Maratonka Ines (28) iz Slavonskog broda radi kao medicinska sestra na neonatologiji. Dijetama je u srednjoj školi pala na samo 38 kilograma, a borba još traje
ŽIVOTNI INTERVJU
Brođanka Ines: Borim se s anoreksijom i bulimijom, ali mogu istrčati 230 kilometara
Na Svjetskom prvenstvu u trčanju na 24 sata na Tajvanu u studenom prošle godine maratonka Ines Jozić (29) iz Slavonskog Broda debitirala je u toj disciplini i zauzela sjajno 17. mjesto s istrčanih nevjerojatnih 231,079 kilometara. Osim toga, Ines je i državna rekorderka u trčanju na 12 sati sa 138 kilometara. Nedostajalo joj je tek oko 300 metra da sruši svjetski rekord. Godine 2019. pobijedila je i na poznatoj utrci Wings for Life Zadar istrčavši 49 kilometara, a time se plasirala na šesto mjesto spomenute utrke na svjetskoj razini.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
00:58
Impresivne kilometre niže kao članica Ultramaraton kluba Mazator, a zbog silnih uspjeha i brda osvojenih medalja na natjecanjima 2022. godine okrunjena je i titulom druge najbolje sportašice grada Slavonskog Broda. No to je samo dio priče. Naime, ova mlada djevojka magistra je sestrinstva koja radi u Općoj bolnici “Dr. Josip Benčević” u zahtjevnim 12-satnim smjenama, dok istovremeno vodi bitku i s poremećajem prehrane - bulimijom, s kojom se bori još od osnovnoškolskih dana.
Pomažeš drugima, radiš smjene u bolnici, trčiš, koliko ti je to sve naporno i kad nađeš vremena za odmor? Baviš li se s još nečim u životu?
Po struci sam magistar sestrinstva, radim smjenski rad na odjelu neonatologije na pedijatriji. Iskreno, nije mi još ništa naporno i nadam se da će to još trajati. Naviknula sam se na smjene i trčanje. Sve je to dio mog života i to je ono što me veseli. Povremeno znam još crtati, imam i umjetničku dušu, to je još jedan dio mene koji me ispunjava. Ostatak vremena volim provesti u društvu, obitelji, sa svojim psom.
Kako si i gdje provela djetinjstvo i kako to da si se odlučila na sestrinstvo?
Djetinjstvo sam provela u rodnom gradu Slavonskom Brodu. Tu sam provela dane svoje mladosti, puno prijatelja iz osnovne škole i dalje imam i družimo se, oni su mi kao obitelj. Upoznala sam i svoje drage trkače koji su mi ušli u srce i oni su sad dio mene i mog života. Iskreno, oduvijek me privlačilo pomagati ljudima i brinuti, uvijek gledam više na druge nego na sebe, i tako sam završila srednju školu u Slavonskom Brodu, prvostupništvo sam završila na Medicinskom fakultetu Osijek, a magisterij u Slavonskom Brodu. Svoj posao i svu tu djecu obožavam.
Koliko dnevno treniraš i s kim? Nemaš trenera, pa tko ti onda daje potporu? Koliko si bliska s kolegama, kolegicama, i koliko ste potpora jedni drugima?
Treniram onako kako ja želim, nemam plana, programa ni trenera. Sama sam svoj majstor, ali alat su mi samo noge i glava. U početku sam trenirala tri puta tjedno, a danas znam dnevno pretrčati od 25 do 30 kilometara, većinom bude to u komadu, ali zna se često i zalomiti dva puta dnevno, gdje nekad bude i više od 35 kilometara. Vikendom se nakupi i 50-60 kilometara. Sve ovisi o meni i vremenu. Članica sam Ultramaraton kluba Mazator, to je ipak klub u mojem gradu i treniram za njega. Treniram sama, često u društvu i trkača, jer oni su dio mene, moja obitelj.
Kad si počela trčati, s koliko godina, i kad si prvi put istrčala maraton?
Počela sam trčati 2017. godine, bilo je ljeto, lipanj. Željela sam se uključiti u neku novu aktivnost i nakon što sam na Facebooku ugledala oglas za Školu trčanja, to je bilo to. Treneri su me čak stavili u sporiju grupu, a onda sam nakon nekoliko mjeseci slavila na utrci od šest kilometara. Tad sam imala 22 godine i odmah sam se zaljubila u trčanje. Bilo je to najbolje razdoblje, nisam imala pojma ni što je tempo niti koje su tenisice za trčanje. Prvo sam trčala u starkama, a onda sam kupila tenisice Nike koje uopće nemaju veze s trkačkim modelima. Onda sam pomalo slušala druge, što je sve potrebno i zašto. Pomoglo mi je to za upoznavanje sebe i mojeg stila trčanja. Prvo sam istrčala ultramaraton, nisam trenirala ni godinu dana, čisto radi zabave. Tu utrku trčala sam šest sati. Prvi maraton bio je 2018. godine u Berlinu. Svaki trenutak mi je bio poseban, toliko veliki maraton. Veselih navijača i podrške nije falilo, svih 42,2 kilometara.
Koliko si maratona uopće istrčala i kojeg se najviše sjećaš? Prošle godine u Bratislavi si pobijedila...
Nisam sigurna koliko točno sam ih otrčala, ali oko 15 sigurno jesam. Najdraži mi je maraton u Berlinu, lijepo sjećanje ostalo je na maraton u Rimu i Barceloni. Naravno, tu su i Bratislava te naše Plitvice, gdje sam osvojila prvo mjesto. Volim kad kroz šalu i smijeh završim maraton s uspjehom.
Danas nižeš samo uspjehe, koji ti je najveći? Koliko si ponosna na sebe? Koliko imaš osvojenih medalja i koja ti je najdraža? Wings of life? To je stvarno bio fascinantan pothvat...
Za mene je sve uspjeh. Ne želim previše izdvajati kad je svaka utrka bila posebna i nezaboravna. Imam mnogo medalja. Ne znam im broj, i bolje da ne znam jer nemam više ni mjesta za njih. 'Wings for life' je bio te godine nezaboravan. Bila sam tad u odličnoj formi, trenirala po planu, upute sam imala i od trenera. Bila sam izvrsna i neumorna. Taj 'Wings' sam s lakoćom trčala, kriv je automobil što me uopće zaustavio, ha, ha.
Jesi li ikad poželjela da se prestaneš baviti time?
Povremeno me nekad nešto naljuti i budem tužna te imam sto milijuna razloga kako bih sve zaboravila i pobjegla od svega. Ali to je tolika ljubav da odmah sljedeći dan sve zaboravim i krenem dalje svojim trkačkim stazama.
Kako se motiviraš usred utrke ako ponestane snage? Maratonci obično pričaju da zamišljaju neko lijepo mjesto i pokušavaju tamo ostati kako bi pregorjeli najteže trenutke?
Ha, ha, dobro razmišljaju. Ja nemam takvih misli, nego pričam sa sobom, tješim se da sam jaka i snažna, da imam većih problema od ovog trenutnog manjka snage. Govorim si samo da imam još malo, pa makar bilo još puno i puno kilometara. Jednostavno, glava se tad prebaci na neku pozitivnu energiju i to mi daje snage. Tvrdoglava sam i ne puštam ništa dok ne završim.
Kad si oboljela od bulimije i kako se danas s time nosiš? Kako je to komentirala okolina? Tko ti je pokušao prvi pomoći? Kako izgleda svakodnevna borba?
Počelo je s anoreksijom, još davno, u osnovnoj školi, mislim u sedmom razredu. Dobila sam tad koji kilogram viška, što mi je teško padalo. Međutim, imala sam urednu težinu, tek sam sad toga svjesna. Visoka sam oko 170 centimetara, a imala sam 50 i nešto kilograma. No htjela sam imati manje. Dijetama sam pala čak na 38 kilograma. I onda se to nastavilo kroz život. Jedan period sam bila bolje, nakon srednje škole. Početkom fakulteta počele su i velike borbe s bulimijom, koje i dalje traju i samo se pitam kako uopće imam snage za sve to kad nikad nemam normalne elektrolite niti ikad uzimam kakve dodatke prehrani. Gdje bih bila kad bih normalno živjela i unosila u organizam sve potrebno. Najgora faza bila je 2020., kad sam završila na infuziji, a liječnica se čudila kako mogu toliko pretrčati uz tako loše stanje. No ja sam joj rekla da bih sad mogla ustati i trčati iako realno nisam u stanju. Ponekad u toj borbi s bolesti posustajem jer nemam samopouzdanja. Teško je priznati i sebi i drugima da imaš problem. Voljela bih pobijediti i u tome, zato ću se i dalje boriti. Mi imamo strah od hrane i teško je to objasniti nekome tko ne pati od ovog poremećaja. Jedem namirnice od kojih se osjećam 'sigurno' i puno trčim jer mi je to ispušni ventil.
Tko ti je najveća životna podrška u svemu što radiš? Koliko ti je pomogla psihoterapija?
Meni je najveća podrška moja mama, ona je najbolji drug u svemu. S njom mogu o svemu, samo ne o poremećaju, o kojem uostalom rijetko s kim pričam jer me sve oko toga živcira i kao da izbjegavam pomoć. Nisam išla na redovite psihoterapije. Pokušam i odustanem.
Koliko natjecanja imaš godišnje i kako izostaješ s posla za to vrijeme? Gdje si nedavno putovala na natjecanja?
Natjecanja imam koliko ja želim i koju utrku prijavim. Nekad idem češće, nekad se malo odmaram od utrka i trčim samo po svome. Zadnje natjecanje u prošloj godini bilo je Svjetsko prvenstvo na 24 sata trčanja u Taipeiju na Tajvanu. Jako sam se radovala to isprobati, a Indija u prosincu je bila odlična, to je bilo Svjetsko prvenstvo na 50 kilometara, isto vrlo zanimljivo iskustvo. Uz ekipu s kojom sam išla ponavljala bih to svakog vikenda ako treba. S tim pozitivnim ljudima zabave nikad ne fali. Volim sve svoje lude trkače, mi smo nekako drukčiji, ali opet povezani te se razumijemo.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
