvovali svoje rezultate i sponzore - to je moj savjet mladim sportašima. Manje je uvijek više - samo što na plodove ove mudrosti treba čekati neko vrijeme!

Jeste li ikad imali kakvu ozljedu koja vas je spriječila u treningu i nastupu?

U 20 godina karijere mogu ih nabrojati na prste jedne ruke, a za većinu sam sam kriv. Moja metoda treniranja ne prihvaća da su sportske ozljede sastavni dio treninga, kako se to često u medijima navodi, već njena anomalija. Neke ozljede su "profesionalne" kao primjerice kad vas povremeno zaboli skočni zglob ili ste baš jako umorni. Neke su vezane na nesreće poput pada s bicikla, dok one najgore dolaze zbog lošeg trenažnog procesa. Ja volim slikovito govorit pa bih tu ovako rekao - ka istom cilj vodi sto različitih puteva, koji kod odabereš moraš samo bit uporan i sistematičan i hrabar. Problem je što ima puteva koji ne vode tamo kamo želite. Kao trener, danas ljudima ukazujem na te puteve za koji sam siguran da ne vode tamo gdje želimo doći.

ZA TOP IZGLED ANKETA Od kojih vježbi vidite najbolje rezultate na tijelu?

Jesu li za tako zahtjevan sport liječnički pregledi stroži nego za ostale?

Ne, isti je pregled. Jednako površan i obavlja se dvaput godišnje. Zato bi svatko trebao barem jedanput godišnje otići na UZV srca i spiroergometriju. Da, na utrkama se znaju dogoditi i smrtni slučajevi. Ja nisam nazočio takvom prizoru niti sam poznavao nekog od sportaša koje je zadesila takva sudbina. Najvažnija prevencija je pravilan trening. Pa sami trenirajući osjetite ako imate neki problem.

Što u Hrvatskoj znači biti vrhunski triatlonac? 

Prvenstveno to znači da imate vrhunske rezultate iza sebe, ali i to da tome pristupate jako ozbiljno. Triatlon nije sport za bogaćenje, to je svojevrstan "drill" od kojega možete živjeti solidno, ali najveće bogatstvo je što stvarate dugoročno održivo tijelo i um pobjednika. Uz profi triatlon i Ironman je "full-time" posao i ne možete još nešto raditi za život, ali zasigurno hoćete nešto kada se "umirovite", hehe.

Ima li novca u triatlonu?

Još nismo imali natjecatelja na Olimpijskim igrama, to je čast i kruna karijere. Bez toga, nema stipendije, ali imate sponzore. Da, može se kod nas živjeti od toga. Primjerice, u Austriji je triatlon jači, ali je manje novca. Putovanja su poskupjela tri do četiri puta i sami morate puno uložiti da biste eventualno došli do razine na kojoj savez pomaže. 

A daju li triatlonska ili Ironman organizacija nagrade?

Da, nagradne su na nekima i do 20.000 eura. A kad sportaš dođe na tu razinu, desetak godina može dobivati neki novac. 

Troškovi su jako veliki.

Ja sam na Havaje prije više od 15 godina otišao za 5000 eura i još sam poveo roditelje i djevojku. Danas sportaš teško može stići na Havaje i za 10.000 eura, k tome sam. 

Koliko stoji oprema?

Nekad sam kupovao bicikl za 2000 eura, danas treniram ljude koji kupuje bicikle za do 15.000 eura! Ima solidnih bicikala i za 1000 eura, ali tehnologija ide jako naprijed i teško je pratiti to. Par tenisica stoji od 100 eura, do 200, 250, čak i 500 eura, a u godini potrošite tri para. 

Koliko dugo traju pripreme za Ironman utrku?

Izračunao sam da sam, dok sam se spremao za Ironman, dva i pol puta prešao ekvator! Čija je duljina 40.076 km. A zdrav sam, imam 48 godina i nikakvih problema ni sa zglobovima, ni kukovima... I danas mogu pobijediti na Prvenstvu Hrvatske u svojoj kategoriji, mogu izdržati utrku, voditi druge trkače... To je zdrav sport, čak i vrhunski.

Uh, mnogi smatraju da vrhunski, profesionalni sport nije zdrav.

Sport je zdrav, ali pohlepa dovodi do toga da sportaš povremeno ide rubno i važnije je postalo natjecanje nego kvaliteta treninga. 

Koliko se uopće može utrka odraditi godišnje, koliko tijelu treba da se oporavi od priprema i utrke?

U godini dana jedno do dva natjecanja. 

Koji su najveći zdravstveni rizici triatlona?

Najviše iscrpljujete srce pa endokrini sustav. Zglobove i tetive također, ali to se regenerira. 

ŽIVOTNI INTERVJU Brođanka Ines: Borim se s anoreksijom i bulimijom, ali mogu istrčati 230 kilometara

Jeste li ikad pali u nesvijest od iscrpljenosti na utrci ili treningu?

Ne, to nisam, bilo je samo krvavih žuljeva, otpadanja nokta... Pao sam s bicikla na svom prvom Ironmanu, baš kao budala, apsurdno, spuštajući se niz laganu nizbrdicu. 

Kad je najbolje vrijeme za početi baviti se triatlonom?

Trčanjem, plivanjem i bicikliranjem što ranije, kao i ostalim sportovima. A mogu ljudi početi i nakon 25. godine pa do 30. napraviti karijeru. U Ironman sam ušao tek nakon završetka studija. S tim da je i hodanje jako važno. Kao vrhunski sportaš hodao sam po šest sati u danu!

Jednom ste rekli da se Ironmanom bave ljudi koji žele pobijediti sebe. Koliko ste danas pobornik vrhunskog sporta, koliko rekreacije, gledano sa stanovišta zdravlja?

Vrhunski sport je posebna kategorija, a Ironman još jedna unutar njega. Ne mogu govoriti u ime vrhunskog sporta, ali mogu u ime profesionalnih Ironmana. Što se tiče zdravlja ili štetnosti rekao bi, puno je zdravije proći kroz karijeru vrhunskog Ironmana nego biti nedovoljno aktivan te riskirati sve probleme koje danas muče one koji nisu radili dovoljno na fizičkoj razini - nerazvijeni kardiovaskularni sistem, slabe kosti, nerazvijena muskulatura, bolovi u leđima i zglobovima, niska tolerancija boli, slaba kontrola hranjena, nedostatak samopouzdanja, ovisnosti o cigaretama, alkoholu i slično. Apsolutno sam pobornik rekreacije iako ne odbijam vrhunske sportaše koje često savjetujem, posebno iz domene triatlona.

Danas se bavite trenerskim poslom i instruktor ste? Koliko je loše fizičko stanje nacije? Imate posla dosta s poslovnim ljudima, za što ih spremate, za natjecanja ili ih vodite čisto rekreacijski?

Da, osnivač sam i glavni trener u Adriatic Coaching gdje pomažemo ljudima da postave sportsko-rekreativne ciljeve, da nauče kako ispravno za njih trenirati i da ih ostvare. Od ove godine imamo i novi proizvod gdje pomažemo ljudima da smršave koristeći našu metodu i triatlonske principe treninga. Stanje Hrvatske je slično kao u Europi. U nekim dijelovima poput opuštenosti i sklonosti promjenama smo bolji, a u nekim poput korištenja automobila umjesto bicikla i hodanja smo na dnu Europe. Imamo odličnu klimu i raznolikost za "outdoor" trening kao malo koja zemlja, no nedovoljno treniramo na otvorenom i često tražimo idealne vremenske uvjete a tada nam je već vruće, hehe. Kada treniram Engleza on dođe na vanjski bazen kada je pljusak i hladnije i čudi se da nema treninga, a kad treniram naše ljude, oni me zovu da unaprijed otkažem trening. Hrvate također muči nedostatak vremena za trening, potom nedostatak novaca pa onda i bližih sportskih terena. Primjerice, u Samoboru nema bazena zimi niti atletske staze, ljudi po dva sata dnevno provedu u automobilu za posao pa je vožnja za potrebe rekreacije samo dodatno opterećenje. Također se teže organiziramo, ne planiramo unaprijed kao drugi u Europi pa kada sve to spojite onda vam je jasno da 60 i više posto odraslih u Hrvatskoj uopće ne vježba ili ne zadovoljava minimalne smjernice od Svjetske zdravstvene organizacije. Ja često radim s poslovnim ljudima koji rade u privatnom sektoru. To su menadžeri, visoki menadžeri, članovi uprave i vlasnici, no ima tu i doktora i saborskih zastupnika - sve je više takvih koji uspješno završe teške sportsko rekreativne izazove. Oni su skloni postaviti teže izazove, vole posvećenost i organizirani su dok im je novac na posljednjem mjestu. Najmanje radim s glumcima i estradnjacima, a njih bih baš volio trenirati.

 
Navedite mi primjere ljudi koje ste doveli do vrhunskih rezultata? 

Radio sam i radim s odraslim ljudima od 20 do 60 godina. Većinom smo završili uspješno sportsko rekreativne izazove poput Wings for Life World Run, plivačkog maratona, Granfondo biciklističke utrke, prvog polumaratona, Ironmana 70.3, Ironmana i razne trail utrke. To je što se tiče početnika. Napredne smo spremili za poboljšavanje PB-a, od Havajskog Ironmana, preko pobjede na državnom prvenstvu do izazova poput Ultra Trail Mont Blanc utrke. Vrlo je to kreativan i izazovan posao koji volim raditi. Kad osoba koja želi naučiti triatlon zapne na plivanju jer je tehnički teško, uvijek podsjetim da je uspješno triatlon napravio i budući britanski kralj, a Ironman je završio čak i aktualni danski kralj Frederik André Henrik Christian. Imamo i primjere ljudi s Downovim sindromom kojoj je to uspjelo - Chris Nikic.

Jeste li strog trener, tjerate li ih do granica izdržljivosti?

Ne, ne tlačim ih. I ja puno učim od njih. Triatlonom i Ironmanom se bave vrlo uspješni ljudi.

Čekajte, trenirate saborske zastupnike? Koje?

Više njih, ne smijem otkriti koje. I rekao sam im da je prvi koji na ljeto dođe u Sabor biciklom - pobjednik! Imamo i druge zadatke koje im zadajem, bacim 'kost' da vidim tko će biti najuspješniji. Siguran sam da i Andrej Plenković zna za triatlon jer okružen je time. Općenito, devet od deset ljudi dođu primarno jer ovom aktivošću mogu smršaviti. 

NEVJEROJATNA PRIČA VIDEO Vuče, gura i vozi brata s cerebralnom paralizom čak 226 kilometara. Sve za plemenit cilj