Osjećaj kad vam se rezultat svega toga, svih tih godina odricanja pokaže ispred vas je prekrasan i teško se može usporediti s bilo čim. To je jedna od rijetkih blagodati
Avanturist i putopisac Hrvoje Jurić krenuo je na dvomjesečno osvajanje Alpa biciklom. Portal 24sata medijski je pokrovitelj njegovog putovanja, a svakoga tjedna kod nas možete čitati njegove nove pustolovine.
Bilo je oko 21:30, još uvijek toplo i konačno lijepo vrijeme. Mrc'nu sam zaključao par metara dalje, sjeo sam na plažu i promatrao ogromno plavetnilo ispred sebe. Večeras je još jedan dan, bolje rečeno noć, koju ću provesti vani i uopće mi ne smeta. Dapače, uz ovakav hotel i Massive Attack u slušalicama sasvim je "okej".
Nekad imam želju da sve ovo što imam u sebi, sve to iskustvo, sjećanja, bol i tugu mogu podijeliti makar s jednom osobom. Djevojkom, ženom, muškarcem. Bakom ili djedom. Popom. Nebitno kako se zvao ili zvala, samo da je čovjek. Nebitno kojim se zanimanjem bavio i ima li ga uopće. Htio bih im pustiti da zagrebu malo dublje ispod ove površine kako bi vidjeli da nije sve crno i bijelo, da osjete kako je to naći se u situaciji kad moraš improvizirati iz ničega. Ljudi. Nekad je bolje i bez njih.
Ovaj tekst, koji je zapravo zadnji članak s mog putovanja kroz Alpe, u potpunosti ću posvetiti jednom mladom paru koji sam pronašao preko CouchSurfinga. Žive u Piacenzi, u malom stanu, ali, kako su napisali na svom profilu, dovoljnim za još nekoliko duša. Razlog zašto sam im posvetio cijeli članak i odlučio, naravno, uz njihovo odobrenje, napisati priču o njima je zbog toga što žive sasvim neklasičnim načinom života. Krenuli su s jednim poslom, završili fakultete, pokrenuli drugi posao, da bi u marketingu i vlastitoj PR agenciji našli ono što im zapravo odgovara.
Sjeli smo za stol, Gianpaolo je napravio odličnu večeru, a nakon što smo završili otvorili su bocu vina. To je bio odličan način za započeti svaku priču...
Charlie je rodom iz Grčke, iz miješanog braka Talijana i Grkinje i odrasla je na Rodosu. Otkada je postala punoljetna počela je brinuti se o sebi. Obožavala je svoje mjesto, uživala u životu, ali onda je jednog dana upoznala Gianpaola, momka iz Italije i odlučila s njim preseliti u Piacenzu.
U Grčkoj je sve bilo gotovo idealno. Imala sam dobar posao, lijepo sam zarađivala i tu sam upoznala Gianpaola. Nakon nekog vremena odlučili smo zajedno živjeti i preseliti se u Italiju. Ostavila sam svoj Rodos i otišli smo u, kako su nam svi govorili, nesigurnost. Tako je i bilo, u početku, ali ako čovjek želi raditi i uspjeti, sve se može. Neko vrijeme radila sam u Milanu, ali takav ritam života za mene je bio pretežak. Radila sam u kazalištu, uživala u svom poslu, ali nimalo mi nije bilo lagano. Pravila su bila stroga, pogotovo kad sam morala u kratkom vremenu izgubiti nekoliko kilograma za određenu ulogu. To znači da sam danima živjela samo na kavi i jabukama. To je bilo jako teško, tako da sam odustala od toga. Još za vrijeme glume krenula sam s pisanjem i trenutno imam dvije napisane knjige koje, kao što si i ti rekao, čekaju bolje dane. Mislim da za to nikada nije kasno.
Charlie je pričala, a Gianpaolo se samo smješkao i kimao glavom. Skroz smiren momak, pristojan i kulturan, tek tu i tamo bi nešto rekao, bez upadanja u riječi.
- Radila sam u rent a car firmi u sklopu hotela i iako smo imali puno manje soba, imali smo bolji promet i od puno većih hotela. Ali, to je bilo privremeno i nisam se mogla vidjeti u tom poslu kroz recimo 10 godina. Tada smo, nakon nekoliko mjeseci, otvorili svoju PR agenciju. Ni tada nam nisu vjerovali da ćemo uspjeti, ali nakon nekog vremena uspjeli smo dobiti i prvi pravi posao koji nam je bio plaćen - pričala je Charlie
Upravo danas, prije nego što ćeš ti doći, vozili smo jedan motor u restoran, gdje smo ga postavili kao ukras. Radimo i to. Gianpaolo je došao na tu ideju, jer je oduvijek volio takve stvari. Sam ga je uredio, ali moram priznati da nisam bila sigurna da će nam to biti dobra investicija.
Gianpaolo, iako po zanimanju geolog, pokrenuo je posao s PR agencijom, isključivo što mu takvo zanimanje pruža slobodu da se bavi i drugim stvarima u kojima uživa.
Možda je moj veliki problem što ne ganjam karijeru i ne trčim za novcem. Charlie me je to itekako okrenula, jer da nije nje, sigurno ne bih imao što sada imam. Pri tome mislim na sasvim solidna primanja i hranu uopće. Kod mene je sve bilo lagano, imao sam vremena za sve, za istraživanje, za fotografiju, ali kad bi na početku mjeseca stizali računi tada nije bilo baš bajno. Ipak, sjeli smo, razmotrili sve kombinacije i zaključili kako oboje možemo raditi ovo što radimo. Jedan dio Charlie, jedan ja. Internet stranice, prodaja preko interneta, social marketing, oglašavanje, sve to radimo. Do sada smo uspjeli prikupiti zaista impresivne reference i vrlo važne klijente, tako da su nam s vremenom i primanja porasla. Možda radimo i previše, ali ja to još uvijek ne osjetim jer zaista uživam u ovom poslu.
Ali Italija je preskupa – ubacila se Charlie – tako da smo odlučili promijeniti mjesto stanovanja. Malo smo gledali što bi nam najbolje odgovaralo i odluka je pala na Indoneziju. Gianpaolo je već u kontaktu s tamošnjim vlastima kako bi radio istraživanja na vulkanima, a ja sam već našla neke firme kojima bih mogla voditi social marketing. Između ostalog, imamo odlične klijente s kojima naša agencija ima ugovor, a kako nam je svejedno gdje nam se ured nalazio, zašto ne bismo još malo više uživali?
Koliko je Charlie sposobna govori i to da je u Indoneziji našla kuću s nekoliko soba, bazenom, čistačicom, doručkom i režijama za 180 eura mjesečno. To je tek trećina najma stana u kojem trenutno žive.
Nije sve u trenutku, želimo nešto novca i sačuvati, nešto izgraditi i pri tome ne mislim samo na kuću ili stan. Tko još ulaže u nekretnine? Želimo ulagati u sebe, u svoje znanje i vještine, razvijati se što više. Što mi vrijedi kuća s nekoliko kupaonica ako ne znam kako napisati jedan običan mail? Banalan primjer, ali razumiješ nas.
Pokušao sam ovaj njihov primjer usporediti sa svojim i došao sam do istog zaključka – bitno je raditi ono što voliš, posao u kojem uživaš i koji te čini sretnim. Jedino tako sam u mogućnosti „dati“ se u potpunosti i predati poslu. Znam da će mnogi na ovo reći „da, a kako platiti režije, kako živjeti?“. U početku teško, ali isplati se. Nakon nekoliko godina „u mutnom“, raznih kombinacija kako bih otišao na putovanja, na kojima sam često više bio gladan nego sit, polako stvari sjedaju na svoje. I sada me često pitaju je li pametno raditi sam ili za drugoga. Iskreno, ne mogu vam to odgovoriti. Moj primjer pokazuje prvo, ali to ne znači da je moj primjer dobar i za bilo koga drugoga.
Dogode se svakakve stvari, ljudi vas prevare, sponzori otkažu, ne možete ispuniti što ste obećali, ali opet, sve se to nekako izbalansira ako je čovjek uporan i strpljiv. Eto, prije nekoliko dana/tjedana imao sam velikih zdravstvenih problema. Čak i danas mi je čeljust još uvijek upaljena. Koliko bi vas bilo spremno putovati na ovakav način, u takvim uvjetima, spavati vani na otvorenom, s par eura i nakon svega reći – vrijedilo je? Vjerujem, kad bi se našli u toj situaciji, da bi mnogi napravili što i ja – iskoristili najbolje i nastavili. Ali, mnogi samo sanjaju o tome i još uvijek nisu napravili taj korak koji sam ja napravio prije četiri godine. Korak koji su Charlie i Gianpaolo napravili kad su se upoznali i još nekoliko puta poslije toga. Imali smo san, i dalje ga imamo, ali sada taj san polako postaje stvarnost. A osjećaj kad vam se rezultat svega toga, svih tih godina odricanja pokaže ispred vas je prekrasan i teško da se može usporediti s bilo čim. Između ostalog, svaki novi kilometar, svako novo poznanstvo i iskustvo bilježimo u svoje misli. Možda jedno od rijetkih blagodati na koje nam ova ekipa „odozgor“ ne može lupiti porez.
Ovo putovanje omogućili su Samsung, Giant i Old Spice.
