Ministar Vlaho Orepić ponavlja kako nema povjerenja u Ustavni sud i javno poziva sud na kolektivnu ostavku. Ali što je s onima koji su te sporne suce imenovali i s kojima je Orepićev Most još uvijek u koaliciji?
Ako slijedimo logiku Vlahe Orepića, možda bi najbolje bilo da Most raspusti sve državne institucije od vrha do dna, od Pantovčaka preko svih sudova pa sve do portira u Saboru, pa da onda ta mjesta onda postavi svoje ljude, prijatelje, kumove i općenito ljude kojima vjeruje.
Kad već naveliko ponavlja kako nema povjerenje u postojeće institucije.
Lako bi bilo složiti se s Vlahom Orepićem kad bi on kao građanin izražavao osobno nepovjerenje u Ustavni sud.
Kad bi upozoravao da u njemu ne može sjediti osoba koja je "krila identitet, lažno se predstavljala i za koju postoje ozbiljne indicije da je primila mito". Kad bi tvrdio da je to "direktna posljedica klijentelističke politike". Kad bi upozoravao da je ovakav Ustavni sud "najveća prijetnja nacionalnoj sigurnosti" i da on osobno "nema povjerenje u Ustavni sud".
Pa čak i kad bi pozivao Ustavni sud da podnese kolektivnu ostavku.
Opće nepovjerenje
Takav stupanj nepovjerenja proširen je među hrvatskim građanima i već godinama Ustavni sud ne uživa autoritet u javnosti kakav se od te institucije očekuje. Ono što govori građanin Orepić potpisao bi dobar dio hrvatskih građana.
Ali kad Vlaho Orepić sve to govori kao ministar unutarnjih poslova, kao član Vlade i član vladajuće većine - i to one koja je sudjelovala u izboru tih istih sudaca u taj isti Ustavni sud - onda on osobno sudjeluje u narušavanju povjerenja u čitav sustav, pravni i politički.
Ustavni sud oduvijek je bio "Istočni grijeh" hrvatske politike, samo što je ovoga puta u tom grijehu sudjelovao i Orepićev Most.
Njegov član Robert Podolnjak vodio je, kao predsjednik saborskog Odbora za Ustav, Poslovnik i politički sustav, proceduru kandidature i izbora novih sudaca Ustavnog suda.
Zašto vjeruju HDZ-u?
On je tada javno prosvjedovao zbog guranja prevelikog broja aktivnih političara, među kojima je bio i Davorin Mlakar (alias "Damir Dolović"), a premalo profesora i stručnjaka. Isti taj argument ponovio je i Miro Bulj u ime Mosta u saborskoj raspravi o izboru sudaca.
I Most je pustio da Mlakar kao kandidat HDZ-a, inače Mostova koalicijskog partnera, uđe u Ustavni sud kako bi taj sud mogao nastaviti djelovati i kako bi se izbjegla politička i ustavna kriza. Odnosno, kako bi se mogli održati prijevremeni parlamentarni izbori.
Drugim riječima, izbor sudaca obavio se u skladu s procedurom i zakonima kako bi politički sustav kao takav mogao i dalje funkcionirati. Da bi Vlaho Orepić nakon izbora krenuo u otvoreni križarski rat protiv tog suda.
Nekoliko puta je kao ministar ponavljao da on nema povjerenje u Ustavni sud, a ovoga tjedna čak je s naslovnice novina pozvao Ustavni sud na kolektivnu ostavku.
Ministar unutarnjih poslova poslao je poruku svojim građanima da Ustavni sud ugrožava nacionalnu sigurnost i da unosi nesigurnost u pravni i politički sustav ove zemlje.
Ne shvaćajući da pritom i on to čini.
Kolektivna ostavka
Opet, lako se složiti s Orepićem kao običnim građaninom kad govori o Ustavnom sudu. Teško se složiti s Orepićem kao ministrom koji tako javno izražava nepovjerenje u tu instituciju, u njegove suce, u njegov autoritet i što je dosad još nečuveno, poziva taj sud na kolektivnu ostavku.
I sve to zbog jednog suca kojeg je progurao Orepićev koalicijski partner. HDZ je taj koji je izborom Davorina Mlakara narušio, kako tvrdi Orepić, autoritet Ustavnog suda, pa time čak i ugrozio nacionalnu sigurnost.
Zašto je onda Most još uvijek u koaliciji s tom strankom? Zašto nije kaznio HDZ zbog degradacije Ustavnog suda i ugrožavanja nacionalne sigurnosti? Zašto nije tada raskinuo koaliciju i nakon izbora odbio drugu koaliciju, umjesto da zove sve ustavne suce na ostavku?
Mogao je ucijeniti HDZ da odustane od Mlakara, kad ga je već ucjenjivao za manje bitna imenovanja.
Umjesto toga, ministar u Vladi se javno hvali da ne vjeruje Ustavnom sudu. Zašto bi mu onda vjerovali građani? I zašto bi građani vjerovali tom istom ministru koji tako otvoreno priznaje da ne poštuje legitimno izabrane suce jedne legalne institucije?
Orepićevo ponašanje je neviđeno, nečuveno i pokazuje koliko malo poštovanja Most ima prema demokratskoj proceduri i institucijama.
Kazniti HDZ
Hrvatski sabor je taj koji je izabrao suce u Ustavni sud. Baš kao što su hrvatski građani izabrali zastupnike u taj Sabor. Taj sud uživa neovisnost i tememlj je političkog i pravnog poretka, čiji je Orepić integralni dio.
Postojalo je mjesto i vrijeme da Orepić stavi veto na Mlakarov izbor. Da to učini njegov Most. Da se kazni HDZ koji je postavio takvog čovjeka u Ustavni sud. Postoji čak i mogućnost da Orepić i Most pokrenu inicijativu za promjenom Ustava i ukidanjem Ustavnog suda.
Sve to bilo bi ispravnije od ministrova otvorenog nepoštivanja Ustavnog suda.
"Ustavni sud mora biti nešto u što ljudi vjeruju, a ja kao ministar ne vjerujem u ovaj saziv", kazao je nedavno Orepić.
I što će on sutra kao ministar učiniti s odlukama tog Ustavnog suda? Odbaciti ih? Poderati? Što će učiniti građani kad budu htjeli podnositi ustavnu tužbu, pa i protiv zakona i odluka tog istog ministra Orepića?
Naravno da je skandalozno što se Mlakar, inače i sam saborski zastupnik i bivši ministar uprave, lažno predstavljao u Austriji i unatoč tome ušao u Ustavni sud.
Građani ne vjeruju Saboru i Vladi
Ali kao što je Orepić izabran na parlamentarnim izborima, Mlakar je u hrvatskom parlamentu izabran za suca Ustavnog suda, skupa sa svim svojim kolegama. Ako Orepić ne vjeruje Ustavnom sudu, građani ne bi trebali vjerovati Orepiću i njegovim kolegama u Saboru i Vladi.
Da se povedemo za Orepićevom logikom, mogli bismo krenuti od institucije do institucije, od osobe do osobe, i pozivati na ostavke, nepovjerenje pa čak i javni neposluh. A tako možemo doći i do same Vlade i parlamenta.
Treba li imati povjerenje u one koji su izabrali ove suce Ustavnog suda? I ne bi li bilo logično da odstupe svi oni koji su digli ruku za Mlakara i ostale?
Pa da nakon toga Most može u miru popuniti institucije svojim ljudima, po mogućnosti kumovima i svima onima u koje oni imaju povjerenja.
Jer, eto, građani mogu vjerovati Mostu. A Most će im onda reći kome mogu vjerovati.
